Dan posvećenog života

Papa Franjo je u subotu, 1. veljače u bazilici svetog Petra predvodio Prvu Večernju blagdana Prikazanja Gospodinova na koji se u Crkvi slavi i Svjetski dan posvećenog života. Donosimo u cijelosti homiliju koju je tom prigodom izrekao Papa.

PRVA VEČERNJA BLAGDANA PRIKAZANJA GOSPODINOVA

HOMILIJA SVETOGA OCA FRANJE

Bazilika Svetog Petra

Subota, 1. veljače 2025.

„Evo dolazim! […] Vršiti, Bože, volju tvoju!“ (Heb 10, 7). Tim riječima autor Poslanice Hebrejima očituje Isusovo puno prianjanje uz Očev naum. Danas ih čitamo na blagdan Prikazanja Gospodinova, uz Svjetski dan posvećenog života, tijekom Jubileja nade, u liturgijskom ozračju koje karakterizira simbol svjetla. I svi vi, sestre i braćo koji ste odabrali put evanđeoskih savjeta, posvetili ste se kao „Zaručnica pred Zaručnikom […] obavijena njegovim svjetlom“ (sv. Ivan Pavao II., apostolska pobudnica Vita consecrata, 15); posvetili ste se onom istom svjetlom obasjanom planu Oca koji seže do samih početaka svijeta. On će imati svoje puno ispunjenje na kraju vremena, ali već sada je vidljiv kroz „čudesne stvari koje Bog izvodi u krhkoj ljudskoj naravi pozvanih osoba“ (isto, 20). Razmišljajmo, dakle, o tome kako, kroz zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti koje ste zavjetovali, vi također možete biti nositelji svjetla za žene i muškarce našeg vremena.

Prvi vid: svjetlo siromaštva. Ona ima svoje korijene u samom Božjem životu, vječnom i posvemašnjem uzajamnom darivanju Oca, Sina i Duha Svetoga (ondje, 21). Prakticirajući tako siromaštvo, posvećene osobe, slobodnim i velikodušnim korištenjem svih stvari, postaju za njih nositelji blagoslova: očituju njihovu dobrotu u poretku ljubavi, odbacuju sve što može potamniti njihovu ljepotu – egoizam, pohlepe, ovisnost, nasilnu uporabu i zloupotrebu u svrhu smrti i uništenja – i prihvaćaju, umjesto toga, sve što može istaknuti tu ljepotu: umjerenost, velikodušnost, dijeljenje s drugima i solidarnost. Pa tako Pavao kaže: „sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji“ (1 Kor 3, 22-23). Eto što je siromaštvo!

Drugi element je svjetlo čistoće. I ono ima svoj izvor u Trojstvu i odraz je „bezgranične ljubavi koja povezuje tri božanske Osobe“ (Vita consecrata, 21). Zavjetovanje čistoće, s odricanjem od bračne ljubavi i izborom života u uzdržljivosti, potvrđuje apsolutni primat, za čovjeka, Božje ljubavi, prihvaćene nepodijeljena i supružničkog srca (usp. 1 Kor 7, 32-36) i pokazuje na nju kao na izvor i uzor svake druge ljubavi. Živimo – kao što znamo – u svijetu koji je često obilježen iskrivljenim oblicima čuvstvenosti, u kojemu načelo „ono što volim“ – to načelo – tjera da se u drugoj osobi više traži zadovoljenje vlastitih potreba, nego radost plodonosnog susreta. To je istina. Iz toga u odnosima proizlaze stavovi površnosti i nestalnosti, egocentrizma, hedonizma, nezrelosti i moralne neodgovornosti, u kojima muža ili ženu za cijeli život zamjenjuje trenutni partner, a djecu, prihvaćenu kao dar, zamjenjuju djeca koju se smatra „pravom“ ili ih se uklanja kao „smetnju“.

Sestre, braćo, u takvim okolnostima, suočeni sa „sve većom potrebom nutarnje čistoće u ljudskim odnosima“ (Vita consecrata, 88) i humanizacijom ljudskih veza između pojedinaca i zajednica, posvećena čistoća pokazuje nam – pokazuje muškarcu i ženi 21. vijeka – put ozdravljenja od zla izolacije, prakticiranjem slobodnog i oslobađajućeg načina ljubavi, koji prihvaća i poštuje sve i nikoga ne prisiljava i ne odbacuje. Kakav je samo melem za dušu susresti redovnike i redovnice sposobne za takav zreo i radostan odnos! Oni su odraz Božje ljubavi (usp. Lk 2, 30-32). U tu svrhu, međutim, važno je u našim zajednicama brinuti se za duhovni i afektivni rasta osoba, počevši od početne formacije nadalje, a također u permanentnoj formaciji, kako bi čistoća doista pokazala ljepotu ljubavi koju se daruje i kako se ne bi javile štetne pojave kao što su zlovoljno srce ili upitni izbori, koji su izvor žalosti, nezadovoljstva, a ponekad, kod krhkijih osoba, dovode i do razvoja pravih i istinskih „dvostrukih života“. Borba protiv iskušenja dvostrukog života vodi se svaki dan. To je svakodnevna borba.

I dolazimo tako do trećeg vida: svjetlo poslušnosti. I o njemu nam govori tekst koji smo čuli, pokazujući nam, u odnosu između Isusa i Oca, „oslobađajuću ljepotu sinovske, a ne ropske ovisnosti, bogate osjećajem odgovornosti i oživljavane uzajamnim povjerenjem“ (Vita consecrata, 21). Upravo svjetlo Božje riječi postaje dar i odgovor ljubavi, znak za naše društvo. Danas su ljudi skloni mnogo pričati, ali malo slušati: u obitelji, na radnome mjestu, a posebno na društvenim mrežama, gdje se može razmjenjivati bujice riječi i slikâ, a da zapravo ne dođe do susreta s drugim, budući da se s njim ne uspostavlja istinsku interakciju. I to je zanimljivo. Mnogo puta, u svakodnevnom razgovoru, prije nego netko kaže ono što je mislio reći, već se izletjelo s odgovorom. Drugoga se ni ne sasluša do kraja. Moramo drugoga saslušati prije nego što mu odgovorimo. Moramo prihvatiti riječ drugoga kao poruku, kao blago, pa i kao pomoć za mene. Posvećena poslušnost je protuotrov tom izoliranom individualizmu, promičući kao alternativu model odnosa obilježen aktivnim slušanjem, u kojem s „govorenjem“ i „slušanjem“ ide ukorak konkretno „djelovanje“, pa i po cijenu odricanja od svojih ukusa, planova i preferencija. Jedino tako, naime, osoba može u potpunosti doživjeti radost dara, pobijediti samoću i otkriti smisao svoga postojanja u velikom Božjem planu.

Želim na kraju spomenuti još nešto, a to je „povratak izvorima“ o kojem se danas mnogo govori u posvećenom životu. Ali ne povratak izvorima kao povratak u muzej, to nikako. Riječ je o povratku upravo izvorima našeg života. Božja riječ koju smo čuli podsjeća nas, u vezi s tim, da je prvi i najvažniji „povratak izvorima“ svakog posvećenja, za svakog od nas, povratak Kristu i njegovom „dà“ Ocu. Podsjeća nas da se obnova, prije no na sastancima i „okruglim stolovima“ – kojih treba biti, koji su korisni – događa pred svetohraništem, u klanjanju. Sestre, braćo, pomalo smo izgubili osjećaj za klanjanje. Previše smo praktični, želimo činiti stvari, no… Klanjanje. Klanjanje. Mora nas resiti sposobnost klanjanja u tišini. I tako ponovno otkrivamo svoje utemeljitelje i utemeljiteljice prije svega kao žene i muškarce vjere, ponavljajući s njima, u molitvi i žrtvi: „Evo dolazim! […] Vršiti, Bože, volju tvoju!“ (Heb 10, 7).

Veliko vam hvala na vašem svjedočenju. To je kvasac u Crkvi. Hvala.