Benediktinke

Što bi nam, braćo predraga, moglo biti milije od takva Gospodnjeg glasa koji nas zove (Pravilo sv. Benedikta)

Moli i radi ... da se u svemu slavi Bog!
Od početka Crkve mnogo je kršćana željelo slijediti Krista izbliza. Da ga što bolje slušaju, povlače se iz svijeta u osamu, često i u pustinju. Zvali su se monasi. Neki su od njih živjeli samotnički, neki su se okupljali u zajednice.
Sveti Benedikt, otac zapadnog monaštva, rodio se oko 480. godine u mjestu Norcia u Umbriji, a umro oko 547. na Montecassinu. Ondje je napisao svoje monaško Pravilo, koje je mudro protkao Svetim pismom te obogatio predajem kršćanskog Istoka i Zapada. Benediktova sestra Skolastika slijedila je primjer svoga brata i počela okupljati koludrice

Benediktinski monasi i koludrice djeluju u Hrvatskoj preko tisuću godina. Već davne 852. godine hrvatski knez Trpimir ustanovio je prvi benediktinski samostan u Rižinicama kod Solina.. U sljedećim stoljećima množile su se benediktinske zajednice koje će, držeći se načela “moli i radi”, biti učitelji duhovnosti i kulture, zanatstva i poljodjelstva. Mogli su druge poučavati jer su sami bili Kristu poučljivi.
Danas u Hrvatskoj ima osam zajednica benediktinskih koludrica: u Cresu, Hvaru, Krku, Pagu, Rabu, Šibeniku, Trogiru i Zadru. Godine 1996. ujedinile su se u Federaciju benediktinskih koludrica u Hrvatskoj “Bl. Alojzija Stepinca”. Od godine 1965., u ponovno otvorenom samostanu na Ćokovcu, živi i jedna zajednica benediktinskih monaha

Odgovarajući na Božji poziv; koludrica zavjetuje obraćanje svoga vladanja i stalnost u zajednici, prema Pravilu sv. Benedikta, živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. U Crkvi je svečano posvećena i pozvana da “ništa ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi” (Pravilo, 4,21). Najuzvišeniji joj je uzor Presveta Djevica, koja je riječ Božju slušala, prebirala u svom srcu i vjerno vršila.
Koludrice nastoje usmjeravati sav svoj život na traženje Boga. Da to bolje ostvare, žive zajedno, u skrovitostt i sabranosti. U Duhu Svetom sa Sinom sjedinjene prinose Ocu molitve i žrtve za potrebe Crkve i cijeloga svijeta. Zbog zajedničke monaške baštine iz razdoblja nepodijeljene Crkve, na osobit se način sjedinjuju s Kristom u njegovoj veliko-svećeničkoj molitvi “da svi budu jedno”.
Slavljenje Boga liturgijskim činima uzvišena je obveza i velika povlastica u životu koludrice. Žrtva i gozba euharistijskog slavlja u srcu je njezina života, a po molitvi Časoslova, što ga sv. Benedikt naziva “Djelo Božje”, u srcu su Crkve moliteljice.
Koludrici je, dakle, najvažnija liturgijska molitva. Druga bitna sastavnica njezina živoga je božansko čitanje, latinski “lectio divina”, to jest slušanje Boga koji nam riječ svoju čita. Koludrica zato šuti jer sluša Boga koji joj govori. Sluša ga pozorno da mu dobro odgovori. Njezin odgovor nije samo riječju, nego i djelom. Stoga je rad treća sastavnica monaškog života. Svojim radom sudjeluje u Božjem stvarateljskom djelu, doprinosi uzdržavanju svoje zajednice i pomaganju potrebnih.

Koludričke su zajednice samostalne i svaka ima svoje vlastito polje rada. Ipak, život svake zajednice, i u njoj svake koludrice, u znaku je benediktinskog gesla - uzetog iz Svetog pisma: DA SE U SVEMU SLAVI BOG!