Početci Konferencije

Prije osnutka naših konferencija

Naš pogled unatrag ne zaustavlja se samo na vremenskoj ogradi od 50 godina, već seže i nešto dalje. Odmah tamo nakon Drugoga svjetskog rata papa Pio XII. uočio je potrebu obnove redovništva, koja je trebala ići u dva smjera: prema unutarnjoj obnovi života i prema obnovi apostolata. Papu je na to poticalo stanje nakon rata i posljedice ove kataklizme, ne samo u društvu već i u redovničkim institutima. Osobito se naglašavala potreba obnove odgoja i studija. Da bi postigao svoj naum obnove, papa Pio XII. promiče najprije razne međunarodne redovničke skupove i susrete. Tako je od 26. studenoga do 8. prosinca 1950. u Rimu održan skup redovnika i redovnica, koji je u crkvenoj javnosti onoga vremena proglašen “sretnom i veselom novošću u čitavoj povijesti Svete Crkve”.  Baš na tom skupu redovnički i svjetovni instituti, i muški i ženski, snažno su potaknuti da se u svojim zemljama udruže u vijeća ili konferencije viših poglavara. Ubrzo je održan međunarodni kongres za vrhovne glavarice, u Rimu od 11. do 13. rujna 1952. Za organizaciju toga kongresa formirani su razni odbori i povjerenstva, u kojima sudjeluju redovnice i redovnici raznih instituta. Jako je naglašena potreba međusobne povezanosti, pa je već na samome kongresu proučen nacrt za osnutak vijeća (consilium) ili konferencije (conferentia) vrhovnih poglavarica. Iste godine Kongregacija za redovnike, preko papinskih nuncija u pojedinim zemljama, snažno potiče osnivanje nacionalnih vijeća, unija ili konferencija redovničkih poglavara.

“Uniju vrhovnih poglavara” priznala je Sveta Stolica već 3. siječnja 1955., najprije kao pravnu osobu, da bi službeno bila ustanovljena 9. prosinca 1957. Pet godina kasnije, 2. kolovoza 1962., Kongregacija za redovnike odobrava Statut spomenute Unije. U dekretu odobrenja kaže se: “Sama narav redovničkog života, teške apostolske odgovornosti i, konačno, novodošla vremena traže povezanost i jedinstvo.” (“Crkva redovnicima”) Statut Unije opisuje svrhu ove nove ustanove:

• da se dublje upozna teološki, pravni i apostolski vidik redovničkog života;
• da redovnici jačaju vjerski i apostolski odgoj;
• da se razni instituti među sobom bolje upoznaju i pomažu;
• da se više gaji suradnja s mjesnom hijerarhijom;
• da se promiču bratski susreti među redovnicima i dijecezanskim klerom.

Nešto kasnije, 9. prosinca 1965. u Rimu je osnovana “Međunarodna unija vrhovnih poglavarica”, kao prvi plod koncilskog dekreta “Perfectae caritatis”. Statuti su joj odobreni deset dana kasnije. Dakle zaista vrlo brzo i ažurno.

Odmah nakon Koncila, sljedeći smjernice i preporuke dekreta “Perfectae caritatis”, iz 1965. godine, po mnogim se zemljama lančano osnivaju konferencije (vijeća, unije) redovničkih poglavara i poglavarica. Treba još nadodati da su se već godine 1961., prigodom prvoga međunarodnog kongresa o redovničkim zvanjima, sastali tajnici 25 nacionalnih konferencija i raspravljali o organizaciji konferencija, što praktički znači da je i prije postojala određena struktura povezivanja. Na međunarodnom skupu od 16. do 19. listopada 1972. godine, na kojemu je uz predsjednika, o. Hadrijana Boraka, kao tajnik vijeća naših redovničkih poglavara sudjelovao i fra Ljudevit Maračić, prisustvovali su predstavnici 85 nacionalnih konferencija redovnika i redovnica. Bile su i predstavnice naše Unije, s. Fides Vidajvičm predsjednica, i s. Anastazija Trobentar. U raspravi se mnogo govorilo o suradnji između vijeća redovnika/redovnica i biskupskih konferencija i o nazočnosti redovnika na biskupskim konferencijama.

Novi Kodeks i redovničke konferencije

Ako promotrimo tijek formiranja jedne konferencije (vijeće, unija), uočit ćemo pri tome dva čimbenika: objektivne potrebe redovničkih instituta i ulogu Svete Stolice. U nacionalnim pa i svjetskim okvirima redovničkih ustanova rasla je sve više potreba povezanosti i suradnje, a sve je to odmah u početku nekako kontrolirala Sveta Stolica preko Kongregacije za redovnike. Konferencije su, prema tome, papinske ustanove, ustanove papinskog prava, njih osniva, statute im potvrđuje Sveta Stolica. Zato su konferencije na svojem području neovisne (u odnosu na mjesne ordinarije) u svemu onome što se tiče djelovanja u skladu s propisima statuta odobrenih od Svete Stolice. Do proglašenja novoga Zakonika crkvenog prava godine 1983., konferencije su zasnivale svoje djelovanje na odredbama raznih crkvenih dokumenata. Sada i Kodeks crkvenog prava određuje osnovne linije djelovanja konferencije, a pri tome slijedi dosad objavljene dokumente.

Izdvajam samo neke odredbe Kodeksa crkvenog prava, koje se odnose na našu tematiku, kao kan. 708: Korisno je da se više poglavari udruže u konferencije ili vijeća, da tako zajedničkim snagama rade na tome kako bi pojedini instituti potpunije postigli svoju svrhu, ne dirajući njihovu nezavisnost, narav i njihov duh, ili da raspravljaju o zajedničkim zaduženjima, ili da uspostave primjerno usklađivanje i suradnju s biskupskom konferencijom, pa i s pojedinim biskupima. U kan. 709 čitamo: Konferencije viših poglavara trebaju imati svoje statute koji su odobreni od Svete Stolice. Jedino Sveta Stolica podiže konferencije na pravne osobe i one ostaju pod njezinim vrhovnim nadzorom. Prema tome, iz Kodeksa možemo izdvojiti bitne naznake:

• konferencije se smatraju korisnima;
• pomoću konferencije svi instituti surađuju da pojedini savršenije ostvare svoju svrhu;
• konferencija ne dira u autonomiju, narav ili duh pojedinog instituta koji joj je član;
• u konferenciji se raspravlja o zajedničkim poslovima redovnika;
• konferencija usklađuje suradnju s biskupskom konferencijom;
• konferencija mora imati svoj statut, koji potvrđuje Sveta Stolica;
• Sveta Stolica konferenciju podiže u rang pravne osobe;
• konferencija je pod vrhovnim nadzorom (usmjeravanjem) Svete Stolice.

Vijeće/Konferencija i Unija viših redovničkih poglavara/ica u bivšoj Jugoslaviji

Kad je riječ o našoj retrospektivnoj analizi, želim odmah naglasiti da se ova početna opažanja ponajvećma odnose na konferenciju redovničkih poglavara, koja prvih godina nakon oformljenja nije imala uže veze ni mnogo suradničkih odnosa s paralelnom ženskom Unijom, pa će zato u ovome prvotnom razdoblju biti više riječi o stvaranju Konferencije viših redovničkih poglavara, u čijemu sam procesu sudjelovao gotovo od samih početaka. Vjerujem da se slična opažanja mogu primijeniti i na Uniju viših redovničkih poglavarica, čije bi početka nastajanja trebalo pročuti u arhivu, ako to već nije učinjeno.

Treba priznati da se u našim okvirima, makar je u tadašnjoj Jugoslaviji šezdesetih i ranih sedamdesetih godina još bila na snazi restriktivna mjera prema crkvenim ustanovama, i još uvijek se teško mogla dobiti putovnica za odlazak u inozemstvo. No, za obnovne ideje Drugoga vatikanskoga sabora nije trebalo nikakvih putovnica, pa su naši domaći viši redovnički poglavari dokazali veliku ažurnost u pokušaju osnivanja svoje konferencije. Tako, na primjer, ističemo da je koncilski dekret “Perfectae caritatis” papa Pavao VI. potpisao 28. listopada 1965., a nepuna dva mjeseca potom u Zagrebu se sastaje skupina viših redovničkih poglavara. Bilo je to 20. siječnja 1966. godine. Na tom sastanku, održanom kod franjevaca na Kaptolu, istaknuta je želja da se što prije osnuje konferencija viših redovničkih poglavara, dakako na temelju tada najnovijih koncilskih smjernica. Inicijativu za osnutak konferencije dao je spomenuti prošireni sastanak predstavnika četiriju franjevačkih obitelji, na koji su se još bili odazvali provincijali isusovaca, karmelićana, salezijanaca i lazarista. Na tom sastanku još nisu prisustvovali, jer nisu ni bili ni pozvani, redovnički poglavari iz Slovenije. Pod predsjedanjem franjevačkog poglavara o. Damjana Damjanovića, domaćina sastanka, nakon proučavanja koncilskih naputaka i smjernica, zaključeno je da se što prije pristupi osnivanju Vijeća viših redovničkih poglavara, napose da se uspostavi tajništvo i uvedu studijske komisije. Osnovan je inicijativni odbor, a za predsjednika je izabran spomenuti franjevački provincija s Kaptola, dok su ostali članovi odbora bili predstavnici svih redovničkih provincija. Načelno je zaključeno da se pokrene zajednički redovnički časopisi, radi što boljeg informiranja redovničke baze s najnovijim kretanjima na putu redovničke obnove.

Ipak, proći će godinu dana do sljedećeg sastanka, održanog opet na Kaptolu, 15. veljače 1967. Još uvijek nisu bili nazočni slovenski poglavari. Analiziran je nacrt pravilnika i usvojen zaključak da se Svetoj Stolici uputi molba za kanonsko ustanovljenje “Vijeća viših redovničkih poglavara”. Za delegata Vijeća, onoga koji će voditi poslove do odobrenja, izabran je o. Kazimir Đurman, franjevački provincijal iz Zagreba, a za tajnika karmelićanin o. Ladislav Marković. Njihova je služba ograničena do pravne potvrde i osnutka konferencije, kada će uslijediti redoviti izbor dužnosnika konferencije.

Proteći će dobra godina dana do odobrenja Pravilnika. To je nadležna Kongregacija za redovnike i svjetovne ustanove izvršila 15. svibnja 1968. godine i taj datum za muški dio našeg redovništva znači određenu prekretnicu.  Zanimljivo je pri tom podsjetiti da je i ženski dio vodstva redovničkih ustanova u nas paralelno spremao osnutak svoje konferencije, što je uslijedilo čak 40 dana prije odobrenja muške konferencije u početnim godinama pod nazivom “Vijeća viših redovničkih poglavara u Jugoslaviji (VVRPJ)”. Ženska konferencija odobrena je 5. travnja 1968. pod nazivom “Unija viših redovničkih poglavarica Jugoslavije (UVRPJ)”. Predmnijevam da je tijek pripreme za osnutak Unije tekao nekako paralelno i dogovorno s Vijećem.

Prvi ustroj novoustanovljenih konferencija

Delegat Vijeća, o. Kazimir Đurman, sazvao je sve provincijale iz tadašnje države na sastanak, koji je 21. studenoga 1968. održan na Kaptolu. Prisustvovala su 22 viša redovnička poglavara (ili zamjenika). Bili su i predstavnici iz Slovenije. Nazočni su jednoglasno prihvatili Pravilnik (Statute), prethodno odobren od Kongregacije za redovnike te su i usvojene neke primjedbe spomenute Kongregacije i izabrano vodstvo konferencije. Za prvog provincijala VVRPJ izabran je isusovački provincijal o. Antun Fostač, a za potpredsjednika slovenski predstavnik. O. Stanko Žakelj, vizitator lazarista. Za tajnika je imenovan o. Zorislav Lajoš, franjevac iz Zagreba, a za podtajnike g. Štefan Žerdin, slovenski salezijanac (za slovensko području) a o. Ljudevit Maračić, hrvatski franjevac konventualac (za hrvatsko jezično područje). Od tog časa počinje i njegovo sudjelovanje u radu naše Konferencije.

Plenum je odmah postavio i pitanje svrhe ovakvih okupljanja. Odlučeno je da se na njemu razmatraju zajednička redovnička pitanja i promiču razne redovničke djelatnosti. Zato je zaključeno da se plenarna zasjedanja održavaju bar dvaput godišnje (po Uskrsu i ujesen). Izabrana su i četiri provincijala za susret s predstavnicima BKJ: o. Antun Fostač, o. Stanko Žakelj, o. Kazimir Đurman i o. Petar Čapkun. Susret je održan istog popodneva i na tom sastanku izražena je želja da VVRPJ uspostavi izravne veze s BKJ.

Iduće godine, 15. lipnja 1969. održan je plenum konferencije na Kaptolu. Raspravljalo se o redovničkom glasilu, čak i o njegovu nazivu. Bilo je govora i o nekim tekućim, čak i napetim pitanjima, kao o tzv. Hercegovačkom pitanju. Plenum je informiran o sastanku svih odgojitelja novaka iz cijele zemlje, o čemu je brigu vodio hercegovački franjevac o. Leonard Oreč. To će poslužiti kao poticaj da se u sklopu VVRPJ održavaju godišnji susreti odgojitelja, koji će se uskoro proširiti i na odgojiteljice, što traje do danas. Mislim da se vrlo rijetko nije održao ovaj godišnji susret, ubrzo nazvan vijećanje odgojitelja.

Sljedeći plenum održan je tek 27. listopada 1970. Prisustvovali su mu i neki biskupi, od kojih je biskup Škvorc referirao o odnosima između BKJ i VVRPJ. Na zasjedanju je tajnik, o. Zorislav Lajoš, podnio ostavku zbog prezauzetosti poslovima, što je i bio razlogom slabijeg intenziteta djelovanja. Nakon dulje diskusije ostavka je prihvaćena, a za tajnika je imenovan dominikanac o. Stipe Bagarić, a za podtajnike g. Stanko Kahne (Slovenija) i o. Ljudevit Maračić (Hrvatska). Plenum je ponovno raspravljao o glasilu, o prijevodu časoslova na hrvatski, a razmotrio je i stanje odnosa u Hercegovini. Provincijali su izrazili spremnost da posreduju ako bude potrebno i moguće.

Do održavanja novog plenuma ponovno je prošlo dulje vremena. Bilo je to 7. i 8. ožujka 1972. u dominikanskom samostanu u Maksimiru.. To je prvi plenum koji je potrajao dva puna dana i koji je održan izvan samostana na Kaptolu. Ključna tema rasprave bilo je sudjelovanje redovnika u prijevodu časoslova. Izabrano je novo vodstvo. Za predsjednika je izabran hrvatski franjevac kapucin, o. Hadrijan Borak, za potpredsjednika slovenski salezijanac g. Štefan Žerdin, a za tajnika je imenova o. Ljudevit Maračić. Oformljeno je posve novo Tajništvo. Vrijeme će pokazati da je ovim plenumom VVRPJ bitno ubrzao svoj rad i pospješio ostvarenje mnogih zamisli.

Ovo početno razdoblje od četiri godine moglo bi se okarakterizirati periodom sitnih, kratkih koraka, uz prilično zastajkivanje i sporo napredovanje. Bez iskustva, s opterećenim i prezaposlenim osobljem, bez konkretnijih smjernica za rad, s nedovoljno motivacija i poleta. Čak je i suradnja s Unijom za neke dolazila u pitanje. VVRPJ je doista sporo krenula. Čini se da to važi i za UVRPJ.

Paralelna ustrojstva VVRPJ i UVRPJ

Nakon ovih početnih godina sitnih pomaka, čini se da se od 1972. može ustvrditi kako su i Vijeće i Unija krenuli bržim korakom prema rastu. Bilo je to vrijeme maloljetničkih zanosa i poleta, s ponekim krivim korakom, ali s mnogo dobre volje. U tome je osjetno pripomoglo ustrojenje ovih ustanova, posebno sve uže povezivanje, koje će kasnije dovesti i do stapanja nekih zajedničkih struktura, kao što je Tajništvo, nesumnjivo najvažnije za uspješno djelovanje.

U početnom dijelu ovoga drugog razdoblja tajništva djeluju posve odvojeno. Ona su i različito ustrojena, kod Vijeća s više članova, kod Unije se uglavnom sve svodilo samo na osobu tajnice. Proći će dosta vremena do zajedničke suradnje i uže povezanosti ovih dvaju operativnih tijela. Čak u prvim godinama nije bilo ni uzajamnog ustupanja informacija, pa je novopokrenuto glasilo “Vijesti VVRPJ” pretežito donosilo samo vijesti iz života redovnika i njihove redovničke konferencije, a mnogo rjeđe one koje su dolazile iz života redovnica i njihove unije. A bilo je toga mnogo.

Jedna od glavnih briga tajništva, bar u počecima, bila je priprema i organizacija plenarnih zasjedanja. Počevši od 1972. godine, plenumi VVRPJ održavaju se dvaput godišnje. Nije mi poznato je li tako bilo i od strane UVRPJ. Ta je praksa potrajala do proljeća 1980. godine, kada je bilo zaključeno da se plenarna zasjedanja održavaju samo jednom na godinu. U onom ritmu održavanja dva plenuma godišnje proljetno je imalo obično tematski karakter i potrajalo je duže, bar dan i pol, a jesenski su sastanci imalo obično radno-izborni karakter, te su trajali kraće, obično jedan dan ili čak pola dana. Ovi posljednji održavali su se pri tajništvu, a oni dulji redovito su izmjenjivali mjesto sastanka, tako da su gotovo sve provincije bar jednom bile domaćin plenarnih zajedanja. Za zajedničke sastanke s redovničkim poglavaricama trebat će počekati još poprilično godina.

Slična konstatacija vrijedi za rad predsjedništva VVRPJ, odnosno vijeća UVRPJ. Prvih godina išlo je to paralelno, većinom jedni ni ne znajući za druge. To su tijela naših konferencija koja izvan plenarnog zasjedanja obavlja, rješava i planira razne poslove. Kod VVRPJ se predsjedništvo sastajalo četiri puta godišnje, a za Uniju bi trebalo provjeriti. Pazilo se da sastav bude proporcionalno sastavljen. Uz predsjednika, koji je redovito bio iz hrvatskoga jezičnog područja, potpredsjednik je redovito bio iz slovenskog dijela zemlje. Osim potpredsjednika u predsjedništvu je uvijek bio bar još jedan Slovenac.

Zajednički rad VVRPJ i UVRPJ

Valja naglasiti da je u početnom vremenu ovog razdoblja, već od početnih koraka, bilo nekih djelatnosti i skupova koji su se održavali pod zajedničkim patronatom Vijeća i Unije viših redovničkih poglavara i poglavarica. U početcima je to znalo izazivati određene rezerve i suzdržanost, ali je praksa dokazala da je ovo iskustvo bilo zapravo obogaćenje. Jer ima mnogo toga što usko povezuje interes i djelovanje redovnika i redovnica.

Počelo je sa zajedničkim susretima redovničkih odgojitelja i odgojiteljica. Na prijelomnom plenumu 1972. godine hercegovačkom franjevcu o. Leonardu Oreču, članu tajništva VVRPJ, povjerena je briga za organizaciju seminara ili vijećanja odgojitelja. Već na prvo takvo savjetovanje/vijećanje pozvane su i redovničke odgojiteljice, te je ubrzo organizacija ovoga najelitnijega skupa našeg redovništva prihvaćena i od strane Unije, unatoč nekim rezervama pojedinih poglavarica, čak i crkvenih ljudi. Redovito je, bar početnih godina održavanja, visok broj odgojitelja i odgojiteljica sudjelovao na tim višednevnim danima upoznavanja problematike redovničkog odgoja i razmjenjivanja pedagoškog iskustva, ponekad i preko stotinjak sudionika. Kasnije je broj nešto splasnuo, možda se i raspolovio, ali još uvijek do danas ovi skupovi predstavljaju važan segment djelatnosti koje naše konferencije mogu i trebaju pružiti onima koji su odgovorni za odgoj.

Iste godine kad je oformljeno operativnije tajništvo VVRPJ-a, 1972. godine, na prvome njegovu sastanku zaključeno je da se pokuša s organiziranjem nekih skupova poput simpozija o redovništvu, i to zajedno s Unijom. Taj je skup odmah potom prozvan redovničkim tjednom, jer je u početku zaista i obuhvaćao tri, čak i četiri dana rada. Tako je već ujesen 1973. održan na Šalati prvi takav skup, koji je privukao neočekivano visok broj sudionika, većim dijelom redovnica. Bilo je nazočno preko 800 (!) sudionika ovoga skupa. Tajništvo se pobrinulo za pripremu i ostvarenje, čak je svakodnevno svakom sudioniku nudio dnevni bilten s izvješćem o proteklom i programom za određeni dan. Bilo je zaista puno posla, ali i jako mnogo zadovoljstva. Prisjećanje na te dane i sada ispunja čovjeka radošću, pa i ponosom.

Oko održavanja redovničkog tjedna, kao uostalom i s održavanjem vijećanja odgojitelja/ica, dolazilo je i do nesporazuma, čak i napetosti. Prema mišljenju nekih poglavara/ica previše su se naglašavali psiho-sociološki, pa i afektivni elementi, posebno u grupnom radu, pa se nastojalo više pažnje posvetiti radu u plenumu, a manje u grupama, da bi se “umanjila mogućnost manipulacije pojedinaca”, kako je rekao jedan provincijal. Unija je sa svoje strane preporučila da se smanji ritam održavanja redovničkog tjedna na svaku drugu godinu, pa se od 1979. redovnički tjedan počeo održavati svake druge godine. VVRPJ je ipak smatrao da treba svake godine biti sličan skup, pa se one godine kad se nije održavao tjedan priređivao prigodni simpozij. Istini za volju treba priznati da je ovaj prijedlog ostao samo mrtvo slovo, a blijede tragove pokušaja otkrivamo tek u suorganiziranju simpozija u Benediktovoj (1980) i Franjinoj (1982) godini, kao i u priređivanju molitvenih skupova prigodom održavanja NEK-a (1984) i u povodu ekumenskog susreta u Asizu (1986).

Izdavačka djelatnost od prvih početaka privukla je pažnju i VVRPJ-a i UVRPJ-a. Na jesenskom plenumu održanom ujesen 1972. na Svetom Duhu otvorena je rasprava o stručnoj izdavačkoj djelatnosti, sa zaključkom da se objave komentari na koncilski dekret o redovničkoj obnovi, kao i zbirka novijih crkvenih dokumenata o redovništvu. To je brzo ostvareno, uz svesrdnu podršku Unije. Tajništvo VVRPJ-a preuzelo je obvezu da šest puta godišnje ciklostilski objavljuje informativno glasilo, najprije samo za VVRPJ, ali je ubrzo nadodana i UVRPJ kao adresat. Tu su objavljivani najprije razni adresari, ankete, statistike, sve od 1972. godine dalje. Uz pojedini prijevod kojeg priloga o redovništvu iz bogatog izbora redovničkih časopisa koje je tajništvo počelo dobivati. A kako su se redovnički tjedni počeli redovito održavati, odmah je zaključeno da se radovi objave u zasebnom zborniku, o čemu i danas svjedoči lijepa serija koja dokumentira ova pionirska i zanosna vremena buđenja želje našeg redovništva da bude prisutno i u široj crkvenoj javnosti. K tome su nešto kasnije došla još neka redovnička izdanja, pretežito dakako prijevodi. A nisu izostale ni neke istraživačke studije (Naši redovnici…).

Uža povezanost VVRPJ-a i UVRPJ-a

Već je na plenumu u lipnju 1969. o. Damjan Damjanović, tadašnji predsjedatelj, referirao o problemima redovnica kod nas i naglasio potrebu surađivanja i uzajamnog pomaganja. Mnogi pothvati na području redovničkog života u nas postaju postupno zajednički i Konferenciji i Uniji, kao što smo već vidjeli: redovnički tjedni, savjetovanja/vijećanja redovničkih odgojitelja/ica, izdavačka djelatnost, prostorije tajništva. Održani su brojni susreti na kojima se promicala suradnja. I premda nije još postojala neka institucionalizirana povezanost i suradnja, nije nedostajalo pokušaja da se zajednički ide dalje. Tako je već u veljači 1973. održan prošireni sastanak tajništva VVRPJ-a i vijeća UVRPJ-a. Tada je prihvaćen prijedlog i program zajedničkog održavanja prvoga redovničkog tjedna. Iste godine održan je prvi zajednički susret Unije i Konferencije. Bilo je to za vrijeme redovničkog tjedna na Šalati. Prisustvovala su mu 23 člana Konferencije i 32 članice Unije. Impozantan broj. Podržani su i prihvaćeni mnogi zajednički pothvati. Detaljniji pregled ovih periodičnim susreta nalazi se u knjižici “Naša Konferencija”.

Zajednički su sastanci najčešće bivali na razini Vijeća Unije i Predsjedništva Konferencije. To je uostalom i razumljivo, jer ove strukture naših konferencija izvan plenuma imaju odgovornu ulogu programiranja, zaključivanja i odlučivanja.

Posebni je problem i za Uniju i za Konferenciju predstavljalo pitanje prostorija tajništva. Bilo je u ovih četrdesetak godina zaista jako mnogo pokušaja, od početnog smještaja kod ss. milosrdnica u Frankopanskoj, potom u raznim samostanskim centrima, odvojeno za Uniju i za Konferenciju. Sve je to bilo povezano i s vrlo ograničenim materijalnim sredstvima kojima su raspolagale naše konferencije. Godišnja članarina po broju članova pojedine provincije bila je glavni i jedini izvor financiranja. Personal u tajništvu dakako radio je godinama na posve dobrovoljnoj bazi, jedino bi se putovanja isplaćivala iz ionako skromnog fonda. Nešto je pripomagala, bar u počecima, određena dobit od prodaje izdanja, jer je za početnu fazu ove djelatnosti u dva navrata pristigla pomoć iz inozemstva. Čak je kasnije od dobrotvora za potrebe izdavačke djelatnosti darovan moderni ofsetni tiskarski stroj, koji je zbog nedostatka prostora i pomanjkanja osposobljenog operatora završio kod jedne crkvene izdavačke kuće, koja je kao protuuslugu jeftinije tiskala neka naša izdanja. Bio je to, čemu ne priznati, promašeni projekt, srećom jedan od rjeđih u našoj prošlosti.

Pod vlastitim krovom

Sredinom devedesetih godina došlo je i do institucionalnog povezivanja plenarnih zasjedanja, tako da su se počeli održavati zajednički susreti Unije i Konferencije, s većim dijelom programa u zajedničkom radu, a s manjim vremenom određenim za rad pojedine konferencije, prema vlastitom programu i potrebi. To se pokazalo kao dobro iskustvo kojim treba nastaviti. Slično vrijedi i za zajedničke sastanke, više puta godišnje, Predsjedništva Konferencije i Vijeća Unije. To su trajne prigode za naizmjenično obogaćivanje iskustvima i prijedlozima jedne i druge strane odgovornih za naše redovništvo.

Posebno je uspješnijem radu tajništva pridonijela kupnja prostorija u Prilazu Đure Deželića. Tako sada obje konferencije imaju zajednički krov, pod kojim se nalaze prostorije tajništva, arhiv, skladište, i dvorana za održavanje susreta. Kolika je to blagodat mogu reći oni koji su prethodno stalno morali lutati, od mila do nedraga, tražeći kutak bar za svoje radne potrebe, a često i za potrebe sastajanja komisija, odbora, vijeća, predsjedništva. K tome, došlo je i rješenje za tajništvo, koje je postalo operativno zajedničko i za Uniju i Konferenciju. Dakako, time nisu riješena sva pitanja efektivnijeg poslovanja, koje ne ovisi toliko o prostorijama i novcu, koliko o raspoloživosti i zauzetosti ljudi.

U ovom razdoblju zrelosti dobili smo i zajednički redovnički časopis. Stalno se godinama ponavljao prigovor da smo preslabi da se tako nešto pokrene, da bi to trebalo prepustiti onima koji se više razumiju u tisak i rokove, da je časopis takva profila suvišan, i slično. Krenuli smo i dok je o nama ovisilo, časopis je izlazio redovito dvaput godišnje, uz prilično zadovoljstvo onih kojima je bio namijenjen. Periodični zastoj posljednjih godina ne bi trebao pokolebati one koji vjeruju u korist i potrebu takva medija, a to su viši redovnički poglavari i poglavarice.

Odvajanja i razdruživanja unutar naših konferencija

Raspadom stare države, 1991. godine, došlo je do stvaranja više država i državica na području bivše Socijalističke Jugoslavije. Budući da su naše konferencije pokrivale cjelokupno područje spomenute tvorevine, posve je normalno da su stvaranjem vlastite države dobile poticaj oblikovanja vlastite konferencije. Takva je naime praksa u novije vrijeme, da svaka država po mogućnosti ima i vlastitu konferenciju. To vrijedi za biskupe, ali i za redovničke poglavare i poglavarice. Već su se tijekom 1991. slovenski članovi Konferencije i članice Unije odvojili i osnovali svoju zajedničku konferenciju, koja okuplja i više redovničke poglavare i poglavarice. Sličnu pojavu nije popratilo stvaranje susjedne države Bosne i Hercegovine. Dugo su tinjale želje za održavanjem zajedničke konferencije, ta uglavnom je narod i jezik identičan, pa se željelo jedinstvo potvrditi i zajedničkom konferencijom. Ipak, s vremenom je prevladalo uvjerenje da treba ići uhodanom praksom, pa je ubrzo došlo do stvaranja zajedničke konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine, koja već više godina uspješno djeluje. U istočnim krajevima bivše države, tamo gdje prevladava pravoslavni element (Srbija, Makedonija, Crna Gora) ili muslimanski (Kosovo), zapravo ni nema nijednoga višega redovničkog poglavara ni poglavarice, ali postoji nešto redovnika i redovnica, pa treba očekivati, kao što je formirana zajednička biskupska konferencija sv. Ćirila i Metoda za sve spomenute zemlje, da će slično završiti težnja da i u tim zemljama redovnici i redovnice dobiju svoju konferenciju. Ne bi to bila nikakva velika novost. (Napisao fra Ljudevit Maračić)