Homilija Svetoga oca Franje na blagdan Prikazanja Gospodinova

Vatikanska bazilika

Nedjelja, 2. veljače 2015.

Pred očima nam je slika Majke Marije kako hoda noseći Dijete Isusa na svojim rukama. Uvodi ga u hram, dovodi ga među narod, nosi ga ususret svom narodu.

Majčine ruke su poput »ljestava« po kojima Sin Božji silazi među nas, to su ljestve Božje susretljivosti. Slušali smo to u prvom čitanju, iz Poslanice Hebrejima: Krist je »u svemu… braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik« (2, 17). To je Isusov dvostruki hod: on je sišao, postao je poput nas, da bi uzašao k Ocu zajedno s nama, učinivši da budemo poput njega.

Možemo kontemplirati u srcu to dvostruko gibanje zamišljajući prizor iz Evanđelja o Mariji kako ulazi u hram noseći Dijete na svojim rukama. Marija kroči, ali je Sin kročio prije nje. Ona ga nosi, ali je On taj koji nosi nju duž puta kojim Bog dolazi k nama kako bismo mi mogli doći k Njemu.

Isus je prošao istim putem koji mi prolazimo da nam pokaže novi put, to jest »novi i živi put« (usp. Heb 10, 20), koji je on sâm. A za nas, posvećene osobe, to je jedini put kojim, konkretno i bez alternativa, moramo ići s radošću i ustrajnošću.

U Evanđelju se čak pet puta spominje Marijina i Josipova poslušnost »Zakonu Gospodnjem« (usp. Lk 2, 22.23.24.27.39). Isus nije došao vršiti svoju volju, već volju Očevu; i to je – kako je rekao – bila njegova »hrana« (usp. Iv 4, 34). Jednako tako, onaj koji slijedi Isusa mora krenuti putom poslušnosti, oponašajući Gospodinovu »susretljivost« kroz poniznost i prihvaćanje Očeve volje, sve do samoispražnjenja i poniženja samoga sebe (usp. Fil 2, 7-8). Za redovnika napredovati putom poslušnosti znači poniziti samoga sebe u služenju, to jest proći isti put koji je prošao Isus, koji »nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom« (Fil 2, 6). Oplijenivši samoga sebe postao je slugom kako bi služio.

A taj put, za nas posvećene osobe, ima oblik pravila, koje na sebi nosi trag utemeljiteljeve karizme, ne zaboravljajući pritom da je nezamjenjivo pravilo za sve i uvijek evanđelje. Duh Sveti u svojoj beskrajnoj kreativnosti pretače to također u razna pravila posvećenog života koja sva izviru iz sequela Christi, to jest iz onog hoda poniženja kroz služenje.

Kroz taj »zakon« koji je pravilo, posvećene osobe mogu postići mudrost, koja nije nešto apstraktno već djelo i dar Duha Svetoga. A očiti znak te mudrosti je radost. Da, evanđeoska radost redovnika je plod samoponiženja u jedinstvu s Isusom… A kada smo žalosni dobro se zapitati: »Kako živimo taj kenosis?«.

U izvještaju od Isusovu prikazanju u hramu mudrost predstavlja dvoje staraca, Šimun i Ana: osobe poučljive Duhu Svetom (spominje ga se tri puta), prepuštene njegovu vodstvu, njegovu nadahnuću. Gospodin im je dao mudrost kroz jedan dugi hod putom poslušnosti njegovu zakonu. To je poslušnost koja, s jedne strane, ponižava i ispražnjava, no, s druge, rasplamsava i čuva nadu, čineći ih kreativnima, jer su bili puni Duha Svetoga. Oni čak slave neku vrstu bogoslužja oko Djeteta koje dolazi u Hram: Šimun veliča Gospodina a Ana »propovijeda« spasenje (usp. Lk 2, 28-32.38). Kao i u Marijinu slučaju, starac Šimun također uzima dijete u ruke, ali, zapravo, je dijete to koje njega uzima i vodi. Liturgija Prve večernje današnjeg blagdana izražava to na jasan i lijep način: »senex puerum portabat, puer autem senem regebat«. I Marija, mlada majka, i Šimun, dobroćudni starac, drže Dijete na rukama, ali je Dijete to koje obadvoje vodi.

Zanimljivo je primijetiti da u tome događaju nisu kreativni mladi, već starci. Mladi, poput Marije i Josipa, slijede zakon Gospodnji, put poslušnosti. Stariji, poput Šimuna i Ane, vide u djetetu ispunjenje Božjeg Zakona i obećanjâ. I oni mogu slaviti: kreativni su u radosti, u mudrosti. A Gospodin okreće poslušnost u mudrost djelovanjem svoga Duha Svetoga. 

Ponekad Bog može udijeliti dar mudrosti također neiskusnoj mladoj osobi, ukoliko je ova spremna ići putom poslušnosti i poučljivosti Duhu Svetom. Ta poslušnost i ta poučljivost nisu nešto teoretsko, već potpadaju pod logiku utjelovljenja Riječi: poučljivost i poslušnost utemeljitelju, poučljivost i poslušnost konkretnom pravilu, poučljivost i poslušnost poglavaru, poučljivost i poslušnost Crkvi. Uvijek je riječ o konkretnoj poučljivosti i poslušnosti.

Kroz ustrajni hod u poslušnosti, sazrijeva osobna i zajedničarska mudrost i tako postaje također moguće prilagoditi pravila pojedinom vremenu. Naime, pravo »posadašnjenje« (“aggiornamento”) je plod mudrosti iskovane u poučljivosti i poslušnosti.

Jačanje i obnova posvećenog života su plod velike ljubavi prema pravilu, kao i sposobnosti promatranja i slušanja starijih u redovničkoj zajednici. Na taj način »polog«, karizmu svake redovničke obitelji zajedno čuvaju posluh i mudrost. Kroz taj hod zaštićeni smo od toga da živimo svoje posvećenje samo površno, na neduhovan način, kao da je riječ o nekoj gnozi, koja bi redovnički život u konačnici svela na »karikaturu« u kojoj je nasljedovanje lišeno odricanja, molitva susreta, bratski život zajedništva, poslušnost povjerenja a ljubav transcendencije.

I mi danas poput Marije i Šimuna, želimo uzeti u Isusa u svoje ruke i donijeti ga njegovu narodu. To ćemo, zasigurno, moći jedino ako dopustimo da budemo zahvaćeni Kristovim otajstvom. Vodimo narod Isusu ali dopustimo također da on vodi nas. To je ono što moramo biti: vođe koji su i sami vođeni.

Neka nam Gospodin, po zagovoru Marije naše Majke, svetog Josipa i svetih Šimuna i Ane, udijeli ono što smo molili u zbornoj molitvi: »da se i mi čiste duše prikažemo [Njemu]«. Amen!