Bolivija
Bolivija
Franjevci kapucini
Svjedočanstvo hrvatskog kapucina koji služi kao misionar u Boliviji
Fra Ivica Vrbić smatra da samo Krist može nadvladati moralnu bijedu koja je zahvatila Južnu Ameriku. “Nas misionare zamišljam kao Isusove učenike koji nakon Pedesetnice, odnosno Duhova, izlaze među ljude koji su čuli za Isusa, ali ne znaju da je On živ, pa im naviještaju Isusovu pobjedu života nad smrću i dobra nad zlom”
Fra Ivica Vrbić, 36-godišnji hrvatski kapucin koji posljednje dvije godine djeluje kao misionar u Boliviji, još je kao dječak osjetio kako ga privlači misionarski poziv. Prisjeća se kako je u rodnim Zavidovićima, mjesta u srednjoj Bosni iz kojega je zbog rata izbjegao 1992. godine, s radošću prelistavao misijski časopis „Radosna vijest“, koji je kupovala njegova pobožna baka Kata. Kao izbjeglica živio je u Zagrebu, Vinkovcima i Gvozdu. Svaki put kada bi školarac posjetio strica u Rijeci, slobodno vrijeme provodio je u kapucinskoj župi Gospe Lurdske, pa je oduševljen kapucinskom duhovnošću napokon odlučio pristupiti njihovoj zajednici. Nakon školovanja na zagrebačkom KBF-u, zatim polaganja doživotnih redovničkih zavjeta i svećeničkog ređenja, fra Ivica je dvije godine Crkvi u Hrvatskoj služio kao župni vikar, a zatim četiri godine kao upravitelj župe u zagrebačkoj kapucinskoj župi sv. Leopolda Mandića.
Prije dvije godine je otišao u Boliviju kako bi napokon realizirao svoju dugogodišnju želju. „Kao dječak sam imao dva uzora, Majku Tereziju i fra Vjeku Čurića, našeg daljnjeg rođaka, koji je završio svoj život mučeničkom smrću služeći kao misionar u Ruandi. U sebi sam osjećao želju kako želim biti poput njih dvoje, služiti najpotrebnijima i naviještati Isusovu radosnu vijest onima koji je još nisu čuli“, kaže. Priznaje kako je neko vrijeme bio u zabludi smatrajući da su svi ljudi na svijetu već sigurno upoznali Isusa Krista te da više ne postoji potreba za klasičnim misionarskim djelovanjem. Budući da u odgojnim kapucinskim pravilima postoji odredba kako odgajanik poslije novicijata, a prije polaganja doživotnih zavjeta, može isprobati život u drukčijoj redovničkoj realnosti, fra Ivica je odlučio na mjesec dana poći na misijsko iskustvo talijanskim kapucinima, misionarima u Brazilu. Nakon toga je uslijedilo još jedno misijsko iskustvo u Beninu, gdje je napokon potvrdio svoj, kako ga naziva, „poziv u unutar poziva“.
Na Provincijalnom kapitulu 2011. godine dobio je dozvolu za odlazak u misije, no zbog velike potrebe u provinciji u Zagrebu je ostao još četiri godine. Godine 2015. napokon je doznao da će kao misionar služiti u dalekoj Boliviji. „Kada sam sjeo pred našega generalnog ministra fra Maura Johrija u Rimu, bio sam uvjeren da će mi ponuditi dvije ili tri opcije, a ja ću odabrati onu koja me najviše privlači. Međutim, on je samo rekao da me šalje u Boliviju. Bez obzira na to što tada nisam znao puno toga o Boliviji, rekao sam: Evo me! Prihvatio sam da me Bog želi ondje“, prisjeća se fra Ivica.
Prvi susret s Bolivijom
Njegov prvi susret s Bolivijom bio je početkom veljače 2016. godine. „Prvo što sam pomislio bilo je – ovo je potpuno drugi svijet! Nimalo nalik onome što sam ostavio u Europi. Na putu prema našoj misiji ugledao sam drogiranu djecu od deset godina kako leže uz cestu. To me je snažno pogodilo. Tada sam odlučio kako, ako me kojim slučajem ostave u nekom većem gradu, želim pomagati ovim klincima i otvarati domove za njih“, prisjeća se. Međutim, završio je u Mineru, ruralnom mjestu koje je od prvog većeg grada, Santa Cruza, udaljeno 80 kilometara. Kasnije je u razgovoru s jednim redovnikom shvatio kako on očito nije bio pozvan gasiti požar nego prevenirati da do požara uopće niti ne dođe. „Spoznao sam da sav svoj misionarski trud želim uložiti kako ta djeca ne bi bježala od vlastitih obitelji i ne bi završila na cesti“, objašnjava.
Dolaskom u Boliviju stupio je u kontakt i s hrvatskom zajednicom u Santa Cruz, gradu u kojem živi oko petsto Hrvata ili njihovih potomaka, koji su mu savjetima pomagali naviknuti se na potpuno drukčiji način života. „U početku sam sve oko sebe uspoređivao s Hrvatskom i BiH, ali sam relativno brzo shvatio kako sam došao u drugi svijet, u kojem vrijede nova pravila“, kaže fra Ivica. Prisjeća se kako je jednom prilikom, nekoliko dana prije Božića, došao u posjet jednoj siromašnoj seoskoj obitelji. Dočekala ga je žena koja je u dvorištu kuhala rižu na otvorenom ognjištu. Upitao je ženu što planira kuhati za božićni ručak. Gospođa je bila iznenađena. Pokazala je prema zdjeli na vatri i odgovorila: „ Pa rižu.“ Svećenik je tada shvatio kako je došao u zemlju koja je toliko siromašna da se kod njih Božić nikada nije slavio kao u Europi. „Oni nikada nisu imali Božić kakvim ga mi zamišljamo. Ja im mogu pričati o Božiću, jednom od najvećih kršćanskih blagdana, koji se slavi u posebnom veselju i uz bogat stol, ali oni to nikada neće shvatiti, jer takvo ozračje nisu doživjeli.“
Posljednje dvije godine fra Ivica živi u kapucinskoj misiji u Mineru, s još trojicom fratara iz Perua. Njegova župa se prostire na tri općine, broji oko 50 tisuća stanovnika i sastoji se od šest velikih i dvadesetak manjih filijala. Većina filijala nalazi se u zabačenim predjelima, do kojih vode blatnjavi putevi, koji su tijekom kišnih razdoblja neprohodni. „Čim sam došao u Boliviju shvatio sam da mogu skinuti sat s ruke. Ovdje vrijeme ništa ne znači i nemoguće je planirati. Sve naše pastoralne aktivnosti ovise o vremenskim prilikama ili neprilikama. Mi fratri svakoga jutra doslovno pogledamo u nebo, procijenimo kakvo nas vrijeme očekuje i tek onda počinjemo planirati dan“, kaže. Najbliža filijala nalazi se sedam, a najudaljenija 80 kilometara od Minera. Sakralni objekti su najčešće neugledni, sa zemljanim podom.
Fra Ivica je u Boliviju stigao sa znanjem doslovno samo jedne riječi na španjolskom, hermano, u prijevodu brat. U Boliviji je završio kratak tečaj španjolskog, a ostatak jezika je, kako kaže, naučio u hodu. Prvih dana se s drugima sporazumijevao rukama i nogama. Prisjeća se kako je služeći misu doslovno „lomio jezik“, pa je postulante zamolio da na misi čitaju napisanu propovijed. Prije svake svete mise molio je Duha Svetoga da mu pomogne u propovijedi izreći sve što je naumio. Jednom prilikom je usred propovijedi u sebi zavapio: „Duše Sveti, molim te za jedan mali znak koji će mi potvrditi da me vjernici razumiju.“ Poslije svete mise u susret mu je prišla gospođa koja ga je, očito dotaknuta njegovim riječima, pozvala da ispovjedi njezina nevjenčanog supruga koji je bio na samrti.
Fra Ivica se u Boliviji teško naviknuo na njihovu specifičnu prehranu. „Moji župljani i prijatelji u Zagrebu su me prije odlaska pozvali na brojne oproštajne večere, pa sam u Boliviju stigao s nekoliko kilograma viška“, šali se. U prva tri mjeseca smršavio je 12 kilograma jer se njegov organizam nije mogao naviknuti na prehrambene navike Bolivijaca. Zbog loših higijenskih navika naroda misionari često obolijevaju od dijareje. „U početku sam morao odbijati hranu, koju su mi pripremali moji župljani kada sam im dolazio u goste, ali ne iz zlobe, nego zbog medicinskih razloga“, priznaje. Kaže kako stanovnici Bolivije imaju problema s pretilošću jer je njihova prehrana bazirana na ugljikohidratima, najčešće riži, u koju ubacuju ogromne količine masti, kako bi joj povećali kaloričnu vrijednost. Velik broj ljudi zbog nedostatka mesa, voća i povrća pati od anemije.
Jedan dan u misijama
Fra Ivica se svakoga dana budi u šest sati ujutro. Nakon toga sudjeluje u molitvi i meditaciji s ostalom braćom fratrima, koja traje sat vremena. Potom slijedi doručak, za vrijeme kojega misionari raspoređuju dužnosti za taj dan. „Prijepodneva su relativno ležerna. Tada odlazimo u posjet bolesnicima ili organiziramo svete mise i ispovijed po školama“, kaže. Poslijepodne odlaze u obilazak filijala, gdje ih dočekuju vjernici i katehisti, laici koji zbog nedostatka svećenika predaju djeci vjeronauk. Često su primorani katehezu povjeriti jedinoj osobi u selu koja zna čitati. „Tako u jednom selu jedina osoba koja zna čitati je učiteljica, a po vjeroispovijesti je metodistica. Njoj smo povjerili pripremu djece za prvu pričest. Dali smo katolički katekizam i knjižice za rad s djecom. Bila je oduševljena literaturom“, kaže hrvatski misionar.
Fra Ivica u filijalama redovito služi svete mise, koje se održavaju u večernjim satima, kada se vjernici vraćaju s polja, ali na koje u velikom broju dolaze djeca. „Kada Boliviju usporedimo s Afrikom, gdje ljudi još uvijek imaju nadu, ovdje su je izgubili“, objašnjava. Kada se kod svojih vjernika raspituje zbog čega ne idu na misu, oni mu rezignirano odgovaraju: „A hoće li mi od toga biti bolje?“ Bolivijanci njeguju kult smrti, pa tako u Velikom tjednu naglasak stavljaju na blagdan Velikog petka umjesto na Uskrs. Fra Ivica kaže da se sav njegov posao u misijama zapravo svodi na širenje radosne vijesti. Svojim vjernicima želi poručiti kako Isus nije mrtav, on je uskrsnuo! Donijeti im poruku nade. „Nas misionare zamišljam kao Isusove učenike koji nakon Pedesetnice, odnosno Duhova, izlaze među ljude koji su čuli za Isusa, ali ne znaju da je On živ, pa im naviještaju Isusovu pobjedu života nad smrću i dobra nad zlom“, kaže.
Broj katolika u Boliviji nije poznat jer pitanje o vjeroispovijesti nije bilo uključeno u popis stanovništva. Naime, bolivijski predsjednik Juan Evo Morales nije naklonjen katoličkoj vjeri nego podupire Nacionalnu katoličku crkvu, koju čine svećenici koji su napustili Katoličku Crkvu, oženili se i osnovali svoju Crkvu, te imaju tradicionalna bolivijska vjerovanja i sinkretizam. „Velik broj ovdašnjih ljudi živi u praznovjerju. Sjećam se jedne majke šestero djece, koju je ostavio suprug. Budući da se ona zbog psihičkih problema nije bila sposobna brinuti o djeci, brigu o njima preuzeli su susjedi“, priča fra Ivica. Susjedima je nakon određenog vremena dozlogrdilo financijski se brinuti o djeci, pa su, u namjeri da pomognu sirotoj ženi, u selu skupili iznos od otprilike dvije tisuće kuna kako bi ženu odveli iscjelitelju. Naravno da joj iscjelitelj nije pomogao, a njezine “dobročinitelje” je uvalio u dodatne financijske probleme. S druge strane, fra Ivica pomaže samohranoj majci osmero djece, praktičnoj vjernici, koja živi u jednom udaljenom i izoliranom naselju, gdje djeluje kao katehistica. „Ona je oduševljena Isusom Kristom. Iako živi teško, muči se, radi fizičke poslove, brine se o svojoj djeci, istovremeno s osmijehom svjedoči Isusa. Njezina vjera me oduševljava“, kaže. Bolivijski katolici velik značaj pripisuju blagoslovu svetom vodom.
Kriza obitelji u Boliviji
Fra Ivica se šali kako može preskočiti sve dijelove mise, ali nikako ne smije zaboraviti vjernike poškropiti vodom. „Mislim da su taj običaj naslijedili od urođeničkog vjerovanja i implementirali ga u kršćanstvo. Oni od mene traže da im polijem svetu vodu u ruke i onda se oni umivaju“, kaže. Bolivija je u posljednje vrijeme suočena s teškom krizom obitelji. Naime, čak 80 posto djece u Boliviji odrasta bez biološkog oca, a gotovo 90 posto vjernika živi u nevjenčanoj vezi. Pojedine žene imaju šestero djece od tri različita oca. „U Africi je možda veliko siromaštvo, ali ovdje je moralna bijeda“, objašnjava misionar. Katolički misionari u Boliviji prvenstveno se bave evangelizacijom, odnosno širenjem Isusove radosne vijesti, ali i tumačenjem snage sakramentalnog života. „Bolivijske roditelje je jako teško nagovoriti da krste svoju djecu jer oni ne mogu pronaći krsne kumove. Naime, od kumova se očekuje da će se financijski brinuti o djeci koju napuste roditelji, što se ovdje često događa, pa nitko ne želi preuzeti tu ulogu“, kaže fra Ivica.
Misionari također pomažu siromasima, pritom im ne daju novac nego im doniraju hranu i lijekove te pomažu u školovanju djece. Fra Ivica se prisjetio jednog starca, koji je fratre zamolio da mu kupe plinsku bocu, kako bi mogao pripremati ručak. Priznao im je da se do tada snalazio skupljajući drva, što je prestao raditi kada ga je jednom umalo ugrizla zmija. Kada je fra Ivica ispred njegove kuće parkirao misijsko vozilo, s plinskom bocom u prtljažniku, upitao je starca za zdravlje. Ovaj mu je odgovorio: „Loše sam. Umrijet ću.“ Onda mu je fra Ivica pokazao bocu, a starac je odgovorio: „Ipak ću živjeti.“ Jedan od 150 dječaka, koliko ih pohađa program pomoći u obrazovanju za djecu iz razorenih ili najsiromašnijih obitelji, fra Ivicu je jednom pitao je li on Bog. Misionar je ostao zatečen. Priznaje kako je tek kasnije shvatio da ga je dječak doživio kao Boga jer do tada nije osjetio besplatnu ljubav, onu ljubav koju samo Isus daje, a misionari ga slijede u primjeru. „Maleni je pomiješao sliku naše dobrote s Božjom dobrotom o kojoj smo mu pričali“, objašnjava.
Fra Ivica priznaje kako se teško nosi sa svjedočanstvima djece koja su doživjela seksualno zlostavljanje, što se u Boliviji, nažalost, često događa. „U ispovijedima nam se djevojčice povjere kako su bile žrtve seksualnog nasilja od strane članova obitelji, često i od očuha, koje majke ne žele prijaviti policiji jer se boje za egzistenciju“, kaže. Nedavno je dugo pričao s djevojčicom koju je brat seksualno zlostavljao od njezine sedme godine. Djevojčica se tijekom razgovora isplakala, a fratar joj je objasnio kako se to nije dogodilo njezinom krivicom i pokušao joj dati savjet za budućnost. U bolivijskom društvu, nastavlja, velik problem predstavljaju maloljetničke trudnoće. „U 2016. godini samo u jednoj općini naše župe zabilježili smo 400 maloljetničkih trudnoća“, navodi.
“Isuse, izvoli guraj!”
U posljednje dvije godine fra Ivica se potpuno naviknuo na život u Boliviji. U svakome trenutku osjeća potporu vjernika iz domovine koji ga nose u molitvama te financijski pomažu u njegovom misijskom djelovanju. Kaže kako ima dvije vrste dobročinitelja. Prvi su njegovi prijatelji i bivši župljani, koji redovito uplaćuju donacije. Neki od njih žive vrlo skromno, u brojnim obiteljima ili kao podstanari, ali svakoga mjeseca izdvoje 20, 30 ili 100 kuna za kršćansku braću u Boliviji. Drugi dobročinitelji su preko Facebooka saznali za njegovo misijsko djelovanje, pa onda stupaju u kontakt s fra Ivicom i pomažu mu financijskim donacijama. „Ja se uopće ne brinem za materijalnu stvarnost jer se uzdam u Božju providnost. Kao izbjeglica sam promijenio četiri osnovne škole, svašta sam prošao u životu i neprestano sam se oslanjao u Božju providnost“, kaže. Sebe ne doživljava dobročiniteljem i izbjegava slušati hvale na svoj račun. „Pravi dobročinitelji su oni koji odvajaju, odriču se i onoga skromnoga što imaju, a mi smo samo njihova produžena ruka“, kaže.
Priznaje da se, kao i svaki drugi čovjek, ponekad našao u kušnjama, suočen s teškim danima. „Kada nailazim na poteškoće, na blatnjave putove ili bezizlazne situacije, onda se sjetim da će sve jednom sigurno proći. Uvijek dođe kraj dana, a s njime i ispunjenje zbog svega što sam uspio napraviti“, objašnjava. Prije godinu dana, na sam blagdan Cvjetnice, svojim misijskim vozilom je krenuo u obilazak filijala. Kada je odslužio mise u četiri sela i krenuo prema petom, nebo se odjednom zamračilo. Počela je padati obilna kiša koja je raskvasila zemljani put. Fra Ivica je duboko u sebi osjetio kako ne smije odustati i nastavio je vožnju prema vjernicima koji su ga iščekivali. U jednom trenutku kombi je zaglavio u dubokom blatu. Fratar se našao sam na osamljenom mjestu, okružen samo blatom i mokar od kiše.
Na suvozačevu mjestu je bila posuda s posvećenim hostijama. Pogledao je prema posudi i izgovorio: „Isuse, ako ne želiš da mi sada spavamo u ovom blatu, izvoli guraj!“ Nakon toga je ponovno sjeo u automobil, ubacio u brzinu i uspio izvući automobil iz blata. „To je samo jedna u nizu bezbroj situacija u kojima je Bog na čudesan način pokazao svoju prisutnost. Misionari vjeruju kako su čuda opipljiva stvarnost“, zaključuje. Fra Ivica Vrbić ustrajno moli Gospodina da u Boliviji, ali i u cijelome svijetu umnoži svoja čudesa kako bi kroz njih ljudi u svojim životima osjetili Božju ljubav, pa po njoj povjerovali te se naposljetku izvukli iz moralne bijede u kojoj žive.
Izvor: Bitno.net
27. veljače – 1. ožujka 2025.
Kuća Betanija (Kaciol 38, Veli Lošinj)
Tema: Zapreke za rast u cjelovitoj ljubavi
Voditelji: Stjepan Baloban i Sanda Smoljo Dobrovoljski
Prijave do: 27. siječnja 2025.
1. ožujka 2025.
DV Sv. Male Terezije (Vrhovec 29, Zagreb)
Tema: Molitva koja mijenja
Prijave do: 1. veljače 2025.
7. - 9. ožujka 2025.
Duhovni centar Biskup fra Paškal Buconjić (Potoci 1, Mostar, BiH)
Tema: Oprost – milost i zadatak Svete godine
Voditelj: s. Dominika Anić SSFCR
Prijave do: 7. veljače 2025.
14. – 16. ožujka 2025.
Duhovno-obrazovni centar Marijin Dvor (Lužnički odvojak 3, Lužnica)
Tema: Liturgija i askeza: rast u duhovnosti posvećene osobe
Voditelj: o. Damjan Kružičević OSB
Prijave do: 14. veljače 2025.
29. ožujka – 5. travnja 2025. (Pastoralni centar sv. Vinka Paulskog, Novigrad na Dobri 17, Duga Resa)
Voditelj: p. Mirko Nikolić SJ
Prijave do: 28. veljače 2025.
9. – 11. svibnja 2025.
(Franjevački samostan, Košljun)
Tema: Oprost – milost i zadatak Svete godine
Voditelj: s. Krista Mijatović SCSC
Prijave do: 9. travnja 2025.
16. – 18. svibnja 2025.
(Kuća molitve - Masna Luka, Park Blidinje, BiH)
Tema: Oprost – milost i zadatak Svete godine
Voditelj: o. Mirko Nikolić SJ
Prijave do: 16. travnja 2025.
30. svibnja - 1. lipnja 2025.
Duhovni centar Biskup fra Paškal Buconjić (Potoci 1, Mostar, BiH)
Tema: Oprost – milost i zadatak Svete godine
Voditelj: s. Dominika Anić SSFCR
Prijave do: 30. travnja 2025.
14. srpnja - 14. kolovoza 2025.
Duhovno-obrazovni centar Marijin Dvor (Lužnički odvojak 3, Lužnica)
Voditelj: p. Mirko NIkolić SJ
Split, 19. - 20. rujna 2025.
Dubrovnik, 20. rujna 2025.
Zagreb, 26. - 27. rujna 2025. (Granešina 3)
Rijeka
Đakovo, 27. rujna 2025.