Dominikanci (OP)

Dominik - evanđeoski muž

Dominik Guzman rođen je 1171. u Caleruegi u Kastilji, u vrijeme kad je Španjolska na velikim mukama, u borbi za svoju slobodu, jer su u to doba Arapi držali više od trećine poluotoka. S pet godina njegovi ga roditelji Srećko i Ivanica od Aze povjeravaju na odgoj ujaku svećeniku. S četrnaest godina Dominik odlazi na katedralnu školu u Palenciju, gdje tijekom desetak godina proučava filozofiju i teologiju. Već u to vrijeme pokazuje svoju veliku ljubav prema siromasima. Kad je zavladala strašna glad, Dominik prodaje svoje skupocjene knjige i pomaže ljudima u nevolji, jer kako sam kaže, nije mogao učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. Taj su njegov primjer slijedili i drugi teolozi i profesori. Tu Dominik upoznaje Diega, priora Zbora regularnih kanonika u Osmi, te i sam postaje njihovim članom. Od toga vremena Dominik provodi noći u molitvi, bdjenju i razgovoru s Bogom. Ubrzo nakon svećeničkog ređenja postaje i supriorom Zbora.

Malo je koji svetac iz vremena XII.-XIII. stoljeća ostavio tako malo osobnih tragova kao sveti Dominik. Nije napisao nijednu knjigu. Nitko nije zabilježio njegove propovijedi. Od nekoliko njegovih pisama, sačuvano nam je samo jedno. Istina, Jordan Saksonac, Dominikov nasljednik na čelu Reda braće propovjednika, napisao je Knjižicu o počecima Reda (Libellus), ali u njoj se više pozornosti posvećuje Dominkovu djelu negoli njegovoj osobi. (1) Dominikovu osobnost uočavamo tek kad promatramo njegovo životno djelo, Red koji je utemeljio. Kad iz Toulousea 1217. šalje svoju braću, jedne u Pariz, druge u Španjolsku, razdvajajući još uvijek nejaku zajednicu i kad mu prigovaraju da prebrzo donosi odluke, Dominik odgovara: “Nemojte se protiviti: znam što činim.”

Prilikom putovanja u Dansku, Dominik i Dijego polaze kroz Languedoc, gdje se osobno uvjeravaju u nagli porast albingenza i jadno vjersko stanje u južnoj Francuskoj. Stanovništvo iz neznanja prelazi u katarske pokrete. Odsjevši u jednom gostinjcu u Toulouseu, Dominik čitavu noć pokušava obratiti gostioničara koji je katar. Toliko je uvjerljivo nastupao da je gostioničar pred zoru vratio na katoličku vjeru.

Na povratku iz Danske, Dominik i Dijego putuju preko Rima. Na molbu pape Inocenta III., odlučuju se poći propovijedati u Languedoc. Tada Dominik uočava nužnost “svetog propovijedanja”, nužnost propovijedanja živeći Evanđelje među ljudima. Nakon Dijegove smrti, Dominik sâm propovijeda tijekom nekoliko godina u Languedocu i Toulouseu. Malo po malo dolazi na zamisao osnivanja prosjačkog reda radi naviještanja Radosne vijesti. Vrlo brzo okuplja petnaestak mladih suradnika odlučnog srca i gorljivih u molitvi, propovjednike riječju ali i svetošću života, jer to je ono što Dominik traži od njih. Dominik povjerava svoj plan i tuluškom biskupu Fulku, koji njega i njegove prve suradnike svesrdno podupire. Svjestan da se najuspješnija borba protiv katarske hereze sastoji u odgoju mladih djevojaka i zaštiti obraćenih žena, 1207. Dominik osniva ženski samostan blizu Fanjeauxa.

Godine 1215., Dominik ponovo kreće u Rim, u trenutku kad Inocent III., sazvavši IV. Lateranski koncil, poziva ljude sposobne na apostolsko propovijedanje. A to je upravo ono što Dominik nudi. God. 1216. papa Honorije II. potvrđuje osnutak Reda braće Propovjednika. Dominik, u dogovoru sa svojom subraćom, izabire Pravilo sv. Augustina. Pred Dominikom i njegovom subraćom otvara se široko polje rada. Na Veliku Gospu 1217. Dominik šalje svoju subraću dvojicu po dvojicu u gradove, na sveučilišta i vitalna kršćanska središta. Dominik ne posustaje, kreće na put, osniva samostane posvuda. Sam će propješačiti gotovo čitavu Europu do posljednjeg daha. Čas je u Rimu, čas u Španjolskoj, zatim u Parizu, Bologni, gdje saziva i prva dva opća zbora Reda.

Takav način djelovanja govori mnogo o Dominikovoj osobi. Na to ga tjera ono što daje Redu kao znak raspoznavanja, jer je Red braće propovjednika “već od samog početka bio ustanovljen posebno za propovijedanje i spasavanje duša.”(2) Prije svoje smrti ohrabruje braću da nastave započeto djelo: “Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i vaš će rad uroditi većim plodom negoli sam ja učinio u svom životu.”

Iscrpljen, Dominik umire u Bolonji 6. kolovoza 1221. u 51. godini života. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.

Povijest dominikanskog Reda u Hrvatskoj

Drugi opći zbor Reda braće propovjednika, održan 1221. u Bologni pod Dominikovim vodstvom, povjerio je bolonjskom prof. Pavlu Dalmatincu misiju organiziranja dominikanaca u Hrv.-ugar. kraljevstvu. Od XIII. st. brojni samostani, žarišta duhovnog i intelektualnog života, ravnomjerno pokrivaju čitav hrv. teritorij: Dubrovnik (1225.). Nin (1229.), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233.), Zagreb (prije 1241.), Zadar (1244.), Split (1245.), Kotor i Trogir (1265.), Šibenik (1346.), Senj (prije 1380.), Bol na Braču (1462.), Korčula (1480.) itd. Bilo je samostana u Istri, Lici, današnjoj zap. Bosni (Bihać, Dubica), na prostoru između Drave i Save, a dubrovački dominikanci imaju redovničke kuće u trgovačkim ispostavama Republike na području današnje Crne Gore i Srbije.

U naše vrijeme hrvatska dominikanska provincija osnovala je redovničke kuće u Klopču kraj Zenice (1978.) i u Sloveniji (Žalec i Petrovče kraj Celja, 1967. i 1986). Samostani u Hrv. primorju, Dalmaciji, današnjoj Crnoj Gori i u Albaniji od sredine XIII. st. imaju zasebnog vikara, a od 1380. tvore samostalnu Dalmatinsku provinciju. Na području Dubrovačke Republike od 1486. djeluje istoimena dominikanska kongregacija. Ostali hrvatski samostani u sastavu su Ugarske provincije s posebnim vikarom (vicarios nationis sclavoniae).

Za turskih ratova mnogi od ovih samostana su napušteni ili poput onih u Modrušu, Bosiljevu i Jastrebarskom tvore efemernu Hrvatsku kongregaciju (1508.-87). Od 1835. dalmatinski samostani, s dubrovačkim i gruškim, tvore jedinstvenu Dalmatinsku provinciju, koja je 1962, u skladu s novim realitetima (1927. dominikanci se vraćaju u Zagreb) preimenovana u Hrvatsku dominikansku provinciju Navještenja Marijina.

Redovnice drugog (kontemplativne) i trećeg Reda sv. Dominika pojavljuju se u Hrvatskoj sredinom XIII. st. Bježeći pred Tatarima, pet vesprimskih dominikanki 1241. nalazi utočište i zaštitu u Ninu i Zadru. Zagrebački biskup Stjepan II. poziva ih u Ivanić Kloštar (1246.). Za zadarske dominikanke Sv. Marije na obali (1241.) i Sv. Demetrija (1292.) zna se da su poučavale žensku mladež. Red i zachon (zadarskih) sestar svetoga odza našega Domincha (1345.) najstariji je hrvatski tekst pisan latinicom.

U XIV. st. uz starohrvatsku crkvicu Sv. Martina (IX. st.) u Splitu je utemeljena zajednica sestara dominikanki, a 1399. Nikoleta Gučetić podiže u Dubrovniku samostan Sv. Marije od anđela za kontemplativne sestre Sv. Dominika. Kontemplativne dominikanke na hrvatskom prostoru nazočne su još u Šibeniku, Starom Gradu na Hvaru i u Kotoru.

Mnogo su brojnije zajednice trećega reda, koje se uz karitativni rad bave odgojem i zdravstvom. Njihovi su samostani bili u Dubrovniku (1324.), Splitu, Šibeniku, u kojem jedan zapis iz 1450. spominje tri takve zajednice, zatim na zagrebačkom Gradecu (1477.) itd.

Za opće krize redovništva (XVIII. st.) nestaje većina spomenutih samostana, osim u Šibeniku i Splitu, koje dominikanski misionar Anđeo Miškov ujedinjuje početkom XX. st. u Kongregaciju anđela čuvara s kućom maticom u Korčuli. Spomenuta kongregacija danas ima tridesetak samostana i kuća s preko dvjesto redovnica, koje djeluju u zdravstveno-socijalnim ustanovama širom Hrvatske i u inozemstvu (Kanada, SAD).

Dominikanski samostani danas postoje u Dubrovniku. Gružu, Korčuli, Bolu, Starome Gradu, Splitu, Trogiru, a u XX. st. otvoreni su u Zagrebu (1927.) i Rijeci (1951.), te u Klopču kraj Zenice (1975.). Većina postojećih samostana građena je u stilu gotike, a posebno se ističu samostan i crkva u Dubrovniku, koje su gradili poznati strani i dubrovački majstori, zatim samostani u Trogiru, Starome Gradu i Bolu. U Dubrovniku i Bolu postoje uređene bogate zbirke umjetnina.

Dominikanci su dali niz zaslužnih ljudi, kao što su bl. Augustin Kažotić, biskup zagrebački, propovjednici Klement Ranjina, Ivan Uljarević, Anđeo Miškov, teolozi i pisci Ivan Stojković, Luka Bračanin, Vinko Pribojević, Andrija Jamometić, Donat Đorđić, Serafin Bunić, Serafin Crijević i dr. Mnogi dominikanci bili su biskupi u hrvatskim biskupijama.

Najslavnija hrvatska dominikanka je bl. Ozana Kotorka (1493.-1565.), dragovoljno zatvorena (reclusa) uz crkvu kotorskih dominikanaca, koja sugrađane potiče na život molitve i odricanja. I danas je kotorska “mantelata”, koju je Pio XI. 1927. proglasio blaženom, simbol zbližavanja kršćanskog Istoka i Zapada na nemirnom balkanskom prostoru.

U 2009. godini ukupan broj dominikanaca u svijetu bio je 6.071. Od tog broja svećenika je 4.432, braće 368, bogoslova 893 te novaka 178. Žive u 273 samostana te 329 kuća. Najbrojnija je poljska provincija sa 447 članova, slijedi francuska sa 369 te španjolska sa 382 člana. Hrvatska provincija sa 66 člana spada među malobrojnije.