Ad gentes (18. i 40.)

Promicanje redovničkog života

18. Neka se već od razdoblja zasađenja Crkve revno promiče redovnički život, koji misijskom radu donosi ne samo dragocjenu i svakako potrebnu pomoć, nego, po prisnijoj u Crkvi učinjenoj posveti Bogu, jasno očituje i označuje intimna narav kršćanskog poziva. ¹

Redovničke zajednice koje surađuju kod zasađivanja Crkve, posvema prožete mističnim bogatstvima kojima se odlikuje redovnička predaja Crkve, neka nastoje da ta bogatstva pokažu i predaju prema naravi i sposobnosti svakog pojedinog naroda. Neka pažljivo razmotre kako bi se u kršćanski redovnički život mogle preuzeti asketske i kontemplativne predaje, kojih je klice Bog gdjekad usadio u drevne kulture već prije propovijedanja Evan­đelja.

Neka se u mladim Crkvama gaje raznovrsni vjerski oblici, da bi pružali različite vidove Kristova poslanja i života Crkve te da bi se mogli posvetiti različitim pastoralnim djelima i dolično pripraviti svoje članove da ih vrše. No neka se biskupi na svojim konferencijama brinu da ne bi, na štetu re­ dovničkog života i apostolata, nastajale mnoge kongregacije koje idu za istom apostolskom svrhom.

Napose valja istaknuti različite pokušaje da se ukorijeni i kontemplativni život. Od tih jedni, zadržavajući bitne elemente monastičke ustanove, nastoje usaditi vrlo bogatu tradiciju svog reda, a drugi se vraćaju na jednostavnije oblike staroga monaštva; svi međutim neka nastoje ostvariti pravo prilagođenje mjesnim prilikama. Budući da kontemplativni život pripada pu­ nini prisutnosti Crkve, valja ga uspostaviti posvuda u novim Crkvama.

Misijska dužnost redovničkih ustanova

40. Najveći dio u evangelizaciji svijeta imale su do sada i još imaju kontemplativne i aktivne redovničke zajednice. Sveti Sabor rado priznaje njihove zasluge i zahvaljuje Bogu za tolike žrtve učinjene na slavu Božju ina službu duša. Ujedno ih bodri da neumorno nastave započeti rad, budući da znaju koliko ih krepost ljubavi - koju su po svom zvanju dužni savršenije gajiti - nagoni i obvezuje na doista katolički duh i rad.²

Kontemplativni redovi svojim molitvama, djelima pokore i patnjama imaju vrlo veliko značenje kod obraćenja duša, jer Bog - ako ga molimo - šalje poslenike u svoju žetvu (usp. Mt 9,38), otvara duše nekršćana na slušanje Evanđelja (u. Dj 16,14) i oplođuje riječ spasenja u njihovim srci­ma (usp. 1 Kor 3,7). Staviše, te zajednice pozivamo da otvore svoje kuće u misijskim područjima, kako je već nemala njih učinilo, da živeći ondje prilagođeno izvornim religioznim tradicijama onih naroda daju među nekršćanima svjetlo svjedočanstva Božjeg veličanstva iljubavi kao i jedinst­va u Kristu.

Zajednice aktivnog života, imale one strogo misijsku svrhu ili ne, neka se iskreno pred Bogom pitaju, jesu li kadre svoju djelatnost protegnuti na širenje Božjeg kraljevstva među narodima; mogu li neke svoje službe pre­pustiti drugima tako da svoje sile ulože za misije; mogu li otpočeti rad u misijama mijenjajući, ako ustreba, svoje konstitucije, no ipak u duhu svog utemeljitelja; sudjeluju li njihovi članovi, prema svojim silama, u misijskoj djelatnosti; je li njihov način života svjedočenje Evanđelja prilagođeno značaju i stanju naroda.

Budući da po nadahnuću Duha Svetoga u Crkvi danomice rastu svje­tovne ustanove, njihov rad, pod vlašću biskupa, može u misijama biti na mnogo načina plodonosan kao znak potpunog predanja za evangelizaciju svijeta.

¹    LG, 31, 32; AAS 57(1965)38.

²    LG, 44; AAS 57(1965)50.