Jubilarna milost

U temi tjedna, u izdanju lista "L`Osservatore Romano" od 16. svibnja, Krzysztof Józef Nykiel, regent Apostolske pokorničarne, pisao je o milostima kojima je obdarena Jubilarna godina. U nastavku donosimo cjelovit prijevod teksta.

U buli kojom se najavljuje Jubilej, a koji je svečano proglašen prošlog četvrtka, papa Franjo između ostaloga navodi da nam dar oprosta “dopušta otkriti koliko je Božje milosrđe bezgranično” (Spes non confundit, 23). Naime, mogli bismo reći da je oprost jubilejska milost par excellence, jer upravo je oprost svrha zbog koje nebrojeni vjernici, od prve Svete godine 1300. do danas, ne prestaju polaziti – fizički, ali prije toga duhovno, u hod nutarnjeg obraćenja – za dobivanje potpunog i punog oprosta krivnje i kazne za svoje grijehe.

Podsjećam da, ako nas sakrament pokore potpuno pomiruje s Bogom brišući naše grijehe, oni ostavljaju posljedice, poput tragova prljavštine koji još uvijek opterećuju našu dušu. Oprost briše te posljedice, potpuno uklanja mrlje s duše. Tako se može reći da oni koji dobiju oprost da se vraćaju u trenutak krštenja, vraćajući onu izvornu čistoću i stanje milosti koje je simbolički sadržano u obredu oblačenja bijele haljine. Padaju mi ​​na pamet riječi psalmiste: “Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega!” (Ps 50, 9).

Apostolska pokorničarna je Dikasterij koji je, voljom Pape, odgovoran za uređenje svega onoga što se tiče dodjele i korištenja oprosta (v. Praedicate Evangelium, 190-193). Posebnim dekretom, u provedbi onoga što je u Buli pape Franje predviđeno za najavu sljedeće Svete godine (v. Spes non confundit, 23), utvrdio je načine na koje vjernici mogu dobiti jubilejski oprost.

Uobičajeni uvjeti predviđeni za dobivanje bilo kojeg potpunog oprosta uvijek su isti: sakramentalna ispovijed, sveta pričest i molitva na nakanu Pape, odluka više ne griješiti. Njima moramo još dodati i neka druga djela jubilejskog razdoblja, a koja se smatraju posebno prikladnima s obzirom na odabranu temu za sljedeći Jubilej: “Hodočasnici nade”.

Tako će vjernici moći dobiti oprost ponajprije hodočašćenjem u neku od rimskih bazilika ili u Svetu Zemlju, ali i u druge jubilejske crkve bilo u Rimu ili drugdje, kao i na sveta mjesta određena od strane ordinarija unutar svojih crkvenih područja. Na poseban način u Rimu, dekret Pokorničarne poziva vjernike da posjete četiri papinske bazilike, ali i druge crkve koje su tradicionalno povezane s jubilejskim hodočašćem. Tu se misli i na ponovno otkrivanje drevne pobožnosti “sedam Crkava”, koja je bila tako draga svetom Filipu Neriju. Također, tu su i druga mjesta bogata duhovnošću kao što su svetište Divino amore, crkve posvećene zaštitnicama Europe i crkvenim naučiteljima ili drevne kršćanske katakombe. Izvan grada Rima preporučuju se hodočašća u papinske bazilike u Asizu, Loretu, Pompejima i Padovi, manjim bazilikama, katedralama i konkatedralnim crkvama i svetištima koja će odrediti dijecezanski ili eparhijski biskupi.

Papa Franjo istaknuo je važnost ponovnog otkrivanja pozitivne dimenzije hodočašća, polaska u potragu za smislom života. U našem hiperpovezanom društvu, u kojem smo bombardirani beskonačnim podražajima – stvarnim i virtualnim – i htjeli bismo imati sve odmah i na jedan klik, “hodočašće pješice uvelike potiče ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda, bitnosti” (Spes non confundit, 5).

Od Božjeg milosrđa nisu isključeni ni oni koji iz ozbiljnih razloga fizički ne mogu sudjelovati u takvim hodočašćima: klauzurni redovnici i redovnice, starci, bolesni i oni koji im neprestano služe. Za sve njih Apostolska pokorničarna ustanovila je davanje jubilarnog oprosta ako pod istim uvjetima, sjedinjeni u duhu s prisutnim vjernicima, mole neke molitve u skladu s nakanama Svete godine.

Također, Bula poziva vjernike da znakove vremena koje nam Gospodin nudi preobraze u znakove nade (v. Spes non confundit, 7). Pokorničarna je prihvatila i poziv Svetoga Oca da u ovoj Jubilarnoj godini vjernici budu “opipljivi znakovi nade za mnogu braću i sestre koji žive u teškim uvjetima” (Spes non confundit, 10). Zbog toga su se osim pobožnih pohoda i hodočašća utvrdilo i davanje oprosta onima koji prema braći vrše tjelesna (gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, zarobljenike i prognanike pomagati, mrtva pokopati) i duhovna djela milosrđa (dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti).

Nadalje, jubilejski se oprost može postići i inicijativama koje provode pokornički duh specifičan za jubilarnu godinu. Tako dekret Pokorničarne posebno poziva na ponovno otkrivanje pokorničke vrijednosti petka, na podupiranje djela vjerske ili društvene naravi, primjerice u obrani života u svim njegovim fazama, te na posvetu dobrovoljnim aktivnostima. Vjerujem da je korisno zapamtiti da je ne samo moguće, nego je čak i vrijedno divljenja odlučiti primijeniti oprost na gore navedene načine, i na korist pokojnih sestara ili braće. Kako je rekao Sveti Otac, “jubilejski je oprost, na temelju molitve, na poseban način namijenjen onima koji su nam prethodili, kako bi zadobili puno milosrđe” (Spes non confundit, 22). Primjena oprosta za duše u čistilištu vrlo je hvalevrijedan iskaz milosrđa, koji izražava vezu koja povezuje vjernike koji još uvijek hodočaste na zemlji s onima koji su nam prethodili.

Na kraju čini se zgodnim i istaknuti poziv koji je Pokorničarna uputila biskupima i svećenicima, kako bi se u ovo jubilejsko vrijeme vjernicima što više olakšao pristup Božjem milosrđu: tako da ponude s velikodušnom dostupnošću najveći prostor raspoloživog vremena za ispovijedi i da planiraju katehetske inicijative koje će prikazati temeljna načela kršćanske poruke, a posebno značaj jubilarne obljetnice.

Možda bi se čak i mnogim katolicima moglo činiti čudnim da se o oprostima još uvijek govori 2025. godine. Međutim, u svjetlu rečenoga, čini se jasnim da oprost, kako ga Crkva shvaća, uopće nije vrsta mehanizma ili automatizma, koji je odvojen od kršćanskog života, već je to sâm kršćanski život, njegov izraz i vrhunac. Jednostavno rečeno, korištenje oprosta ukazuje na to da moramo naučiti ljubiti Boga i druge. Nasljedovanje Isusa, po vjeri i djelima milosrđa, raste i razvija se, a ono je okrijepljeno sakramentima i poduprto općinstvom svetih. Tako izliječena duša doći će do istinskog oslobođenja, potpune obnove, punog iskustva Božjeg milosrđa; drugim riječima, živjet će to ne samo u obredu, nego i u vlastitom životu, životvorno iskustvo Gospodinova uskrsnuća.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.