Ponovno krenuti od Krista - obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću

Uvod

Razmatrajući sjaj Kristova lica

Razmatrajući raspeto i slavno Kristovo lice i svjedočeći njegovu ljubav u svijetu, posvećene osobe na početku trećeg tisućljeća s radošću prihvaćaju žurni poziv Svetog Oca Ivana Pavía II. da izvezu na pučinu: “Duc in altum” (Lk 5,4). Te riječi, koje su odjeknule u čitavoj Crkvi, pobudile su novu veliku nadu, ponovno oživile želju za intenzivnijim evanđeoskim životom i širom otvorile nove obzore dijaloga i poslanja.

Danas se možda više no ikad Isusov poziv da se izveze na pučinu javlja kao odgovor na dramu čovječanstva, koje je postalo žrtvom mržnje i smrti. Duh Sveti je uvijek djelatan u povijesti i može učiniti da se ljudske drame promatraju u svjetlu koje se otvara otajstvu milosrđa i mira među ljudima. Uistinu, Duh iz samih nemira među narodima pobuđuje kod mnogih nostalgiju za različitim svijetom koji je već prisutan među nama. Ivan Pavao II. to jamči mladeži kada ju poziva da bude “straža jutarnja” koja bdije, snažna u nadi, čekajući zoru.

Sigurno da su dramatični događaji u svijetu ovih posljednjih godina nametnuli narodima nova i još teža pitanja koja su se pribrojila već postojećima, nastalim u globaliziranom društvu s njegovim dvojakim, pozitivnim i negativnim, stranama u kojem “nisu samo globalizirani tehnologija i ekonomija, već i nesigurnost i strah, kriminalitet i nasilje, nepravde i ratovi”.

U tim prilikama posvećene su osobe pozvane od Duha na trajno obraćenje kako bi dale novu snagu proročkoj dimenziji svog poziva. One su naime “pozvane staviti sam svoj život u službu Božjeg Kraljevstva, ostavljajući sve i izbliza nasljedujući način života Isusa Krista, preuzimajući na sebe vrlo važnu pedagošku zadaću za cijeli Božji narod”.

Sveti je Otac jasno izrazio to očekivanje u svojoj poruci članovima posljednjeg Plenarnog zasjedanja naše Kongregacije: “Crkva - piše on - računa na trajno posvećivanje tog izabranog mnoštva svojih sinova i kćeri, na njihovu čežnju za svetošću i na zanos njihova služenja kako bi potaknuli i poduprli težnju svakog kršćanina za savršenošću i osnažili solidarno prihvaćanje bližnjega, osobito onih koji su u najvećoj potrebi. Na taj se način daje svjedočanstvo žive prisutnosti Kristove ljubavi među ljudima”.

Koračajući Kristovim stopama

Ali kako u zrcalu povijesti i sadašnjeg trenutka raspoznati tragove i znakove Duha i klice Riječi, prisutne danas kao i uvijek u ljudskom životu i kulturi? Kako tumačiti znakove vremena u stvarnosti kao što je naša u kojoj obiluju područja tame i tajni? Potrebno je da sam Gospo¬din, kao s učenicima na putu za Emaus, postane našim suputnikom i da nam dadne svog Duha. Samo on, prisutan među nama, može nam pomoći da u punini shvatimo i provodimo njegovu Riječ, samo on može prosvijetliti umove i zagrijati srca.

“I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Uskrsli Gospodin je ostao vjeran tom svom obećanju. U tijeku dvije tisuće godina povijesti Crkve po prisutnosti Duha Svetoga Gospodin je uvijek bio prisutan u Crkvi rasvjetljujući njezine staze, preplavljujući je milošću, ulijevajući joj snagu da sve snažnije živi njegovu riječ i da izvrši poslanje spasenja kao znak jedinstva ljudi s Bogom i među sobom.

Posvećeni život, u svom trajnom razvoju i iskustvu novih oblika, već je u samome sebi rječiti izraz te njegove prisutnosti, gotovo neka vrsta evanđelja koje se proteže kroz stoljeća. Javlja se, doista, kao “produženje u povijesti posebne nazočnosti uskrsloga Gospodina”. Iz te sigurnosti posvećene osobe moraju crpiti obnovljen zamah u kršćanskom životu, čineći od toga snagu koja nadahnjuje njihov hod u vjeri.

Današnje društvo očekuje da u posvećenim muškarcima i ženama vidi konkretni odraz Isusova načina djelovanja, njegove ljubavi prema svakoj osobi, bez razlikovanja ili kvalificiranja. Ono želi iskusiti da je moguće reći s apostolom Pavlom: “A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2,20).

Pet godina nakon apostolske pobudnice “Vita consecrata”

Kako bi pomogla uvidjeti ono što će taj osobiti poziv učiniti još sigurnijim i poduprla hrabri izbor evanđeoskog svjedočenja u današnjim prilikama, Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života održala je svoje plenarno zasjedanje od 25. do 28. rujna 2001.

Godine 1994. IX. redovna skupština Sinode biskupa, dovršavajući razlaganje “o osobitostima koje obilježavaju životne staleže koje je Gospodin Isus htio za svoju Crkvu”, nakon sinoda posvećenih laicima i prezbiterima, proučavala je Posvećeni život i njegovo poslanje u Crkvi i svijetu. Sveti Otac Ivan Pavao II., prikupivši razmišljanja i nade sinodske skupštine, darovao je čitavu Crkvu posinodskom apostolskom pobudnicom Vita consecrata.

Pet godina od objavljivanja tog temeljnog dokumenta crkvenog Učiteljstva naš se dikasterij na plenarnom zasjedanju propitkivao o djelotvornosti kojom je prihvaćen i proveden u zajednicama i ustanovama kao i u mjesnim Crkvama.

Apostolska pobudnica Vita consecrata jasno je i duboko izrazila kristološku i ekleziološku dimenziju posvećenog života u trojstvenoj teološkoj perspektivi koja baca novo svjetlo na teologiju nasljedovanja Krista i posvećenja, bratskog života u zajednici i poslanja; pridonijela je stvaranju novog mentaliteta glede poslanja posvećenog u Božjem narodu; pomogla je samim posvećenim osobama u većoj mjeri po-svijestiti milost njihova vlastitog poslanja.

Nužno je da se taj programski dokument nastavi produbljivati i ostvarivati. On ostaje najznačajnije i neophodno uporište koje upravlja put vjernosti i obnavljanja ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života dok istodobno ostaje otvoren za iznošenje valjanih prijedloga za nove oblike posvećenog života i evanđeoskog života.

Ponovno krenuti u nadi

Veliki jubilej dvijetisućite, u koji su se duboko uključili cijela Crkva i svi oblici posvećenog života u svim dijelovima svijeta, izvršio je snažan utjecaj na život Crkve. Dana 2. veljače 2000. u svim je mjesnim Crkvama proslavljen Jubilej posvećenog života, kojem je prethodila molitvena priprava.

Na završetku jubilejske godine, kako bismo zajednički prešli prag novog tisućljeća, Papa je nastojao sažeti baštinu jubilejskih slavlja u apostolskom pismu Novo millennio ineunte. U tom su tekstu, s izvanrednim no i očekivanim kontinuitetom, sadržana neka temeljna pitanja koja su na određeni način već spomenuta u pobudnici Vita consecrata: Krist, središte života svakog kršćanina,11 pastoral i pedagogija svetosti, njezin zahtjevni značaj, njezino visoko mjerilo redovitoga kršćanskog života,12 raširena potreba za duhovnošću i molitvom, ostvarena ponajprije u kontemplaciji i slušanju Božje Riječi,13 nezamjenjivi učinci sakramentalnog života,14 duhovnost zajedništva15 i svjedočenje ljubavi koja se izražava u novoj maštovitosti ljubavi prema onima koji trpe, prema ranjenom svijetu zarobljenom u mržnji, u ekumenskom i međuvjerskom dijalogu.

Oci na plenarnom zasjedanju, polazeći od sastojnica već sadržanih u toj apostolskoj pobudnici i iskustvom Jubileja suočeni s potrebom obnovljenog zauzimanja za svetost, istaknuli su pitanja i čežnje koje su u različitim dijelovima svijeta uočile posvećene osobe, usredotočivši se na njihove najvažnije vidike. Njihova namjera nije bila ponuditi novi naukovni dokument, već radije pomoći posvećenom životu zaci u velike smjernice Svetoga Oca s doprinosom njegova autoriteta i karizmatskog služenja jedinstvu i sveopćem poslanju Crkve. To je dar koji treba dijeliti i ostvarivati u vjernom nasljedovanju Krista prema evan¬đeoskim savjetima i snagom ljubavi svakodnevno življenoj u bratskom zajedništvu i velikodušnoj apostolskoj duhovnosti.

Već su posebne kontinentalne sinode biskupa, koje su služile kao priprava za Jubilej, smjestile težnje i izazove posvećenog života u kontekst mjesnih Crkava i kultura. Oci na plenarnom zasjedanju nisu namjeravali pružiti neku drugu analizu stanja. Oni jednostavno, promatrajući sadašnje stanje redovništva i nastojeći zadržati pozornost na smjernicama Svetoga Oca, pozivaju posvećene muškarce i žene u prilikama i kulturama u kojima se nalaze da se prvenstveno usredotoče na svetost. Njihovo razmišljanje, sadržano na ovim stranicama, podijeljeno je u četiri dijela. Prepoznavši veliko bogatstvo iskustva koje posvećeni život u sadašnjem vremenu živi u Crkvi oni su željeli izraziti svoju zahvalnost i puno poštivanje prema onomu što posvećeni život jest i za ono što čini (1. dio). Nisu zatvarali oči pred poteškoćama, kušnjama i izazovima s kojima se danas suočavaju posvećene osobe, već su ih promatrali kao novu mogućnost za ponovno otkrivanje, na produbljeniji način, značenja i kvalitete posvećenog života (2. dio). Najvažniji je izazov obnovljena zauzetost u duhovnom životu, ponovno polazeći od Krista u evanđeoskom nasljedovanju i živeći na osobit način duhovnost zajedništva (3. dio). Na kraju, htjeli su pratiti posvećene osobe na putovima svijeta, kojima je Krist hodio i na kojima je i danas prisutan, gdje ga Crkva proglašava Spasiteljem svijeta, gdje trojstveni život ljubavi širi zajedništvo u obnovljenom poslanju (IV. dio).