Dekret o obnovi redovničkoga života

(sažetak)

Nastojanje oko savršene ljubavi – Perfectae caritatis… Tako počinju riječi koncilskoga Dekreta koji se odnosi na obnovu redovničkoga života u Crkvi. Koncilski je Dekret izglasan 28. listopada 1965. godine s 2.321 glasom za, a samo 4 glasa protiv. Dokument ima 25 brojeva, bez poglavlja, i u gotovo svakom broju nalazi se riječ „obnova“.

Dekret se odnosi na sve ustanove kršćanskoga savršenstva, kojih članovi polažu evanđeoske savjete kao svoje zavjete čistoće, siromaštva i posluha. Odnosi se dakle ne samo na redovničke zajednice koje polažu tri javna jednostavna ili svečana zavjeta, nego i na društva bez javnih zavjeta, bilo zajedničkoga bilo pojedinačnoga života, kao što su društva apostolskoga života. Nekadašnja Kongregacija za redovnike danas se naziva Kongregacija za ustanove redovničkoga života i za društva apostolskoga života.

Teološki temelj redovništva potječe iz samoga Evanđelja, „iz nauka i primjera božanskoga Učitelja“, a ne iz odluke crkvene hijerarhije koja to odobrava. Ono doduše pripada strukturi Crkve, ali ne tako kao da je to naloženo od Isusa Krista svima, nego samo pozvanima i izabranima kao živ savjet onima koji to žele i prihvaćaju. Tako je Pripremna komisija za redovnike zatražila i postigla od Teološke komisije da se ta tema obradi u dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium kao šesto poglavlje „O redovništvu“. Dekret o redovništvu tretiran je ne kao doktrinarna, a još manje kao juridička tema, nego kao iznimno pastoralno djelo obnove ustanova savršena života predlažući praktične i konkretne norme, koliko god one bile istodobno i sveopće, s obzirom na njihovo djelovanje u Crkvi, a osobito u živoj simbiozi s osobom Isusa Krista, koji je u djevičanstvu i siromaštvu (Mt 8,20), u poslušnosti sve do smrti na križu (Fil 2,8) posvetio i otkupio ljude (br. 1).

U prilagodbi opravdanim zahtjevima vremena potrebno je držati se ovih koncilskih pravila:

1. nasljedovati Isusa Krista kako je predloženo u Evanđelju;
2. vjerno slijediti duh osnivača zajednice;
3. neka sve redovničke zajednice sudjeluju u životu Crkve: na biblijskom, liturgijskom, dogmatskom, pastoralnom, ekumenskom, misijskom i socijalnom području;
4. neka se trude upoznati prilike vremena i potrebe Crkve i pritječu u pomoć;
5. nikakva vanjska obnova ne će imati potpuna učinka ako nema prave unutarnje duhovne obnove (2).

Neka ta obnova razborito prikladno preispita konstitucije „direktorije“, običajnike, molitvenike, ceremonijale i ostale spise pojedinih ustanova i usklade ih s koncilskim naukom (3).

Na toj obnovi trebaju sudjelovati na svoj način svi članovi zajednice (4).

Članovi se posvećuju Kristu, po Crkvi, spajajući kontemplaciju s apostolskom ljubavlju (5).

Pravi članovi redovničkih ustanova vole molitvu, čitaju Sveto Pismo, srcem i ustima slave liturgiju, osobito Euharistiju, sinovskim srcem poštuju i vole pastire Crkve (6).

Koliko god bila velika potreba apostolskoga života, kontemplativni redovi koji njeguju „neprestanu molitvu“ i „revnu pokoru“ imaju „istaknut položaj u otajstvenome Tijelu Kristovu“ . I njima je potrebna obnova, ali „tako da se kao svetinja čuva njihova odvojenost od svijeta i vježbe svojstvene kontemplativnome životu“ (7).

Različiti su darovi redovničkoga života, a sav taj život treba biti prožet apostolskim duhom. I neka se zadrži sva raznolikost tih darova (8).

Monaški život, izvorni oblik organskoga redovničkog života, u protoku vremena stekavši značajne zasluge za Crkvu i društvo, pozvan je nastaviti pravim duhom i na Istoku i na Zapadu, obnavljajući se tako da „vjerno sačuvaju svoj oblik života jer pridonosi osobitom dobru Crkve“ (9).

Koncil cijeni laički (laicalis) redovnički stalež, i muški i ženski, koji je potpun jer zavjetuje evanđeoske savjete. Crkva dopušta da neki članovi laičkih redova, u skladu s praksom i potrebom, prime svete redove, da bi se u takvim zajednicama osigurala svećenička služba (10).

Svjetovne ustanove (instituta saecularia), iako nisu redovničke, imaju karakter pravoga i potpunoga zavjetovanja triju evanđeoskih savjeta, koje Crkva odobrava. Neka čuvaju svoju vlastitu narav, svjetovnu, a poglavari će se pobrinuti da se članovima osigura izobrazba, osobito duhovna (11).

Zavjetovana je čistoća „izvanredan dar milosti“: oslobađa čovjekovo srce za Boga i ljude, „osobit znak nebeskih dobara“, „najprikladnije sredstvo“ po kojem se zavjetovanici posvećuju bogoslužju i čovjekoslužju. Oni su predznak budućega stanja u nebesima. Neka vjeruju Kristu, ne uzdaju se u svoje sile, ne daju se zavesti “lažnim naučavanjima“ da je potpuna uzdržljivost nemoguća i škodljiva, nego neka „po nekom duhovnom nagonu“ odbacuju sve što ugrožava čistoću. Neka se zavjetuju nakon dostatne kušnje i stečene potrebne duševne i osjećajne zrelosti (12).

Po zavjetu siromaštva redovnici su znak Kristov. Nije dosta da, služeći se dobrima, budu samo ovisni o poglavarima, nego se traži da budu siromašni „stvarno i u duhu“. Vezani su zajedničkim zakonom, bez pretjerane brige, dajući kolektivno svjedočanstvo siromaštva poradi Krista. Iako zajednica ima pravo imati potrebno za vremeniti život, nek izbjegava „svaku vrstu raskoši, neumjereni dobitak i gomilanje dobara“ (13).

Po zavjetu poslušnosti redovnici posvećuju svoju volju Bogu, na poticaj Duha Svetoga i u duhu vjere pokoravaju se poglavarima u službi braći ljudima. Poslušnost ne umanjuje ljudskoga dostojanstva nego dovodi do zrelosti osobe. Neka poglavari članovima daju potrebnu slobodu s obzirom na ispovijed i vodstvo savjesti, odgajaju na odgovornu poslušnost, otvoreni razboritu glasu podložnika i udruženoj suradnji (14).

Neka se njeguje zajednički život, noseći bremena jedan drugoga. Ljubav je „punina zakona“ i „veza savršenstva“. U ženskim ustanovama valja uvesti „jednovrsnost među sestrama“, poštujući razliku poslova (15).

Za sestre kontemplativke ostaje papinska klauzura, osim za one koje se bave vanjskim djelima apostolata. Obnova - koliko je nužno (16).

Redovničko odijelo neka bude jednostavno, čedno, siromašno, dolično, prilagođeno zdravlju i službi (17).

Članovi neka se cijeloga života trude oko marljiva usavršavanja u duhovnoj i tehničkoj kulturi, a poglavari se razborito brinu u pripremi budućih poglavara, duhovnika i profesora (18).

S obzirom na nove ustanove, neka se ozbiljno procijeni njihova potreba, korist i mogućnost razvoja (19).

U obnovi neka se zadrži što valja, prilagodi što je potrebno, napusti što je suprotno duhu i naravi same ustanove (20).

Zajednice koje su po sudu Svete Stolice ne pružaju osnovane nade razvoja, neka ne primaju novih članova, nego neka se sjedine s drugom životnijom ustanovom istoga duha i svrhe (21).

Redovničke ustanove neka, po odobrenju Svete Stolice, promiču: saveze (foederationes) ako su iste obitelji, unije (uniones) ako imaju gotovo jednake konstitucije, udruženja (associationes) ako se bave sličnom vanjskom djelatnošću (22).

Mogu se osnivati, odobrenjem Svete Stolice, konferencije (conferentiae) ili vijeća (consilia) viših poglavara da pojedine ustanove potpunije ostvare svoje ciljeve (23).

Neka roditelji otkrivaju i njeguju redovničko zvanje u svojoj djeci, svećenici i vjeroučitelji nastoje oko toga i u propovijedima i u predavanjima, a najbolja je preporuka „primjer vlastita života“. Slobodno je skupljati kandidate, u skladu sa smjernicama Svete Stolice i mjesnoga ordinarija (24).

Koncil se raduje zbog djevičanskoga, siromašnoga i poslušnoga načina života kojem je Krist uzor. Potiče redovnike da svi vide njihovo svjedočanstvo i slave Oca našega koji je na nebesima (25).