Redovnici kao Božji migranti, sijači vjere i nade

1. Redovnici: Božji migranti

Poštovani predstavnici medija javnog informiranja, draga braćo i sestre u redovništvu, cijenjeni posjetitelji. Danas obilježavamo Dan posvećenog života. Poruka Hrvatske redovničke konferencije i predsjednika Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života mons. Zdenka Križića za ovaj Dan nazvana je Baštinici Kristovi, a govori osobito o brizi redovnika za one koji su morali napustiti svoju ljudsku baštinu, očevinu, djedovinu, tj. dom, narod, domovinu. Moje izlaganje predstavit će stoga djelatnost redovnica i redovnika među migrantima.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da migracija spada u definiciju redovništva. Redovnici su Božji migranti. Povijest redovništva priča je o migracijama. Osnivači mnogih redova, slijedeći Božji poziv, glas vlastite savjesti, osluškujući znakove vremena i pobjeđujući osobne i realne strahove, otisnuli su se među druge i drugačije, pronoseći utjehu i nadu Radosne vijesti diljem svijeta. I mi ih nasljedujemo danas. Čak i kontemplativni redovi neprestano osnivaju nove zajednice u raznim zemljama, a svi redovnici i redovnice polažu zavjet poslušnosti da će poći onamo kamo ih poglavari šalju. 

Poticaj na ovakav način života naši su preteče i osnivači prepoznali u životnom putu, nauku i djelu Isusa Krista. Strahujući za njegovu sigurnost, Isusovi roditelji su najprije morali izbjeći u Egipat, a zatim u Nazaret, gdje su i tako ranije bili odselili kao ekonomski migranti trbuhom za kruhom. Onih par godina aktivnog propovijedanja proživio je kao putnik nemajući gdje bi glavu naslonio(Mt 8,20), da bi umro je kao pridošlica, ruralni Galilejac u glavnome gradu Jeruzalemu. Svoj način života ostavio je i nama u baštinu kao trajni poziv u akciju, na izlaz iz vlastite udobnosti, upuštanje u susret s nepoznatima, nerijetko suprotstavljenima, te suosjećanje sa svim iseljenima i prognanima u potrazi za utjehom doma i sigurnosti. 

Redovnici su Božji migranti; dapače, nerijetko su ilegalni migranti kad potajno ulaze i djeluju u zemljama gdje su vjerske slobode zanijekane. Ako su i ušli legalno, ne znači da su ih svi dočekali srdačno. Ponosni smo na misionare i misionarke Crkve u Hrvata koji naviještaju Božju Riječ u opasnim zabačenim krajevima Afrike, Latinske Amerike, Azije, Oceanije. Od Sibira do Nikaragve, od Maroka do Salomonskih otoka ima ih trenutno osamdeset.[1]Neki su, poput fra Vjeke Ćurića i s. Lukrecije Mamić, vjernost poslanju platili životom. 

Zahvalni smo da sada možemo ovdje primati svećenike, redovnice, redovnike iz dalekih krajeva kao navjestitelje Kraljevstva Nebeskoga, bilo da su tu poradi studija, ili su pak u trajnoj pastoralnoj službi. Njima treba vremena i hrabrosti da svladaju hrvatski jezik, prilagode se našim običajima i ne pokolebaju se pred ponekim pogledom opreza i sumnje. Nama treba vremena i velikodušnosti da ih s povjerenjem prihvatimo i dopustimo da nas obogate baštinom svoje domovinske Crkve.

2. Redovnici: suputnici migranata

Poći, poput Abrahama, iz svog obiteljskog doma i zavičaja (Post 12,1), onamo kamo nas Bog poziva i šalje, među ljude sasvim nepoznatih običaja, pa i religija, to je naš redovnički DNK. Zbog toga imamo razumijevanja za ljude koji su zbog različitih razloga morali poći u nepoznato i lakše nam je s njima uspostaviti kontakt, čak im se i pridružiti u toj avanturi života.

Hrvatske redovničke zajednice imaju dugu povijest i bogato iskustvo praćenja migranata Hrvata koji su zbog političkih i ekonomskih razloga morali napustiti domovinu. I danas redovnici i redovnice djeluju u stotinama hrvatskih katoličkih misija širom svijeta. Zbog asimilacije hrvatske dijaspore mlađih generacija, tih misija je sve manje. Ipak, zbog novog vala iseljavanja u Zapadnu Europu, otvaraju se nove. Osobno sam započeo pastoralni rad s hrvatskim iseljenicima u Irskoj od 2006. do 2009. godine. Tada je to bila neformalna zajednica koja je okupljala do 50 vjernika, pod pokroviteljstvom Dublinske nadbiskupije. Danas postoji prava Hrvatska katolička misija u Dublinu, sa stalnim dušobrižnicima, a okuplja stotine vjernika. Žao nam je kad mladi sposobni ljudi odlaze jer u inozemstvu nalaze bolje šanse za rad i rast nego u domovini. Osjećamo, međutim, potrebu da im i ondje budemo blizu kad požele čuti Božju poruku na materinjem jeziku. 

Veći izazov za europsku Katoličku Crkvu jesu migranti katolici koji dolaze iz drugih kontinenata. U Europskoj Uniji su čak i u vremenima intenzivnog doseljavanja migranata muslimana u periodu 2014-2016, 47% migranata pristiglih izvan Unije još uvijek bili nemuslimani, uglavnom kršćani.[2]Ranijih godina su jasna većina imigranata bili kršćani i ukupno su kršćanski doseljenici u Europu većina. I njima je potrebna integracija u novoj kulturi, novom načinu života, u Crkvi koja je po mnogočemu drugačija od one u kojoj su odrasli. Potrebna im je potpora jer su često izloženi ksenofobiji i rasnoj diskriminaciji, budući da je riječ o kršćanima druge boje kože, iz Afrike, Latinske Amerike, Južne Azije. Primijećena je tendencija da migranti katolici iz spomenutih područja, ako nisu dovoljno poučeni u vjeri ili nisu uspostavili kontakt s novim župama, prelaze u druge kršćanske zajednice koje su specijalizirane za migrante. Znak je to katolicima u Europi da njihovo svjedočenje treba biti kreativnije i otvorenije za različite načine slavljenja Krista i služenja Kristu.

Naše misli i molitve usmjerene su ka kršćanima Bliskog Istoka, koji su prognani iz krajeva gdje su njihovi preci živjeli tisućljećima, kao što su Irak i Sirija. Broj kršćana u Siriji je s 10% prije sadašnjeg rata pao na 2%.[3]Dužnost nam je nastaviti lobirati osobito kod vodstva Europske Unije da se prava kršćana Bliskog Istoka štite u svim političkim rješenjima za to područje. Nadam se da se varam, ali nemam dojam da Unija čini dovoljno u promicanju njihovih prava. Ovom prigodom apeliram na hrvatsku Vladu i hrvatsku Predsjednicu da se za njih založe jer, ma koliko mi bili maleni, ipak se hrvatski glas u institucijama Europske Unije ne može tek tako zanemariti.

Od posebne važnosti su nam kršćani koji su imigrirali u islamske zemlje. O njima se najmanje govori, a brojke će vas možda iznenaditi. Papa Franjo sutra započinje trodnevni posjet Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Malo je poznata činjenica da u toj zemlji živi 1 milijun katolika na 10 milijuna stanovnika. Ukupno 13 posto stanovništva Emirata su kršćani, uglavnom podrijetlom iz Indije i Filipina, što je daleko veći udio nego udio muslimana u Francuskoj ili Švedskoj. Katolici u Emiratima imaju 8 crkvi, 5 katoličkih škola, katedralu i biskupa u Abu Dhabiju. S njima su katolički svećenici, uglavnom redovnici, i mnoge redovnice. Sličan je postotak kršćana u Kataru, Bahreinu, Kuvajtu. Ondje im je omogućeno prakticiranje vjere, iako su to kompaktna islamska društva koja useljenicima teško daju državljanstvo, pa im predstoji još mnogo napora da steknu puna prava i poštovanje. No njihova prisutnost sigurno pozitivno utječe na lokalno društvo. Da se stvari popravljaju, ilustracija je Saudijska Arabija, u kojoj živi oko 1,5 milijuna kršćana, što je 5% stanovništva. (Za usporedbu, muslimana u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji ima oko 6%). Ne treba zanemariti ni značajan broj tajnih obraćenika, o kojima govore misionari koji ondje ilegalno djeluju. Saudijski kršćani ne smiju u javnosti prakticirati svoju vjeru, no nedavni pohod kardinala Pietra Parolina toj državi urodio je jamstvom da će uskoro dobiti prvu katoličku crkvu gdje će javno moći slaviti euharistiju. 

3. Redovnici: posrednici integracije migranata

U svijetu je danas gotovo 260 milijuna ljudi koji žive i rade u neprestanim međunarodnim migracijama. Od toga ih je 70 milijuna prisiljeno na izbjeglištvo i prognaništvo. Naravno, velik broj njih nisu katolici ni kršćani, ali redovnici svejedno daju golem doprinos da im se svima humanitarno pomogne i da se po potrebi integriraju u novi dom. Stav Katoličke Crkve prema migracijama i osobama njima pogođenima vrlo je jasno i nedvosmisleno ilustrirao papa Franjo na samom početku svog pontifikata kad je za prvi pastoralni pohod izvan Rima izabrao otok Lampedusu. Taj otok je simbol stradanja i nade afričkih migranata koji bježeći od siromaštva i rata nastoje dohvatiti mir i sigurnost Europe. Do danas papa Franjo gotovo svakodnevno poziva na kulturu prihvaćanja i razumijevanja za strance i izbjeglice; na borbu protiv trgovine ljudima koja nažalost neminovno prati migracije; protiv neravnomjerne raspodjele svjetskih dobara koja ih uzrokuje; protiv pohlepe, rata, osvete. Podjednako upozorava na mlakost, inertnost i nezainteresiranost za potrebe i patnje tih ljudi. Zagovarajući otvorenost lokalnih zajednica za sve selioce, osobito one u najvećoj potrebi, on sažima i nalaže odgovor Katoličke Crkve u četiri glagola: prihvatiti, zaštiti, promicati, integrirati.[4]

Papa Franjo se samo nadovezuje na stav otvorenosti prema migracijama kojeg su njegovali njegovi predšasnici sveti Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i raniji pape. Krovnu udrugu, Međunarodnu katoličku komisiju za migracije (ICMC) ustanovio je papa Pio XII., a unaprijedio Pavao VI. U njihovo vrijeme, prije i poslije 2. svjetskog rata upravo su migranti iz katoličkih zemalja smatrani ugrozom i potencijalnim teroristima, napose u tradicionalno protestantskim zemljama. Malo je poznato da je Svjetski dan selilaca i izbjeglica ustanovio papa Benedikt XV. još davne 1914. godine. Za usporedbu, Ujedinjeni narodi su to učinili tek 2000. g. 

Brojne katoličke udruge i humanitarne organizacije služe i zagovaraju potrebe i prava izbjeglica i svih marginaliziranih raseljenih osoba, pod vodstvom gotovo svake biskupske i redovničke konferencije na svijetu te različitih redovničkih zajednica i katoličkih laičkih pokreta. Jedna od tih humanitarnih organizacija jest Isusovačka služba za izbjeglice, u sklopu moje redovničke zajednice, Družbe Isusove. Isusovačka služba za izbjeglice (skraćeno JRS) u Hrvatskoj djeluje već 25 godina, odnosno od vremena izbjegličke i prognaničke krize Domovinskog rata. Službu je pokrenuo i dugo vodio pokojni p. Stjepan Kušan, a danas je vodi p. Tvrtko Barun, uz pomoć suradnika laika. Za svoj rad i p. Kušan i p. Barun su primili brojna vjerska i civilna priznanja.

Hrvatski JRS dio je istoimene međunarodne katoličke humanitarne organizacije koja u 52 zemlje svijeta služi Kristu u 650 tisuća nasilno raseljenih osoba, u ratnim zonama, izbjegličkim kampovima, gradovima, prihvatnim centrima, pružajući podršku u obrazovanju, integraciji i zaštiti. Svoj rad je JRS predstavio hrvatskoj javnosti najprije u lipnju prošle godine na Međunarodnoj konferenciji Izbjeglice – perspektive i politike, u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, kad je poseban gost bio podtajnik Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskoga razvoja Svete Stolice p. Michael Czerny; zatim na konferenciji Primiti, zaštititi, promicati, integrirati,u suradnji s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti, kad je nastupio p. Thomas Smolich, Ravnatelj glavnog ureda JRS-a u Rimu.

Diljem svijeta, Isusovačka služba za izbjeglice se oslanja na podršku i suradnju katoličke zajednice. U mnogim zemljama njezin rad uvelike počiva upravo na braći i sestrama redovnicima i redovnicama, bilo da su volonteri ili zaposlenici. I ovdje u Hrvatskoj, JRS bi se volio snažnije povezati s drugim redovničkim zajednicama. Vjerujem da bi neki od redovnika i redovnica svoje znanje, vještine i dobru volju bili spremni staviti na raspolaganje za ovu dobru i potrebnu stvar. U ime Isusovačke službe za izbjeglice, zahvaljujem svima na molitvama i različitim oblicima pomoći, uključujući onu financijsku, kojom ste pratili naš dosadašnji rad. Koristim priliku da Hrvatsku redovničku konferenciju pozovem na daljnje proširenje suradnje, putem radionica, susreta te uključivanjem drugih redovnica i redovnika u rad udruge.

Nakon 2015. i 2016. godine, tijekom kojih je JRS intenzivirao svoje djelovanje, kad je preko stotinu volontera i zaposlenika svakodnevno nadljudskim naporima pomagalo pola milijuna ljudi koji su prolazili kroz Hrvatsku, danas su nastupili novi izazovi. To su izazovi integracije, suživota i razumijevanja za ljude koji su, dobivši međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, među nama započeli graditi novi život za sebe i svoje obitelji.

U Hrvatskoj je do sad međunarodnu zaštitu dobilo 750 osoba. Otprilike 150 njih više nije u Hrvatskoj, dok u prihvatilištima za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini sudbinu čeka još 300-tinjak ljudi. Stotinjak ih treba doći ove godine, sukladno međunarodnom sporazumu kojim se Republika Hrvatska obvezala pod svoje okrilje primiti sirijske izbjeglice koje već neko vrijeme borave u Turskoj. Prema nedavno potpisanom sporazumu s Ministarstvom unutarnjih poslova, za njihovu će integraciju u naše društvo skrbiti upravo JRS.

Bitno je shvatiti, a to je ono na što Papa Franjo često podsjeća, da je integracija useljenika dvosmjeran proces. Izuzetno je važno da svatko od nas učini korak više i korak bliže ljudima koji su nam do jučer bili stranci, a danas su nam susjedi. Papa Franjo zna da razlike između religija i kultura, npr. kršćanstva i islama, nije lako nadići, ali opasnija od tog početnog nerazumijevanja jest getoizacija. Susret čovjeka s čovjekom najbolji je način za razbijanje strahova, predrasuda, nerazumijevanja i ostalih pojava koje rađaju lažne slike, iskrivljene vijesti i netočne informacije kojima smo bombardirani.

Kako bi građanima omogućili takav susret, JRS je početkom 2018. širom otvorio vrata prvog Centra za integraciju izbjeglica u Hrvatskoj. Zove se SOL i nalazi se u zagrebačkoj Dubravi. Mjesto je to svakodnevnog prijateljskog druženja, podrške, obrazovanja, savjetovanja, razmjene iskustava te suradnje izbjeglica i lokalne zajednice. U Centru SOL do sad je održano tridesetak interkulturalnih druženja i radionica, kulinarskih susreta, umjetničkih okupljanja i edukacija. Svi ste pozvani na buduća događanja. Centar SOL održava tečajeve jezika, programe prekvalifikacije i zapošljavanja u suradnji s poslodavcima i drugim službama, a mnogo pažnje posvećuje posebno ugroženim skupinama – samohranim majkama, maloljetnicima i ženama koje se i dalje suočavaju s traumom proživljenog nasilja, represije i izoliranosti izbjegličkog iskustva. 

Isusovačka služba za izbjeglice se u svom radu svakodnevno nosi s brojnim izazovima. Posebno izazovan i najvidljiviji u tom je smislu posao zagovaranja – javnog govorenja, upozoravanja i skretanja pažnje na bitno – što nije uvijek lako, nije uvijek dočekano s odobravanjem, nije uvijek podržano. Ali je nužno. Priče i poruke ovih naših novih sugrađana su vrijedne da ih se čuje jer se oni žele uključiti u naše društvo i doprinijeti mu svojim znanjem i radom. Lako je generalizirati i govoriti izdaleka i s visoka o apstraktnim skupinama, o masi, o stotinama i tisućama, ali u zajednicu se ugrađuje konkretan pojedinac, sa svojom životnom pričom. Ljudi svagdje ima dobrih i zlih, lijenih i marljivih, baš kao što takvih ima i nas. Prevladavaju ipak dobri i marljivi, kao i među nama. 

5. Redovnici: širitelji vjere, protiv straha

Građani Europske Unije, pa tako i Hrvatske, nalaze se pred izborima za Europski parlament u svibnju ove godine. Za očekivati je da će tema migracija i migranata biti jedna od najvažnijih. To je tema koja budi strasti. Jedna od najjačih prirodnih strasti je strah. Strah je dobar kad nam pomaže da očuvamo vlastiti život pred mogućom prijetnjom. No strah je destruktivan kad nije pod kontrolom razuma i ljubavi. Strahom se može manipulirati tako da se ogluši, otvrdne na razum i ljubav. Nažalost, ta se manipulacija znade koristiti u predizbornim kampanjama. Važno je ovdje istaknuti da promišljanje o migracijama mora nadići strah. 

Kršćanstvo naučava da je samo jedan strah dobar: strahopoštovanje pred Bogom, što uključuje strahopoštovanje pred dostojanstvom ljudske osobe jer je stvorena na Božju sliku. Ivan Evanđelist naučava u svojoj Prvoj poslanici (4,18): „strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.“ Kad se Isus Krist uskrsnuli pokazuje učenicama i učenicima, najprije im kaže: „Ne bojte se!“ Tek kad su se učenici oslobodili straha, mogli su izići naviještati Radosnu vijest, i to pred protivnike, usred većine koja im nije bila sklona. Možemo kao općenit princip reći: gdje je strah, tu nema Duha Božjega. Gdje je sijanje straha, tu nema Duha Božjega. 

Ta maksima ponajprije vrijedi za sve nas redovnike i redovnice kad nam je poći u novo poslanje kamo naš šalju poglavari. Da, prirodno je da nas plaše nove nepoznate okolnosti, ali vjera – to znači predanost u Božje očinske ruke – nadvladava strah. Naše misionarke i misionari nisu bili naivni kad su se zaputili u nesigurne krajeve, ali vjera ih je branila od paralize strahom. Oni su uzor za sve katolike, pa i za sve ljude. 

Strah od stranca je nekad strah za vlastitu sigurnost. Razumijem nelagodu stanovnika kad kroz njihove puste krajeve prolaze skupine nepoznatih ljudi. Nije ugodno pročitati da se ovdje ili ondje dogodio nasilni incident s nekim tražiteljem azila. Od državne vlasti s pravom očekujemo da čuva red i sigurnost. Tko se ne želi držati zakona i običaja pristojnosti kraja koji ga je primio, ne može računati na utočište, baš zbog onih koji se žele uklopiti.

Strah od stranca je ipak više od pitanja sigurnosti. Na dubljoj razini to je strah za vlastiti identitet. Često je naš diskurs vrlo pojednostavljen: ili si za migrante, ili protiv. Banalnost te dihotomije otkriva da je sržno pitanje zapravo: jesi li za očuvanje hrvatskog identiteta (navodno katoličkog) ili ne. To pitanje je pak lažna dilema, lažna alternativa. Moj identitet ne ugrožava drugi, nego manjak vjere u sebe. Zatvaranje u sobu ili žilet žicu neće ga očuvati jer mu je prijetnja ona nesigurnost iznutra. Strah za gubitak kršćanskog identiteta uzrokovan je krizom kršćanske vjere pa se taj identitet može jačati isključivo rastom vjere u Krista raspetoga i uskrsloga. 

Dapače, kad prevladava strah, ne možeš pozitivno utjecati na pridošlice. Ne možeš evangelizirati ako se bojiš. Vjera u Krista pobjednika otvara vrata sobe u koju smo se zatvorili poput prvih učenika i čini nas odvažnima da Krista svjedočimo onako kako on hoće. Ako tu uključimo i potrebu hrabrosti za rađanje novoga života, možemo zaključiti: kršćanski identitet Europe gradi se životom vjere po evanđelju i ljubavlju prema novom životu. Kad kažem „po evanđelju,“ mislim na nešto u sebi daleko bogatije i snažnije od tzv. „kršćanske civilizacije.“ Posljedično, kao kršćani imamo evanđeosko poslanje postaviti se pred sijače straha i beznađa s jasnom porukom da nemaju našu potporu, kakav god da im je folklor. Mi smo sijači vjere i nade.

Migrantska priroda redovništva izazov je i redovničkom identitetu. Gotovo sve naše zajednice su po pravilima međunarodne. Na kraju krajeva, teološki i kanonski govoreći, redovništvo je znak i prisutnost opće Crkve u lokalnoj Crkvi. Ipak, suradnja koja nadilazi granice provincije zna biti problem. Činjenica da smo baštinici Kristovi, implicira da smo baštinici svijeta, suodgovorni za cijelu Crkvu, spremni poći u široki svijet i primiti u srce široki svijet. Pred svima nama je Kristov poziv da se ne ustručavamo surađivati na nacionalnoj i međunarodnoj razini s drugim redovničkim zajednicama, bilo da šaljemo ili da primamo braću i sestre iz drugih zemalja. Sluga Božji p. Ante Gabrić, hrvatski misionar u Indiji, rekao je za jednoga posjeta domovini: „Ljubite našu lijepu hrvatsku domovinu! Ali jedno ne zaboravite, a to je da proširite ljubav prema svojoj domovini na cijeli svijet. Ne budimo mali srcem i duhom!“[5]

Drugi moj apel jest da se kao redovnici i kao katolici ne povučemo od onoga što je najutjecajniji povijesni proces u Europi u ovom trenutku. To su globalne migracije. One su tu i neće skoro prestati. U taj proces već odavno je uključena većina država, a pomalo se navikavamo da zahvaća i Hrvatsku. Svijet i Europa se miješaju i mijenjaju, i nema povratka unatrag. Politička rješenja kako se nositi s izazovom migracija i raznolikošću kultura brojna su i kompleksna; ne moramo se slagati u svim nijansama. Ali ne smijemo to pitanje prepustiti bilo kome. Mi toj tematici možemo dati doprinos baš kao katolici, kao redovnici, i to hrvatski redovnici i redovnice. Nije rješenje povlačenje pred problemom, još manje panika, nego izlazak pred izazove s odvažnom vjerom, sa sviješću da smo baštinici Kristovi i baštinici Očevi s Kristom.