Večernja sa svećenicima, posvećenim osobama i bogoslovima u katedrali u Havani 20. rujna 2015.

Kardinal Jaime [Ortega y Alamino] govorio nam je o siromaštvu, a sestra Yaileny [s. Yaileny Ponce Torres, milosrdnica] o malenima. »Svi su oni djeca«. Imao sam pripremljenu homiliju koju sam sada trebao izreći, temelji se na biblijskim tekstovima, ali kada govore proroci – a svaki svećenik je prorok, svaki krštenik je prorok, svaka Bogu posvećena osoba je prorok – dobro je njih slušati. Predajem, dakle, homiliju kardinalu Jaimeu da vam je proslijedi i pobrine se za njezino objavljivanje. O njoj poslije razmišljajte. A sada ćemo govoriti malo o onome što je reklo ovo dvoje proroka.

Kardinal Jaime je rekao jednu riječ koja je vrlo neugodna, krajnje neugodna, koja ide protiv struje u odnosu na čitavu, pod navodnicima kulturnu strukturu svijeta. U nekoliko je navrata spomenuo riječ »siromaštvo«. I mislim da je Gospodin želio da je čujemo više puta i primimo u srce. Duh svijeta je ne poznaje, ne želi je, skriva je, ne zbog srama, već zbog prezira. I ako treba griješiti i vrijeđati Boga da ne dođe do siromaštva, to čini. Duh svijeta ne voli život Božjeg Sina, koji je oplijenio samoga sebe, postao siromašan, poništio samoga sebe, ponizio se da bi bio jedan od nas. 

Siromaštva se bojao i mladić koji je velikodušno vršio sve zapovijedi, a na Isusovu riječ: «Idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima« otišao je žalostan, bojao se siromaštva. Uvijek nastojimo pobjeći od siromaštva, pa i iz razumljivih razloga, ali govorim o bježanju od siromaštva u srcu. Morate znati upravljati imovinom i dobrima, to je dužnost, jer su dobra dar od Boga, ali kad ta dobra uđu u srce i počinju voditi tvoj život, tada si izgubio. Nisi više poput Isusa. Tvoja je sigurnost tamo gdje i tužnog mladića, onoga koji je otišao žalostan. Za vas, svećenike, posvećene muškarce i žene, mislim da je korisno ono što je govorio sv. Ignacije – i ovo nije promidžbeni oglas [redovničke] obitelji! –, on je govorio da je siromaštvo zid i majka posvećenog života. Ono je majka jer nam daje više povjerenja u Boga, a zid jer nas štiti od svake svjetovnosti. Kolike uništene duše! Velikodušne duše, poput one ožalošćenog mladića, koje su dobro krenule a zatim su se navezale na tu bogatu svjetovnost i loše završile. To jest, završile su u osrednjosti. Ostale su bez ljubavi jer bogatstvo osiromašuje, ali osiromašuje u lošem smislu. Oduzima nam ono najbolje što imamo, osiromašuje nas za jedino bogatstvo koje vrijedi i tjera nas da stavimo svoju sigurnost u druge stvari.

Duh siromaštva, duh oplijenjenja, duh ostavljanja svega, da bismo slijedili Isusa. To ostaviti sve nisam izmislio ja. Više se puta javlja u Evanđelju. U pozivu prvih učenika koji ostaviše lađe, mreže i krenuše za njim. Oni koji ostaviše sve da bi slijedili Isusa. Jednom mi je prilikom neki stari mudri svećenik, govoreći o tome što se događa kada duh bogatstva, bogate svjetovnosti, uđe u srce posvećene osobe, svećenika, biskupa, pape, bilo koga, rekao je da kada osoba počne gomilati novac, i zato da si osigura budućnost, tada budućnost, sigurno, nije u Isusu, već u osiguravajućim društvima duhovnog tipa, koja ja kontroliram. Dakle, kada, na primjer, neka redovnička družba – veli on – počne gomilati novac i štedjeti, i štedjeti, Bog je tako dobar da joj pošalje jednog katastrofalnog ekonoma, koji je dovede do bankrota. Katastrofalni ekonomi ubrajaju se među najbolje Božje blagoslove za svoju Crkvu, jer je čine slobodnom, čine je siromašnom. Naša Sveta Majka Crkva je siromašna, Bog je želi siromašnu, kao što je siromašna naša Sveta Majka Marija. Ljubite siromaštvo poput majke. Jednostavno vam predlažem, ako netko to želi, da se zapitate: kako ja stojim s duhom siromaštva? Kako stojim s lišavanjem svega u vlastitom srcu (oplijenjenjem)? Mislim da je to dobro za naš posvećeni život, za naš svećenički život. Najposlije, ne zaboravimo da prvo blaženstvo glasi »Blago siromasima duhom«, onima koji nisu navezani na bogatstva, na moći ovoga svijeta.

Sestra nam je pak govorila o posljednjima, o najmanjima s kojima, premda su odrasle osobe, u konačnici postupamo kao s djecom jer se predstavljaju kao djeca. »Najmanji«. To je Isusov izraz. I nalazi se u protokolu prema kojem ćemo biti suđeni: »Ono što učiniste jednom od najmanje od ove braće, meni učiniste« (usp. Mt 25). Postoje pastoralne službe koje mogu, ljudski gledano, biti zahvalnije, a da nisu loše ili svjetovne, ali kada netko nastoji dati prednost u svom srcu najmanjem, najnapuštenijem, najbolesnijem, onom kojeg nitko ne cijeni, kojeg nitko ne želi, najmanjem, i stavi se u službu najmanjega, taj služi Isusu na najviši mogući način. Ti si [obraća se sestri] poslana tamo gdje nisi htjela poći. I plakala si. Plakala si jer ti se to  nije svidjelo, a to ne znači da si plačljivica, ne. Neka nas Bog oslobodi sestara plačljivica! Koje stalno jadikuju…To ne kažem ja, to je govorila sveta Terezija svojim monahinjama. To od nje dolazi. Jao onoj sestri koja po čitav dan ide okolo jadikovati kako joj je učinjena nepravda. U kastiljanskom jeziku toga doba govorilo se: »Jao sestri koja govori ovako: nema razloga da se sa mnom tako postupa«. Plakala si jer si bila mlada, imala si druga očekivanja, mislila si možda da ćeš u nekoj školi moći učiniti više, i da ćeš moći organizirati budućnost za mlade… A poslali su te tamo, u »Kuću milosrđa« gdje Očeva nježnost i milosrđe postaju vidljiviji i više dolaze do izražaja, gdje se Očeva nježnost i milosrđe pretvaraju u nježno milovanje. Koliko je samo redovnikâ i redovnicâ čiji život izgori – ponavljam taj glagol: izgoriti – u milovanju »materijala« za otpad, milujući one koje svijet odbacuje, one koje svijet prezire, one za koje bi svije najradije da ih uopće nema; onoga kojeg današnji svijet, uz pomoć postojećih metoda analize, kada se predvidi da može doći na svijet s nekom degenerativnom bolešću, odluče odbaciti prije no što se rodi. On je najmanji. A mlada djevojka, puna očekivanja, počinje svoj posvećeni život uprisutnjujući Božju nježnost u njegovu milosrđu. Katkad to ne razumiju, ne znaju, ali kako je samo lijepo za Boga, i koliko dobra može učiniti, na primjer, osmijeh jednog spastičara, koji se ne zna nasmijati, ili kada te žele poljubiti pa te zasline. To je Božja nježnost, to je Božje milosrđe. Ili kada se naljute pa te lupe… I utrošiti svoj život tako, s »materijalom« za otpad u očima svijeta, to ne govori samo o jednoj osobi; govori nam o Isusu, koji, iz čistog Očeva milosrđa, postade ništa, poništi samoga sebe, kaže se u tekstu Poslanice Filipljanima, poglavlje 2. Postade ništa. A ti ljudi kojima ćeš ti posvetiti svoj život, oponašaju Isusa, ne zato što su to htjeli, već zato što ih je svijet doveo do toga. Oni su ništa i skriva ih se, ne pokazuje ih se, i ne posjećuje ih se. I ako je moguće, i ako se stigne na vrijeme, odbacuje ih se. Hvala ti na onome što činiš, i vama, hvala svim posvećenim ženama, a njih je mnogo, na služenju onome što je beskorisno, jer se ne može učiniti nikakav podvig, ne može se zaraditi novac, ne može se napraviti apsolutno ništa »konstruktivnog« s tom našom braćom, s malenima, s najmanjima. Tamo sja Isus. I tamo blista moje opredjeljenje za Isusa. Hvala tebi i svim posvećenim muškarcima i ženama koji to čine. 

»Oče, ja nisam redovnica, ne skrbim za bolesne, ja sam svećenik, i imam župu, ili pomažem župniku. Tko je moj ljubljeni Isus? Tko je najmanji? Tko je taj koji mi najbolje pokazuje Očevo milosrđe? Gdje ga mogu naći?«. Naravno vraćam se uvijek na protokol iz 25. poglavlja Matejeva Evanđelja. Tamo ćete ga naći: u onome koji je gladan, u zatvoru, bolestan… Tamo ga možete naći. ali postoji jedno povlašteno mjesto za svećenika gdje se očituje posljednji, maleni, najmanji a to je ispovjedaonica. I tamo, kada taj muškarac ili ta žena, ti pokazuje svoju bijedu – pazi!, to je ista ona bijeda koju ti imaš i od koje te Bog oslobodio, da ne bi dospio tamo gdje je on – kada ti pokazuje svoju bijedu, molim vas, nemojte ga grditi, nemojte ga koriti, nemojte ga kažnjavati. Ako nemaš grijeha, baci kamen, ali samo pod tim uvjetom. Ako ne, sjeti se svojih grijeha. I misli na to da ti možeš biti ta osoba. I misli na to da ti, potencijalno, možeš pasti još niže. I sjeti se da ti, u tome trenutku, imaš jedno blago u svojim rukama, a to blago je Očevo milosrđe. Molim svećenike: ne umarajte se u praštanju. Budite oprostitelji. Ne propustite opraštati, kao što je činio Isus. Ne skrivajte se iza strahova ili strogosti. Kao što ova sestra, i sve one koje rade isti posao, ne izgube živce kada nađu bolesnika prljava ili u lošem stanju, već ga dvore, čiste, njeguju, tako i vi, kada dođe pokornik, nemojte biti mrzovoljni, ne budite živčani, nemojte ga izbaciti iz ispovjedaonice, nemojte ga grditi. Isus ga je grlio. Isus ga je ljubio. Sutra ćemo slaviti svetog Mateja. Koliko se samo taj nakrao! Kako je izdavao svoj narod! A u Evanđelju se kaže da je Isus navečer išao večerati s njim i njemu sličnima. Sveti Ambrozije ima jednu izreku koja me jako dirnula: »Gdje je milosrđe tu je Isusov duh. Gdje je strogost, tu su samo njegovi poslužitelji«. Brate svećeniče, brate biskupe, ne bojte se milosrđa. Pusti da po tvojim rukama i tvome zagrljaju teče opraštanje, jer onaj ili ona koji su tamo su najmanji. I stoga je ondje Isus.

To je ono što sam vam želio reći nakon što sam slušao ovo dvoje proroka. Neka nam Gospodin udijeli te milosti koje su oni zasijali u našim srcima: siromaštvo i milosrđe. Jer tamo je Isus.

(predani govor) Okupili smo se u ovoj povijesnoj katedrali u Havani da opjevamo s psalmima Božju vjernost prema svom narodu, i da mu zahvalimo za njegovu prisutnost i njegovo beskrajno milosrđe. Vjernost i milosrđe nisu zapisani samo na zidovima ovog zdanja, već također u nekima koji imaju »sijede vlasti«. Oni su živi, aktualiziran spomen činjenice da »vječna je ljubav njegova i njegovo milosrđe traje dovijeka«. Braćo, zahvaljujmo zajedno Gospodinu!

Zahvaljujemo za prisutnost Duha Svetoga s bogatstvima različitih karizmi u licima tolikih misionara koji su došli u ove krajeve, postavši Kubanci među Kubancima, znak Gospodinova vječnog milosrđa. 

Evanđelje nam predstavlja Isusa u razgovoru s Ocem, stavlja nas u središte prisnosti između Oca i Sina koja se pretvorila u molitvu. Kada se bližio njegov čas, Isus je molio Oca za svoje učenike, za one koji su bili s njim i za one koji će tek doći (usp. Iv 17, 20). Tjera na razmišljanje činjenica da, u svom ključnom času, Isus stavlja u svoju molitvu život svojih, naš život. I moli Oca da ih sačuva u jedinstvu i radosti. Isus je dobro poznavao srce svojih, dobro je poznavao naše srce. Zato moli, traži od Oca da ih ne obuzme svijest koja teži izdvajanju, odvajanju od drugih, sklanjanju u vlastite sigurnosti, u vlastite prostore, ne zanimati se za život drugih ljudi, zatvarati se u male »domaće tvrtke« koje razbijaju višeoblično lice Crkve. Te situacije vode u individualističku žalost, u žalost koja malo po malo utire put negodovanju, stalnom jadikovanju, monotoniji; »to nije ono što je Bog želio za nas, to nije život u Duhu« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 2), na koji vas je on pozvao, na koji nas je pozvao. Zato Isus moli, traži da žalost i izolacija ne prevladaju u našem srcu. A mi želimo učiniti isto to, želimo se pridružiti Isusovoj molitvi, njegovim riječima kako bismo zajedno rekli: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu… da budu jedno kao i mi« (Iv 17, 11) »da vaša radost bude potpuna« (Iv 15, 11).

Isus moli i poziva nas moliti jer zna da postoje stvari koje možemo primiti samo kao dar, stvari koje možemo živjeti samo kao dar. Jedinstvo je milost koju nam može dati samo Duh Sveti, na nama je moliti za nju i staviti na raspolaganje najbolje od nas samih da bismo bili preobraženi tim darom.

Često se jedinstvo brka s uniformnošću, da svi isto radimo, osjećamo i govorimo. To nije jedinstvo, već homogenost. To znači ubiti život Duha Svetoga, ubiti karizme koje je on razdijelio za dobro svoga naroda. Jedinstvo se ugrožava svaki put kada želimo da drugi budu na našu sliku i nama sličnima. Zato je jedinstvo dar, nije nešto što se može drugom nametnuti silom ili dekretom. Sretan sam što vidim ovdje vas, muškarce i žene raznih naraštaja, sredinâ, različitih životnih iskustava, ujedinjene na zajedničku molitvu. Molimo Boga da učini da u nama poraste želja za bliskošću. Da budemo bližnji, da budemo blizu, s našim razlikama, sklonostima, stilovima, ali bližnji. S našim raspravama, našim »zadjevicama«, govoreći u lice a ne iza leđa. Da budemo pastiri bliski našem narodu, da dopustimo da nam se ljudi usprotive i postavljaju nam pitanja. Konflikti, rasprave u Crkvi su poželjni i, usudio bih se reći, čak nužni. Znak je to da je Crkve živa i da Duh Sveti nastavlja djelovati i nastavlja je činiti dinamičnom. Jao onim zajednicama gdje nema »da« ili »ne«! Oni su poput onih supružnikâ koji više ne razgovaraju jer su izgubili zanimanje, izgubili ljubav.

Nadalje, Gospodin moli da budemo ispunjeni istom »savršenom radošću« koju on posjeduje (usp. Iv 17, 13). Radost kršćana, a napose posvećenih osoba je vrlo jasan znak Kristove prisutnosti u njihovu životu. Kada ima tužnih lica to je znak za uzbunu, znak da nešto nije u redu. A Isus upućuje tu molbu Ocu ni manje ni više nego prije nego će poći na Maslinsku goru, kada mora ponoviti svoj »fiat«. Ne sumnjam da svi vi morate nositi teret mnogih žrtava i da su za neke te žrtve, desetljećima, bile vrlo teške. Isus moli, i on također polazeći od svoje žrtve, da ne izgubimo radost svijesti da je on blizu svijetu. To je sigurnost koja nas iz dana u dan potiče potvrditi svoju vjeru. »Nježnošću koja nas nikada neće razočarati i koja nam uvijek može vratiti radost on nam – svojom molitvom, licem našeg puka – omogućuje podići glavu i ponovno krenuti ispočetka« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 3).

Koliko je samo važno, kako je dragocjeno svjedočanstvo za život kubanskog naroda zračiti uvijek i posvuda tu radost, usprkos umorima, sumnjičavostima, katkad očaju, koji je vrlo opasna napast koja umrtvljuje dušu!

Braćo, Isus moli da budemo jedno i da njegova radost ostane u nama. I mi činimo isto to: ujedinimo se jedni s drugima u molitvi.