Benediktinci (OSB)

Stoga nam je, dakle, osnovati
školu službe Gospodnje.
U toj ustanovi, nadamo se,
ništa oštra niti teška odrediti.
No, ako bi razuman razbor
nešto malo i tvrđega tražio,
zato da se mane isprave ili ljubav očuva,
nemoj se tada odmah prestrašiti
i ostaviti put spasenja
koji u početku ne može biti nego uzak.
Ali napredujući u monaškom životu i vjeri
srce nam se širi
pa s neizrecivom slatkoćom ljubavi
hrlimo putem zapovijedi Božjih. 
Iz Proslova “Pravila sv. Benedikta”

Sveti Benedikt

“Bio je muž časna života, milošću i imenom Benedikt – Blagoslovljen” tim riječima započinje svoj govor o Benediktu sveti Grgur Veliki, papa, u II. knjizi Dijaloga, koja nam je uz Pravilo dokument i izvor podataka o Benediktovu životu i djelu.

Benedikt je rođen oko 480. u Nursiji, Umbrija kao dijete dobrostojeće obitelji. Tradicija uz njega spominje i njegovu sestru blizanku svetu Skolastiku.

U blizini njegovog rodnog grada u Kastorijanskoj dolini je u špiljama živjelo nekoliko monaha o kojima nam svjedoči Grgur Veliki u I. knjizi Dijaloga, tako da je vjerovati kako Benedikt već u ranoj dobi dolazi u dodir s monasima i upoznaje se s monaškim životom.

Poslan je na studije u Rim. U gradu kao i u cijelom Carstvu bilo je to vrijeme burnih događanja. Carstvo sve više slabi, vladaju nered, nesigurnost i iskvarenost. No nije sve bilo samo negativno. Benedikt je živeći i studirajući u Rimu sigurno imao prilike vidjeti i upoznati crkveni život te oblike monaškog života koji su u Rimu u to vrijeme postojali.

Od poroka svijeta i svjetske mudrosti (kako kaže Grgur Veliki), Benedikt bježi ali ne u pustinju; odlazi u Affile, gradić udaljen 50 km od Rima, živjeti asketskim životom.

Ne želeći slavu svijeta, koja mu se nudi nakon njegovog prvoga čuda, već samo i posve omiljeti Bogu, ostavlja Affile i traži samoću u dolini Aniene, u Subiacu. Uz pomoć monaha Romana započinje u jednoj špilji svoj monaško-pustinjački život u pokori i askezi. Tri se godine bori s demonima, napastima, sa samim sobom; moli se i trapi. Ovako misli živjeti zauvijek.

Gospodin ima s Benediktom drugačije planove. Na ustrajne molbe obližnje zajednice, koja ga zbog njegova svetog i pokorničkog života želi za opata, napušta pustinjački život i započinje život cenobite i oca monaha. Taj prvi pokušaj završava neuspjehom. Ona ista zajednica koja ga je jednodušno htjela za poglavara, zbog stege i reda koje Benedikt pomno pazi i čuva, odluči ga otrovati. Sveti Benedikt blagoslovom otklanja ovu zamku sotone i vraća se “na mjesto svoje ljubljene samoće…” (Dijalozi II, 3).

No njegova svetost i krepostan život nastavlja privlačiti mnoge koji žele živjeti pod njegovim vodstvom i služiti svemogućem Bogu. Gradi tada u Subiacu u Sublacenskoj dolini dvanaest malih samostana, svaki sa svojim poglavarom, a opet su svi ovisni o njemu. U ovome možemo prepoznati utjecaj istočnog monaštva koje je Benedikt dobro poznavao.

Tijekom godina sazrijeva u svetom Benediktu drugačiji ideal organizacije zajedničkog (cenobitskog) života. Odlazi iz Subiaca i 529. dolazi na Montecassino gdje gradi veliki samostan, kao jedinstvenu cjelinu, za brojčano veću zajednicu. Benedikt je uvjeren kako se u svakodnevnom životu u srcu zajednice može naći Boga, konačni cilj našeg traženja. Upravo u zajednici, kroz ustrajnost do kraja, ostvaruje se u svakom monahu uskrsno otajstvo Krista.

547. u bogomolji montecassinskog samostana potpomagan od učenika, ruku uzdignutih k nebu, s riječima molitve Benedikt ispusti duh (Dijalozi II, 37).

Zajednica

Već od prvih stoljeće crkve bilo je kršćana koji su željeli nasljedovati Isusov način života: slušajući i moleći Oca, djevičanski i siromašno. Početkom 4 stoljeća crkva dobiva slobodu i mnogi žele postati kršćani. Broj Kristovih sljedbenika naglo se povećava, ali ne i njihova svetost. Nakon progonstva crkve i razdoblja kršćanski mučenika, koji sve žrtvuju radi kraljevstva nebeskoga, dolazi razdoblje vjerske mlakosti i uspavanosti u kraljevstvu zemaljskom. Ipak, neki kršćani žele biti dosljedniji svom imenu. Povlače se u osamu, kako bi što vjernije živjeli evanđelje. Zovu se monasi. Neki žive sami u pustinji, neki s braćom u zajednicama.

Ime “Monah” dolazi od grčke riječi monos, što znači “sam” i “jedan”. Prema tome nastadoše dva značenja monaškog imena. Neki oci, npr. sv. Jeronim, tumačili su da je monah onaj tko živi sam, sam s Bogom; dakle monah je pustinjak. Drugi su oci, osobito sv. Augustin, povezivali monaško ime s jedinstvom: monah živi u zajednici s braćom, ali svi su “jedno srce i jedna duša”. Monasi koji žive u zajednicama zovu se “cenobiti” (koinos = zajednički - bios = život).

Neki su monaški oci spajali ova dva značenja i naučavali da je monah onaj tko se od svih odijelio kako bi u Bogu sa svima bio sjedinjen.

Uz sv. Augustina koji je bio veliki zagovornik cenobitskog monaštva na Zapadu, valja spomenuti i sv. Bazilija koji je glavni promicatelj bratskog života na Istoku. Njihovo viđenje zajedničkog života osobito će uspješno ostvariti sv. Benedikt početkom 6 stoljeća.

Život sv. Benedikta opisao je Grgur Veliki u drugoj knjizi svojih Dijaloga. Benedikt je rođen oko 480. godine u Umbrijskom mjestu Norcia. Roditelji ga poslaše u Rim da nastavi školovanje, ali on brzo napusti ozračje velegradskih poroka i nastani se u spilji obližnjeg Subiaca. Najprije je živio sam, a kasnije mu se počeše pridruživati sve brojniji učenici. Za njih podiže dvanaest manjih samostana s vlastitim opatima a sam se preseli na brdo Montecassino. Ondje osnova veću zajednicu koju je sam vodio sve do svoje smrti, oko 547 godine.

Djelo po kome je Benedikt postao poznat njegovo je Monaško pravilo. Sastavio ga je za cenobite, a protkao ga riječima Svetoga Pisma. U duhu svoga vremena obilato se služio poznatim mu monaškim pravilima i spisima sve mudro objedinjujući u jednu skladnu cjelinu. U Pravilu najprije donosi temeljna načela kršćanskog života za monahe cenobite - zajednički život, poslušnost, šutljivost, poniznost te osobito molitva - a poslije i praktične naputke za njihovo ostvarivanje. Dok je u načelima jasan i nepopustljiv, u provođenju tih načela je strpljiv i obziran prema ljudskim slabostima. Značajnu ulogu Benedikt daje i opatu, koji u kristovo ime predvodi zajednicu. Opat primjerom i riječju tumači Pravilo svojoj zajednici, utjelovljujući neprolazne evanđeoske istine u svome vremenu i u svom samostanu.

Benediktovo je geslo: “neka se u svemu slavi Bog” (1 Pt 4, 11). Monah, dakle slavi boga cijelim svojim životom. Slavi ga molitvom, slavi ga i radom. Nastalo je tako i drugo geslo: “moli i radi”. Ovo drugo, još poznatije geslo, podsjeća na jednu od glavnih oznaka benediktinskog monaštva - duhovni sklad. Sve ima svoje vrijeme: vrijeme molitve i vrijeme rada, vrijeme pokore i vrijeme radosti, vrijeme šutnje i vrijeme govora ... A kad je sve usklađeno, kad se dobro nauči i vjerno pjeva svaka nota božanske skladbe našega života, tad život postaje radosna pjesma i divan hvalopoj Ocu nebeskom.

Monaške su zajednice molitvene zajednice. Stoga su i benediktincima u dnevnom redu, uz euharistijsko slavlje, najvažniji molitveni susreti. Nastojeći oko sklada molitvenog života časoslov mole zajednički, a izvanliturgijske molitve pojedinačno.

Za razliku od novijih družbi, monasi nemaju svoje posebne “svrhe”, nemaju u Crkvi neko posebno područje djelovanja. Monaške su zajednice pravno neovisne - nemaju provincija ni vrhovne uprave - i redovito ne mijenjaju mjesto boravka. Stoga je i svaka benediktinska zajednica dužna čitati znakove svoga vremena i prepoznavati vlastito služenje u svojoj partikularnoj Crkvi.

Tijekom svoje petnaeststoljetne povijesti benediktinci su se isticali na mnogim područjima, sve ih vjerom objedinjujući. Osobito su njegovali liturgiju - njoj se ništa nije smjelo pretpostavljati - i u liturgiji Bibliju. Benediktinci su davali veliki doprinos suvremenoj liturgijskoj obnovi. Budući da imaju zajedničku monašku baštinu s istočnim kršćanima iz vremena nepodijeljene Crkve, u našem ih stoljeću pape sve češće pozivaju na molitvu i rad za jedinstvo kršćana.

U svjetlu vjere benediktinci su djelovali i na polju kulture, medicine, znanosti, poljodjelstva. Danas su, Bogu hvala, za ta područja drugi pozvaniji i stručniji.

Znak je našeg nemirnog vremena da mnogi traže mir u Bogu. s pravom se nadaju da će upravo u monaškom samostanu naći oazu mira i duhovnosti. Brojnim posjetiteljima koji Boga traže benediktinske zajednice pomažu da ga nađu u ozračju molitve i sabranosti.

Benediktinci u Hrvatskoj uglavnom su dijelili sudbinu svoga naroda: prvi samostani nastaju za nastajanja hrvatske države, doživljavaju najveći procvat u zlatno doba hrvatskoga kraljevstva, a mnoge zajednice nestaju nestankom hrvatske dinastije i državne samostalnosti.

Na opadanje benediktinskih zajednica, uz njihove vlastite slabosti, utjecao je i dolazak prosjačkih redova koji su se nametnuli novošću i duhovnošću, osobito strožim siromaštvom. Uz to, mnogi su samostani nestali u vrijeme komende, od 14. do 19. stoljeća, kad je mnogim zajednicama nametan vanjski poglavar. Posljednji samostani benediktinskih monaha u Hrvatskoj zatvoreni su početkom devetnaestoga stoljeća, u vrijeme francuske uprave.

Nakon prekida od sto pedeset godina, u Hrvatskoj je obnovljen i 1965. godine ponovno otvoren samostan Ćokovac na otoku Pašmanu.