Papa Franjo primio je u audijenciju poglavare i izaslanike bosonogih karmelićanki

Papa Franjo primio je u audijenciju u četvrtak 18. travnja poglavare i izaslanike bosonogih karmelićana i karmelićanski te im je uputio prigodni govor, prenosi "L`Osservatore Romano" u izdanju od 18. travnja. U nastavku donosimo cjelovit prijevod govora.

Dobro jutro, dobrodošli!

Govorit ću na španjolskom jeziku.

Sretan sam što vas mogu upoznati zajedno okupljene kako bi razmišljali i radili na reviziji vaših Konstitucija, onih iz devedesetih, ili prethodnih, ne znam, radite to među sobom. To je važna točka jer ne odgovara samo na ljudsku potrebu, na slučajnosti života u zajednici: umjesto toga, to je “vrijeme Duha”, koje ste pozvani živjeti kao priliku za molitvu i razlučivanje. Ostajući iznutra otvoreni za ono na što vas Duh Sveti želi potaknuti, imate zadatak pronaći nove jezike, nove putove i nove alate kako biste dali još veći poticaj kontemplativnom životu na koji vas je Gospodin pozvao, tako da karizma ostane sačuvana – karizma je ista – i da može razumjeti i privući mnoga srca, na slavu Božju i za dobro Crkve. Kad Karmel dobro radi, privlači, privlači, zar ne? To je kao svjetlo koje privlači i privlači mušice.

Revizija Konstitucija znači upravo to: prikupljati sjećanje na prošlost – ne smijemo je poricati – da bismo gledali u budućnost. Vi me zapravo učite da kontemplativni poziv ne vodi čuvanju pepela, nego potpirivanju vatre koja gori na uvijek novi način i grije Crkvu i svijet. Stoga je sjećanje na vašu povijest i ono što je godinama sazrijevalo u Konstitucijama bogatstvo koje mora ostati otvoreno poticajima Duha Svetoga, trajnoj novosti Evanđelja, znakovima koje nam Gospodin daje po životima i ljudskim izazovima. Tako se čuva karizma. Ne mijenja se, sluša i otvara se onome što Gospodin želi u svakom trenutku.

To se općenito odnosi na sve ustanove posvećenog života, ali vi koji živite u klauzuri, to doživljavate na poseban način, jer u potpunosti doživljavate napetost između odvojenosti od svijeta i uronjenosti u njega. Zapravo, ne nalazite utočište u intimnoj duhovnoj utjesi ili u molitvi odvojenoj od stvarnosti; naprotiv, vaše je putovanje ono na kojemu dopuštate da budete uključeni u Kristovu ljubav do točke sjedinjenja s Njim, tako da ta ljubav prožima cijelo vaše postojanje i izražava se u svakoj gesti i u svakom svakodnevnom djelovanju. Dinamizam kontemplacije uvijek je dinamizam ljubavi, uvijek je ljestvica koja nas uzdiže do Boga ne da nas odvoji od zemlje, nego da živi u dubini, kao svjedok primljene ljubavi.

Svojom mudrošću i svojom žarkom vjerom to vas uči sveta Majka. Uvjerena je da tajanstveno i nutarnje sjedinjenje kojim Bog veže dušu uz sebe, do te mjere da ju gotovo “zapečaćuje” svojom ljubavlju, prožima i preobražava cijeli život, tako da ju ne odvaja od svakodnevnih zanimanja niti ju potiče da bježi u stvari duha. Terezija navodi da je vrijeme posvećeno šutnji i molitvi potrebno, ali ga treba shvatiti kao izvor apostolata i svih onih svakodnevnih zadataka koje Gospodin traži od nas da služimo Crkvi. Zapravo, ona kaže: “Marta i Marija moraju zajedno ponuditi gostoprimstvo Gospodinu, uvijek ga držati uz sebe, a ne da ga loše dočekaju ne dajući mu hranu. Kako bi ga Marija, koja je uvijek sjedila kraj njegovih nogu, hranila da joj sestra ne pomogne? Njegova hrana je trud koji ulažemo da mu na sve moguće načine približimo duše, kako bi bile spašene i kako ga ne bi prestale hvaliti” (SV. TEREZIJA AVILSKA, Mansioni, VII, IV, 14). To je citat kojeg vi znate bolje od mene.

Na taj način kontemplativni život ne riskira da bude sveden na duhovnu tromost, koja odvlači pažnju od zadataka svakodnevnog života. Svećenik koji nije poznavao ovu vrstu mistike nazvao ju je mistikom “pospanih časnih sestara”, koje žive dok spavaju. Ali kontemplativni život nastavlja pružati unutarnje svjetlo za razlučivanje. I kakvo vam je svjetlo potrebno za pregled Konstitucija, koje se bave mnogim konkretnim problemima samostana i života zajednice? Svjetlo je ovo: nada u Evanđelje. Ali uvijek ukorijenjeno u ocima utemeljiteljima, u majci utemeljiteljici i u svetom Ivanu.

Nada evanđelja razlikuje se od iluzija koje se temelje na ljudskim proračunima. To znači prepustiti se Bogu, naučiti čitati znakove koje nam daje da bismo razaznali budućnost, znati napraviti neke hrabre i riskantne odluke, čak i onda ako je cilj prema kojemu će nas voditi u ovom trenutku nepoznat. To znači ne oslanjati se samo na ljudske strategije, obrambene strategije, kada je u pitanju razmišljanje o samostanu koji treba spasiti ili napustiti, o oblicima života zajednice, o zvanjima. Obrambene strategije rezultat su nostalgičnog povratka u prošlost; ovo ne funkcionira, nostalgija ne funkcionira, evanđeoska nada ide u drugom smjeru: daje nam radost povijesti koju smo do sada živjeli, ali nas čini sposobnima gledati naprijed, s onim korijenima koje smo primili. To se zove održavanje karizme, želje za napredovanjem i to svakako funkcionira.

Gledati naprijed. To je ono što vam želim poželjeti. Gledajte naprijed s evanđeoskom nadom i bosim nogama, odnosno sa slobodom ostavljenosti u Bogu gledajte u budućnost s korijenima u prošlosti. I neka vam to biće potpuno uronjeno u prisutnost Gospodinovu uvijek daje radost bratstva i uzajamne ljubavi. Neka vas Gospa prati. Od srca vas sve blagoslivljam, blagoslivljam vaš rad ovih dana, blagoslivljam vaše zajednice, blagoslivljam časne sestre. I molim vas da i dalje molite za mene. Za, ne protiv! Hvala vam.