Franjevci (OFM) (Provincija Bosna Srebrena sv. Križa sa sjedištem u Sarajevu)

Gospodine,učini me oruđem svoga mira,
Gdje je mržnja,da donosim ljubav!
Gdje je uvreda,da donosim praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama,da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!

Gospodine,
daj da ne tražim da me tješe,
nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da ja razumijem druge!

Jer tko se daruje,prima;
tko prašta,bit će mu oprošteno
i tko umire sebi,rađa se za vječni život!

Franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekinuto djeluje u ovim prostorima od srednjeg vijeka. Franjevci su došli u Bosnu 1291. godine i tu su trajno ostali. Ta se godina uzima za početak njihove nazočnosti na bosanskom tlu, premda su oni i ranije zalazili u ove krajeve, odnosno već od sredine 13. stoljeća. Tako je provincijal “provinciae Sclavoniae” (Hrvatske) u svojstvu papina izaslanika 1248. god. posjetio Bosnu. Franjevci su došli u Bosnu kao iskorjenitelji nauka “bosanskih krstjana”, zamijenivši dotadašnje misionare dominikance, koji su također radili na suzbijanju istog nauka.

Bosanska vikarija i provincija Bosna Srebrena

Radi uspješnijeg naviještenja Evanđelja i suzbijanja nekatoličkog naučavanja, smatralo se potrebnim organizirati zasebnu franjevačku zajednicu na tlu Bosne. Na tome je radio tadašnji vrhovni poglavar Franjevačkog reda fra Gerald Odonis u suradnji s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem. God. 1339-1340. uspostavljena je Bosanska vikarija (koja je nižeg ranga od provincije), a na njezino čelo postavljen je fra Peregrin Saksonac, koji se svojim radom izuzetno potvrdio, te je postao utjecajan na banskom dvoru, a kasnije je imenovan i biskupom.

Prvi samostan podignut je, zahvaljujući također i zauzetosti bana Stjepana, u Milima kod Visokog, vjerojatno početkom četrdesetih godina 14. stoljeća. Samostan je podignut uz crkvu posvećenu sv. Nikoli, koja je postala krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara. Uskoro su po Bosni počeli nicati novi samostani, među kojima su se osobito isticali oni u Sutjesci, Olovu, Srebrenici (odatle naziv provincije Bosne Srebrene), Fojnici, Kreševu itd. Vikarija se, zahvaljujući sve intenzivnijoj djelatnosti franjevaca, pod konac 14. stoljeća prostorno proširila od Apulije u južnoj Italiji pa sve do Crnoga mora. Ona je u prvoj polovici 15. stoljeća samo na tlu Bosne imala više od trideset samostana, koji su mahom osnivani u gradskim naseobinama.

U prvoj polovici 15. st. sve je više prisutna turska opasnost. Turci upadaju i pljačkaju pojedina područja prostrane Vikarije, koja je inače bila razdijeljena na kustodije kao manje upravne jedinice. Tada se neki dijelovi odvajaju i pokušavaju osamostaliti. Najprije je to učinila kustodija sv. Katarine u Apuliji (1446), a približno u to vrijeme odvojilo se i ugarsko područje te je osnovana Ugarska vikarija, a potom su to učinili šezdesetih godina 15. st. i samostani s područja Dubrovačke republike i Dalmacije. Kako su Turci, nakon osvojenja Bosne (1463), sve više zauzimali hrvatska područja, to je sve težom postajala komunikacija franjevaca pod turskom vlašću i onih u drugim dijelovima Vikarije. To je bilo razlogom da je došlo do zadnje podjele Vikarije 1514. godine na Bosnu Srebrenu (pod turskom upravom) i Bosnu-Hrvatsku (na slobodnom području). Obje vikarije su 1517. godine izdignute na rang provincija (redodržava). Nakon osvojenja Bosne od strane Turaka, franjevci i dalje nastoje djelovati prilagođavajući se novim prilikama. Na temelju ahd-name, dobivene od sultana Mehmeda II. E1 Fatiha (1463), imali su određena jamstva za vlastiti opstanak i djelovanje u Bosni. Premda taj dokument nije uvijek jednako poštivan od strane turskih lokalnih vlasti, on je ipak odigrao važnu ulogu u vrijeme četiristoljetne turske uprave. Turska je tijekom 16. st. proširila svoju vlast na Slavoniju, Srijem, Banat i na južnu ugarsku sve do Budima. Kako se tamošnje svećenstvo povlačilo pred turskim osvajanjima, bosanski su franjevci preuzimali pastorizaciju katolika i u tim područjima. Na taj način proširivala se i provincija Bosna Srebrena. Godine 1623. statistička slika provincije Bosne Srebrene izgledala je ovako: 17 samostana, 73 župe, 11 kapelanija, 335 franjevaca (od toga 53 klerika), te 300.000 katolika. Godine 1675. bilo je 19 samostana i 375 franjevaca.

Velike promjene u Provinciji dogodit će se pod konac 17. stoljeća. Uzrok tomu bit će rat između Austrije i Turske. Tijekom rata velika se većina hrvatskog katoličkog pučanstva s bosanskohercegovačkog područja iselila u prekosavlje i Dalmaciju, a s njima i brojni franjevci kojima su samostani porušeni i popaljeni. Računa se da je tada više od 100.000 Hrvata katolika iselilo iz Bosne i Hercegovine, dok ih je na svojim ognjištima ostalo samo 17.000. mnogi su se samostani tada ugasili. Provincija se početkom 18. st. protezala na teritoriju triju država. Došlo je do procvata Provincije u izvanbosanskim područjima. No došlo je do novih cijepanja Provincije. Najprije su se osamostalili dalmatinski samostani 1735. godine (današnja provincija Presvetog Otkupitelja). Do nove podjele došlo je 1757. godine kada su se odvojili prekosavski samostani Bosne Srebrene. Tada je provincija Bosna Srebrena ukinuta i na njezinu teritoriju formirana kustodija Sv. Križa u Bosni i provincija sv. Ivana Kapistrana u prekosavlju. No 1758. godine dokinuta je ova odluka i Bosni je vraćen raniji status i naziv Bosna Srebrena. Nakon te zadnje razdjelbe Provincija je svedena u granice današnje Bosne i Hercegovine.

Zadnja podjela provincije Bosne Srebrene dogodila se sredinom 19. st. točnije 1847. godine kada je uspostavljen Hercegovački vikarijat, koji je 1852. godine postao kustodijom a 1892. proglašen provincijom.

Godine 1882. franjevci Bosne Srebrene objedinjuju svoje srednje školstvo (do tada su se kandidati za Red školovali u više samostana) u Kreševu, a od 1883. godine u Gučoj Gori. Od god. 1900. đaci se školuju u novoizgrađenoj zgradi Gimnazije u Visokom. Godine 1905. otvorena je ujedinjena bogoslovija u Livnu, koja je premještena u Sarajevo u samostan sv. Ante. Godine 1942. bogoslovija je preselila u novoizgrađenu zgradu na Kovačićima u Sarajevu, gdje je u školskoj godini 1944/45. otvoren Teološki fakultet hrvatskih franjevaca. Ta je zgrada 1947. godine oduzeta te je bogoslovija ponovno premještena u samostan sv. Ante na Bistriku. Godine 1968. sagrađena je nova zgrada Teologije na Nedžarićima (Sarajevo). Tu je djelovala do svibnja 1992. godine kada su je zauzeli četnici. Studenti i profesori morali su prebjeći u Hrvatsku. U Samoboru kod Zagreba nastavljen je studij do ožujka 1997. godine kada su se ponovno vratili na Nedžariće (Sarajevo) gdje i danas djeluju. Franjevci su stoljećima bili gotovo jedini pastoralni kler u Bosni.

U turskom periodu, kada je bilo najteže, živjeli su i djelovali u naglašenoj povezanosti sa svojim hrvatskim pukom. S njim su dijelili sve nevolje života. Zbog takve bliske suživljenosti, u narodu su nazvani “ujacima”, kako ih i danas po pojedinim mjestima katolici često oslovljavaju. 

Provincija Bosna Srebrena danas ima svoje samostane i u Hrvatskoj (Podsused kod Zagreba), u Jugoslaviji (Beograd), na Kosovu (Đakovica). Pastoralno djeluju u Hrvatskoj, Jugoslaviji, Albaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Austriji, Francuskoj, Italiji, Americi, Venezueli, i Africi.

Posvećujući veliku pozornost duhovnom i vjerskom odgoju svoga puka, franjevci su bili uvjereni da pisana riječ u tome može imati odsudno značenje. Samo je to moglo potaknuti fra Matiju Divkovića da napiše i objelodani 1611. god. svoja djela “Nauk krstianski” i “Sto čedesa”, a 1616. i svoje “Besiede”. On je prvi pisac iz Bosne koji je objelodanio jedno djelo na narodnom (hrvatskom) jeziku i time je postao rodonačelnikom bosanskohercegovačke književnosti. Njega su u 17. i 18. stoljeću slijedili u spisateljskom radu mnogi franjevci kao npr. Ivan Bandulović, Pavao Posilović, Stjepan Matijević, Ivan Ančić, Lovro Šitović, Filip Lastrić, Marko Dobretić, Bono Benić, Nikola Lašvanin, Marijan Bogdanović i mnogi drugi.

Devetnaesto stoljeće dalo je takoder nekoliko zapaženih franjevačkih pisaca između kojih se izdvajaju Augustin Miletić, Marijan Šunjić, Ivan Franjo Jukić, Blaz Josić, Martin Nedić, Grga Martić i dr. Prvih desetljeća dvadesetog stoljeca po svom se istraživačkom i spisateljskom radu ističe povjesnik Julijan Jelenić.

O kulturnoj i duhovnoj slici franjevačke zajednice govore i bogate knjižnice triju samostana (Fojnica, Kr. Sutjeska i Kreševo) u kojima se čuvaju djela s područja teologije, filozofije, književnosti, medicine, prirodoslovlja, povijesti… od kojih su neka tiskana ubrzo nakon Gutenbergova iznašašća tiska. Najveći broj inkunabula na tlu BiH čuva se upravo u tim samostanima. Godine 1945. obustavljeno je izlaženje vjerskih listova i časopisa. Ipak pet godina kasnije franjevci pokreću stručnu reviju Dobri pastir (četvrt stoljeća kasnije nazvat će se Nova et Vetera) te popularni kalendar pod istim imenom. Franjevački provincijalat izdaje službeno informativno glasilo Bosna Srebrena od 1942. godine. Godine 1971. pokrenuti su revija Jukić i Bilten Franjevačke teologije. godine 1983. pokrenut je list Svjetlo riječi koji izlazi jedanput u mjesecu. Za vrijeme progonstva u Samoboru pokrenut je časopis Bosna Franciscana. Franjevci su izdali i ne mali broj knjiga, a izdavačka djelatnost postaje sve opsežnija i bogatija.