Večernja s klerom, redovnicima i redovnicama u katedrali sv. Patrika, New York (24. rujna 2015.)

Dva me osjećaja prožimaju prema mojoj islamskoj braći. Prvo, moj pozdrav jer se danas slavi dan žrtve. Htio sam da moj pozdrav bude topliji. A drugi je osjećaj blizine zbog tragedije koja je zadesila vaš narod u Meki. U ovom molitvenom susretu se ujedinjujemo u molitvi Bogu, našem svemogućem i milosrdnom Ocu.

Poslušajmo Apostola: »Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja« (1 Pt 1, 6). Ove nas riječi podsjećaju na nešto bitno: naš je poziv živjeti u radosti.

Ova lijepa katedrala svetog Patrika, građena tijekom mnogo godina samoprijegorom tolikih muškaraca i žena, može biti simbol djelovanja generacijâ američkih svećenika, redovnikâ, redovnicâ i vjernikâ laikâ koji su dali svoj obol izgrađivanju Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama. Mnogo je svećenika i posvećenih osoba ove zemlje koji su, ne samo na polju obrazovanja, imali središnju ulogu u pomaganju roditeljima da pruže svojoj djeci kruh u ruke! Mnogi su to činili po cijenu velikih žrtava i herojskom ljubavlju. Tu mislim, primjerice, na svetu Elizabetu Annu Seton, koja je osnovala prvu besplatnu katoličku školu u Americi, ili na svetog Giovannija Neumanna, utemeljitelja prvog katoličkog obrazovnog sustava u ovoj zemlji.

Ovu večer, draga braćo i sestre, sam došao moliti s vama, svećenici, posvećeni muškarci i žene, da naš poziv nastavi graditi veliko zdanje Božjeg kraljevstva na ovoj zemlji. Znam da ste vi, kao svećenički zbor, pred Božjim narodom, mnogo propatili u nedavnoj prošlosti podnoseći sramotu zbog tolike braće koja su ranila i sablaznila Crkvu u njezinoj najranjivijoj djeci… Kao u Otkrivenju, poručujem vam da vi »dolazite iz velike nevolje« (usp. 7, 14). Pratim vas u ovim bolnim i teškim trenucima i zahvaljujem Bogu za službu koju obavljate prateći Božji narod. Kako bih vam pomogao ići putom vjernosti Isusu Kristu, dopustite mi da iznesem dva kratka razmišljanja.

Prvo se tiče duha zahvalnosti. Radost muškaraca i žena koji ljube Boga privlači druge k njima; svećenici i posvećene osobe su pozvani pronaći i zračiti stalnim zadovoljstvom zbog svoga poziva. Radost izvire iz zahvalna srca. Istina je: primili smo mnogo, tolike milosti, tolike blagoslove, i tome se radujemo. Dobro je sagledati svoj život kroz prizmu milosti sjećanja. Sjećanja na onaj prvi poziv, sjećanje na prijeđeni put, sjećanje na tolike primljene milosti…, i prije svega sjećanje na susret s Isusom Kristom u tolikim trenucima na svom životnom putu. Sjećanje na začuđenost koja nam obuzme srce u susretu s Isusom Kristom. Sestre i braćo, posvećeni muškarci i žene, morate moliti za milost sjećanja kako biste rasli u duhu zahvalnosti. Zapitajmo se: možemo li izbrojati primljene blagoslove, ili smo ih zaboravili?

Drugo je duh marljivosti. Zahvalno srce je nekako spontano potaknuto služiti Gospodinu i biti vrijedno i marljivo. U trenutku u kojem shvatimo koliko nam je Bog dao, hod odricanja od samih sebe da bi radili za Nj i za druge postaje povlašteni put da se odgovori na njegovu veliku ljubav.

No, ako smo iskreni, znamo kako lako se može ugušiti taj velikodušni duh rada i osobnog žrtvovanja. Dva su načina na koje se to može dogoditi i oba su primjer »svjetovne duhovnosti«, koja nas sputava na našem putu posvećenih muškaraca i žena i potamnjuje draž, divotu prvog susreta s Isusom Kristom.

Ponajprije, možemo upasti u zamku da vrijednost naših napora mjerimo kriterijem učinkovitosti, funkcionalnosti i izvanjskog uspjeha koji vrijedi u poslovnom svijetu. Nije da te stvari nisu važne! Povjerena nam je velika odgovornost i Božji narod s pravom očekuje provjere i preispitivanja. Ali prava vrijednost našeg apostolata mjeri se vrijednošću koju taj apostolat ima u Božjim očima. Gledati i vrednovati stvari iz Božje perspektive poziva nas na stalno obraćanje vremenu početaka našeg poziva i, ne treba to ni reći, na veliku poniznost. Križ nam pokazuje drukčiji način vrednovanja uspjeha: na nama je da sijemo, a Bog vidi plodove naših napora. Ako nam se čini da su naši napori i naš rad bili uzaludni i da nisu donijeli ploda, slijedimo Isusa Krista…; a njegov život, ljudski govoreći, završio je neuspjehom: neuspjehom križa.

Druga se opasnost javlja kada ljubomorno čuvamo za sebe svoje slobodno vrijeme, kada mislimo da će nam okruženost svjetovnim udobnostima pomoći boljem služenju. Problem tog načina razmišljanja je taj da to može potamniti snagu svakodnevnog Božjeg poziva na obraćenje, na susret s njim. Malo po malo, ali sigurno, slabi naš duh žrtve, naš duh odricanja i marljivosti. I to ujedno udaljava od nas ljude koji trpe zbog materijalnog siromaštva i prisiljeni su podnositi veće žrtve od naših, premda oni nisu posvećene osobe. Odmor je nužan, kao što su nužni i slobodno vrijeme i »punjenje baterija«, ali moramo naučiti odmarati na način koji produbljuje našu želju za velikodušnim služenjem. Blizina siromašnima, izbjeglicama, migrantima, bolesnima, izrabljivanima, starijim osobama koji trpe samoću, zatvorenicima i mnogim drugim Božjim siromasima naučit će nas jednoj drugoj vrsti odmora, koji je više kršćanski i velikodušniji.

Zahvalnost i marljivost: to su dva stožera duhovnog života koje sam želio večeras podijeliti s vama, posvećeni muškarci i žene. Zahvaljujem vam za molitve, rad i svakodnevne žrtve koje činite na raznim poljima svoga apostolata. Mnoge od njih su poznate samo Bogu, ali donose mnogo ploda životu Crkve.

Želim, na poseban način, izraziti svoje divljenje i zahvalnost redovnicama Sjedinjenih Američkih Država. Što bi bila ova Crkva bez vas? Vi ste snažne, borbene žene; s onim duhom hrabrosti koji vas stavlja u prve redove u naviještanju evanđelja. Vama, redovnicama, sestrama i majkama ovog naroda, želim reći »hvala«, najveće »hvala«… i reći vam da ste mi jako drage.

Znam da se mnogi od vas suočavaju sa izazovima prilagodbe pastoralnoj panorami u evoluciji. Poput svetog Petra, molim vas da, s kojom god da se kušnjom suočili, ne gubite mir, i da odgovorite jednako kao što je to učinio Krist: zahvalio je Ocu, uzeo svoj križ i gledao naprijed.

Draga braćo i sestre, uskoro, za koju minutu, pjevat ćemo Veliča. Stavimo u Gospine ruke djelo koje nam je povjereno; pridružimo joj se u zahvaljivanju Gospodinu za velike stvari koje je učinio i za velike stvari koje će nastaviti činiti u nama i svima onima kojima imamo povlasticu služiti. Tako neka bude!