Dominikanke

Početkom XIII. stoljeća u zemljama zapadne Europe kršćanstvo je došlo u krizu, vjerski život je slabio. Da bi vratio Kristov duh u Crkvu, Dominik Guzman osniva apostolski red čiji su članovi primjerom evanđeoskog života i propovijedanjem Božje Riječi privodili ljude istini.

Znakovito je da Dominik najprije osniva sestarsku zajednicu koja će molitvom i žrtvom zazivati Božji blagoslov na Red propovjednika / dominikance. Prva takva zajednica osnovana je 1206. godine u Prouilleu, u južnoj Francuskoj.

Na ovim našim prostorima sestre dominikanke pojavljuju se 1241. godine u Ninu, kod Zadra. Znakove svoje prisutnosti ostavile su u Splitu, Šibeniku, Zadru, Dubrovniku i u ostalim gradovima po Dalmaciji. Iz 1345. godine sačuvan je Red i zakon sestara Reda sv. Dominika, do sada najstariji tekst pisan latinicom. Povijesne neprilike utrnule su život većine ovih samostana, osim onih u Splitu i Šibeniku, koji postaju jezgra sadašnje Kongregacije sestara dominikanki svetih Anđela Čuvara s kućom maticom u Korčuli, koju je na nove temelje postavio glasoviti propovjednik, misionar i rodoljub, otac Anđeo Marija Miškov, tadašnji provincijal Hrvatske dominikanske provincije. To je vrijeme kada u Dalmaciji postoje zavodi za odgoj djevojaka, a vode ih sestre čije su kuće matice bile u Italiji gdje su se one školovale. Odgoj u vjerskom i kulturnom pogledu bio je na visini, ali i nesvjesno protunarodan, budući da je jezik u tim zavodima bio talijanski, a književnost i povijest, koje su učile, talijanske. Taj glasoviti rodoljub, uz pomoć dobročinitelja i istomišljenika, otvara zavod za žensku omladinu i predaje ga u ruke sestara 1905. godine.

Ulogu nove Kongregacije najbolje je izrazio sam Utemeljitelj - bolje rečeno obnovitelj - riječima što ih je dao uklesati na pročelje samostana u Korčuli: BOGU, REDU, NARODU.

Nakon nepuna dva mjeseca po utemeljenju, otac A. M. Miškov ucjepljuje novu Kongregaciju u Dominikanski Red, kako bi s mnogobrojnim kongregacijama tvorila veliku dominikansku obitelj. Ni ovaj novi izdanak ne ostaje besplodan. Raste i razvija se hranjen molitvom i žrtvom, ljubavlju i zanosom svojih članova.

Danas Kongregacija broji 109 doživotno zavjetovanih sestara, 5 sestara juniorki i 4 kandidatice, koje žive i djeluju u dvadesetak zajednica.

Zbog poratnih, komunističkih prilika u zemlji, sestre su bile prisiljene napustiti škole i odgojne domove. Bilo je teško, ali nisu duhom klonule.

Tražile su nove oblike apostolata, uvijek imajući pred očima geslo uklesano u kamen i u srce svake pojedine sestre: BOGU NA SLAVU, REDU NA PONOS, NARODU NA KORIST. Zato se isplatilo žrtvovati i boriti.

Danas se sestre bave odgojem djece u dječjim vrtićima, poučavaju vjeronauk u školama i na župama, okupljaju djevojke na duhovnim obnovama, rade kao zdravstveni radnici u bolnicama, predaju na fakultetima, brinu se za starije i nemoćne, daju privatne satove, vode kućanstvo svećenicima i braći dominikancima, vode crkveno pjevanje, brinu se za liturgiju i uređenje crkava. Duhovnost ove Kongregacije je istovjetna s duhovnošću cijelog Dominikanskog Reda čiju je bit izrazio sv. Toma Akvinski: Contemplata aliis tradere - razmatrati i drugima davati plodove razmatranja. Motriti i upoznavati Božansku Riječ u Svetom Pismu objavljenu, od nje i po njoj sami živjeti i drugima svjedočiti riječima i djelima o onome u što smo se sami uvjerili. Uz pomoć molitve, studija, življenja zajedništva i djela apostolata svojstvenih našoj Kongregaciji pronalaziti djelotvorne načine utjelovljenja Božje Riječi u konkretnost življenja, odakle će Bog progovarati srcu čovjeka određenog vremena i prostora. Da bi mogle biti propovjednice Istine, trebale bi se potpuno predati toj Istini, dopustiti da Istina - Krist - ravna životom i radom svake pojedine sestre. Istina je zahtjevna, traži cijelu osobu. Sestre ne propovijedaju u doslovnom smislu riječi kao braća dominikanci, ali životom i djelovanjem naviještaju i šire istinu o Bogu i čovjeku.

Dosta vremena posvećuje se osobnoj molitvi i razmatranju vječnih istina. Zajednička molitva časoslova i krunica imaju važno mjesto u životu članova Dominikanskog Reda. Sestre posebnu pobožnost gaje prema nebeskoj Majci Mariji, muci Isusovoj i prema euharistijskom Isusu. Hranjene tom hranom, mogu biti sol zemlje i svjetlo svijeta, mogu odgovoriti dominikanskom pozivu: slava Božja, spas duša, duhovna potpora braći propovjednicima. Svaka sestra dominikanka nastoji pohranjivati Božju Riječ u svom srcu, poput Marije, s njom se sjediniti, da bi potom Riječ, njenim posredstvom, postajala kruh za spas svijeta.