Homilija pape Franje na misi blagdana Prikazanja Gospodinova i XXIV. Svjetski dan posvećenog života

Vatikan, Bazilika sv. Petra, 1. veljače 2020.

»Ta vidješe oči moje spasenje tvoje« (Lk 2, 30). To su Šimunove riječi kojeg Evanđelje predstavlja kao jednostavnog čovjeka: »pravedan i bogobojazan«, kaže se u tekstu (r. 25). Ali među svim osobama koje su bile toga dana u hramu jedino je on u Isusu vidio Spasitelja. Što je vidio? Dijete: malo, krhko i jednostavno dijete. Ali u njemu je vidio spasenje, jer mu je Duh Sveti dao prepoznati u tome nježnom novorođenčetu »Pomazanika Gospodnjega« (r. 26). Uzevši ga u naručje osjetio je, u vjeri, da Bog u njemu ispunjava svoja obećanja. I tada je on, Šimun mogao poći u miru: vidio je milost koja je vrijedila više od života (usp. Ps63, 4), i nije očekivao ništa drugo.

I vi ste, draga posvećena braćo i sestre, jednostavni muškarci i žene koji ste vidjeli blago vrijednije od svih imutaka ovoga svijeta. Zbog toga ste ostavili dragocjene stvari, poput posjeda, poput zasnivanja vlastite obitelji. Zašto ste to učinili? Zato što ste se zaljubili u Isusa, zato što ste vidjeli sve u njemu i, očarani njegovim pogledom, ostavili sve drugo. Redovnički život je ta vizija. To znači vidjeti što je zaista važno u životu. To znači primiti Gospodinov dar raširenih ruku, kao što je to učinio Šimun. To je ono što vide oči posvećenih muškaraca i žena: Božju milost izlivenu u njihove ruke. Posvećena osoba je ona koja svaki dan gleda sebe i kaže: “Sve je dar, sve je milost”. Draga braćo i sestre, nismo si zaslužili redovnički život; to je dar ljubavi koji smo primili.

Ta vidješe oči moje spasenje tvoje. To su riječi koje ponavljamo svake večeri dok molimo povečerje. Njima zaključujemo dan govoreći: “Gospodine, moje spasenje dolazi od Tebe, moje ruke nisu prazne, već su pune tvoje milosti”. Znati kako vidjeti milost je polazna točka. Osvrnuti se za sobom, ponovno čitati vlastitu povijest i vidjeti u njoj Božji vjerni dar: ne samo u velikim trenucima života, nego i u krhkostima, slabostima i bijedama. Napasnik, đavao upire prstom upravo u naše bijede, u naše prazne ruke: “Sve ove godine nisi postao ništa bolji, nisi postigao ono što si mogao, nisu ti dopustili da radiš ono čemu si bio sklon, nisi uvijek bio vjeran, nisi sposoban...” i tako dalje. Svaki od nas dobro poznaje tu priču i te riječi. Vidimo da je to dijelom istina i vraćamo se natrag mislima i osjećajima koji nas dezorijentiraju. I riskiramo da izgubimo kompas, a to je besplatna Božja ljubav. Jer Bog nas uvijek ljubi i daruje se nama, čak i u našim bijedama. Sveti Jeronim je toliko toga davao Gospodinu a Gospodin je tražio još. Rekao je: “Ali Gospodine, dao sam ti sve, baš sve, što još nedostaje?” – “Tvoji grijesi, tvoje bijede, daj mi svoje bijede”. Kad držimo pogled čvrsto uperen u njega otvaramo se oproštenju koje nas obnavlja i bivamo potkrijepljeni njegovom vjernošću. Danas se možemo zapitati: “Kome upravljam svoj pogled: Gospodinu ili sebi?“ Tko zna vidjeti Božju milost prije svega, može otkriti protuotrov za nepovjerenje i svjetovni pogled.

Jer redovničkom životu prijeti ova napast: svjetovni pogled (gledati svijet ovozemaljskim očima, nap. pr.). To pak znači da više ne gledamo Božju milost kao ono što ima glavnu riječ u životu, nego tražimo nešto što bi je moglo nadomjestiti: malo slave, neka čuvstvena utjeha, raditi, u konačnici, ono što hoću. Ali kad u središtu posvećenog života više nije Božja milost, tada ostaje prignut nad samim sobom. Gubi poletnost, slabi i stagnira. I znamo što se tada događa: traže se vlastiti prostori i vlastita prava, dopuštamo da nas se uvlači u tračeve i klevete, vrijeđamo se na svaku sitnicu koja nam ne ide od ruke i sipamo žalopojke – jadikovke, “pater koji kuka i jadikuje”, “časna koja kuka i jadikuje” – tužimo se zbog braće, zbog sestara, zbog zajednice, zbog Crkve, zbog društva. Više ne vidimo Gospodina u svemu, nego samo svijet i njegovu snagu, a srce nam je sve skučenije. Tada postajemo bića navike i pragmatične osobe, dok u nama raste tuga i nepovjerenje, koji se pretvaraju u rezignaciju. Eto do čega vodi svjetovni pogled. Velika sveta Terezija je jednom prilikom rekla sestrama: “jao sestri koja ponavlja: 'nepravedno su se prema meni ponijele', jao li se njoj!”

Da bismo imali pravi pogled na život molimo da umijemo vidjeti Božju milost za nas, poput Šimuna. U Evanđelju se tri puta kaže da je bio blisko povezan s Duhom Svetim, koji je počivao na njemu, nadahnjivao ga i poticao (usp. rr. 25-27). Bio je u bliskoj vezi s Duhom Svetim, s Božjom ljubavlju. Ako posvećeni život ostane postojan u ljubavi Gospodnjoj vidi ljepotu. Vidi da siromaštvo nije neki kolosalni napor, nego veća sloboda koja nam daje Boga i druge kao prava bogatstva. Vidi da čistoća nije stroga besplodnost, nego hod u ljubavi bez posjedovanja. Vidi da posluh nije stega, nego pobjeda nad vlastitom anarhijom u Isusovu stilu. U jednom od krajeva pogođenih potresom u Italiji – kad već govorimo o siromaštvu i životu u zajednici – bio je benediktinski samostan koji je uništen u potresu pa je drugi samostan pozvao sestre da se presele kod njih. Ali su se kratko zadržale tamo: nisu bile sretne, razmišljale su o mjestu koje su napustile, o tamošnjim ljudima. Na kraju su se odlučile vratiti i organizirati samostan u dvije prikolice za stanovanje. Umjesto da budu u onom velikom, udobnom samostanu, otišle su tamo, sve zajedno, bilo im je tijesno, ali su bile sretne u svome siromaštvu. To se dogodilo prošle godine. To je lijepa stvar!

Ta vidješe oči moje spasenje tvoje. Šimun vidi Isusa kao malog, poniznog, onoga koji je došao služiti, a ne biti služen, i naziva samog sebe slugom. On kaže: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru« (r. 29). Onaj tko drži svoj pogled uprt u Isusa uči živjeti tako da drugima služi. Ne čeka da drugi preuzmu inicijativu, već kreće u potragu za svojim bližnjim, poput Šimuna koji je tražio Isusa u hramu. Gdje se u posvećenom životu nalazi bližnji? To je pitanje: gdje se nalazi bližnjega? Prije svega u vlastitoj zajednici. Moramo moliti milost da znamo tražiti Isusa u braći i sestrama koji su nam darovani. Upravo tu možemo provoditi u djelo ljubav: u mjestu u kojem živiš, prihvaćajući braću i sestre s njihovim siromaštvima, kao što je Šimun primio Isusa krotka i siromašna. Danas toliki u drugima vide samo prepreke i komplikacije. Moramo imati pogled koji traži bližnjega, koji približava one koji su daleko. Redovnici i redovnice, muškarci i žene koji u svome životu slijede Isusov primjer, pozvani su u svijet donositi njegov vlastiti pogled, pogled suosjećanja, pogled koji ide tražiti one koji su daleko; pogled koji ne osuđuje, nego hrabri, oslobađa, tješi; pogled suosjećanja. To je onaj refren iz Evanđelju gdje se, govoreći o Isusu, kaže: “sažali se”. To je Isusovo spuštanje do svakog od nas.

Ta vidješe oči moje spasenje tvoje. Šimunove oči vidjele su spasenje jer su ga iščekivale (usp. r. 25). Bile su to oči koje su čekale, oči pune nade. One su tražile svjetlo, a zatim vidjele svjetlost naroda (usp. r. 32). Bile su to stare, ali oči u kojima je plamtio sjaj nade. Pogled posvećenih muškaraca i žena ne može biti ništa drugo doli pogled nade. Znati se nadati. Gledajući oko sebe lako je izgubiti nadu: stvari koje ne idu najbolje, pad zvanja... I dalje vreba napast svjetovnog pogleda koji zatire nadu. No, pogledajmo Evanđelje i vidimo Šimuna i Anu: bili su starci, sami, a ipak nisu izgubili nadu, jer su bili u dodiru s Gospodinom. Ana »nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu« (r. 37). U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, koji je izvor nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo. Klanjajmo se Gospodinu!

Draga braćo i sestre, zahvalimo Bogu na daru posvećenog života i molimo ga za novi pogled, koji zna vidjeti milost, koji zna tražiti bližnjega, koji se zna nadati. Tada će i naše oči vidjeti spasenje.