Franjevci (OFM) (Provincija Uznesenja Marijina u Hercegovini sa sjedištem u Mostaru)

Hercegovačka franjevačka provincija obuhvaća uglavnom administrativno-političku pokrajinu zapadnu Hercegovinu s duvanjskim krajem i Slano u Dalmaciji. Osim toga njoj pripada i Kustodija sv. Obitelji u USA, kojoj je sjedište u Chicagu. Provincija ima sedam samostana (Mostar, Široki Brijeg, Humac, Tomislav Grad, Slano, Zagreb i Konjic), pet rezidencija (Čitluk, Čerin, Drinovci, Posušje i Čapljina) i 34 župe. Njezini članovi djeluju, među hrvatskim radnicima u Švicarskoj i Njemačkoj, među Nijemcima u Njemačkoj i Austriji, te kao misionari u Kongu i Albaniji.

1. Povijest provincie Još za života sv. Franje franjevci su s Jadranske obale - u Dubrovačkom zaleđu ulazili u Hercegovinu i tu propovijedali. U početku 14. stoljeća njihova je djelatnost pojačana. Najprije iz samostana u Stonu i Slanom, a kasnije iz onih u Novom, Ljubuškom, Mostaru, Konjicu i Blažuju kod Duvna oni pastoriziraju područje cijele Hercegovine koju rijeka Neretva dijeli na dva dijela. Na području zapadne Hercegovine podigli su uz pomoć dobročinitelja i vjernika 112 crkava. U organizaciono-pravnom smislu bili su članovi Bosanske vikarije. Ni povremena turska nadiranja u Hercegovinu u drugoj polovici petnaestog stoljeća nisu dala smesti franjevce u njihovoj djelatnosti. Ahdnama, koja je dobivena prije zauzeća Hercegovine, bila je temelj na kome su franjevci i u Hercegovini temeljili svoju slobodnu djelatnost. Iz porušenih samostana u Novom i Blažuju preživjeli franjevci nastavili su raditi iz samostana u Ljubuškom, Mostaru i Konjicu. Šesnaesto stoljeće je posebno tragični period za katolike i franjevce u Hercegovini. Nastavljaju progoni, porušeni su svi samostani na području Hercegovine, a veliki broj pučanstva, što se zaključuje iz povijesnih izvora, islamizirao se. U sedamnaesto stoljeće franjevci u Hercegovini ulaze bez i jednog samostana i crkve - a poznato ih je 112, ali njihova djelatnost nije prestala, nego traži nove oblike. Nisu mogli a ni smjeli obnoviti samostane ni crkve nego su se regrutirali za rad iz Dalmacije, gdje su osnovali samostane (u Živogošću i Zaostrogu) i Bosne. Posto je Hercegovina bila blizu mletačkih teritorija, često su katolici i franjevci bili izloženi pljačkama uskoka i hajduka te osvetama Turaka. Poslije bečkog rata Hercegovina je dobila svoje sadašnje granice a velik broj katolika predvođen pojedinim franjevcima iselio je u Dalmaciju. Fra Franjo Marinović 1696. godine uz pomoć subraće iz samostana u Živogošću odveo je iz Brotnja 736 obitelji. 20. rujna 1700. godine Starješinstvo Bosne Srebrene na svom sastanku u Baču donijelo je zaključak da župe u mostarskom i ljubuškom okrugu preuzme franjevački samostan u Kreševu, a one u duvanjskom kraju samostan u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Uspostavom Apostolskog vikarijata u Bosni i Hercegovini 1735. godine Hercegovina je prestala biti pod jurisdikcijom makarskih biskupa, koji su naprotiv i dalje željeli zadržati za sebe cijelo područje. Zbog nesporazuma apostolski vikar biskup fra Mate Delivić 1735. godine nije pohodio Hercegovinu. Iz te godine, kao sve od 1626. pa sve do 1735. sačuvano je 29 izvješća makarskog biskupa s brojnim vrijednim podacima o stanju katolika u Hercegovini. Od konca petnaestog stoljeća pa sve do veljače 1871. godine - kad je hercegovački mitropolita Ananija pozvao sve franjevce mostarskog kadiluka na sud da mu obrazlože zašto mu nisu predali porez - pravoslavni crkveni velikodostojnici (mitropolite, vladike i episkopi) pokušavaju pomoću fermana podvrći svojoj jurisdikciji i katolike u Herceg-Bosni. Franjevačka dosjetljivost, uz velike novčane izdatke, nije im priuštila ispunjenje njihovih želja. Nažalost na području istočne Hercegovine, uz druge razloge, katoličko stanovništvo uvelike je prešlo na pravoslavlje. Česte kuge i ratovi u sedamnaestom, osamnaestom i početkom devetnaestog stoljeća u Hercegovini prepolovile su ondašnje stanovništvo. Zajedno s katolicima nakon samaritanskog rada umirali su i franjevci: 4. XI. 1732. u Duvnu fra Ljudevit Miletić, 4. VIII. 1815. u Rakitnu fra Andrija Anušić, 24. VII. 1851. na Širokom Brijegu fra Mijo Slišković. U reformama turskog carstva u početku 19. stoljeća sultani su u Bosni i Hercegovini, kao najisturenijem i najzapadnijem pašaluku naišli na oružane otpore. Nesređeno stanje u Hercegovini iskoristio je Ali-paša Rizvanbegović te politički osamostalio Hercegovinu, sebe proglasio sultanom, a Mostar Carigradom. Političkom osamostaljenju išlo je u prilog i crkveno. Stoga Ali-paša pomaže pothvat hercegovačkih franjevaca da dobiju dopuštenje za gradnju samostana i crkve na Širokom Brijegu. Bio je pri ruci biskupu fra Rafi Barišiću, prigodom njegova nastanjenja u Hercegovini, osnivanja Apostolskog vikarijata 1847. godine, gradnje biskupove rezidencije u Vukodolu, što je dovelo do pravnog uređenja franjevačke Kustodije 1852. godine. Nešto ranije (1844. godine) franjevci rodom iz Hercegovine dobili su dopuštenje Svete Stolice da mogu graditi crkvu i samostan u Hercegovini i da njihovi novaci - njih trojica - mogu iz Kreševa nastaviti novicijat u Hercegovini. Broj svećenika je rastao. Godine 1867. počeli su franjevci graditi i drugi samostan - sjemenište na Humcu kod Ljubuškog gdje je prenesen i novicijat. Kasnije (1890.) su podigli i samostan u Mostaru, te u njemu 1895. otvorili prvi Fakultet u Hercegovinu - Franjevačku bogosloviju. Godine 1892. franjevačka kustodija u Hercegovini dobila je naslov Provincija Marijina uznesenja. Poslije Prvog svjetskog rata hercegovački franjevci su na svom sedam stoljetnom području razvili veliku djelatnost kao gotovo nijedna provincija u Redu. Odgojili su velik broj podmladka, otvorili gimnaziju s pravom javnosti na Širokom Brijegu, sagradili dosta crkava, kupili samostanski kompleks u Slanom, formirali rezidencije u Čitluku, Zagrebu, Konjicu, Posušju i Čapljini, te sagradili samostan u Duvnu. U to vrijeme počinju djelovati među hrvatskim iseljenicima u Americi tako da je 13. XII. 1931. pripojen Provinciji Hrvatski komesarijat svete Obitelji u USA. Za vrijeme Drugog svjetskog rata - posebno 1945. komunisti su izvršili masakr nad Hercegovačkom franjevačkom provincijom. U razmaku od nekoliko mjeseci ubili su 66 franjevaca bez ikakvih sudskih procesa! To je bila jedna trećina ukupnog broja hercegovačkih franjevaca. Franjevci su bili krivnja, dobiva se dojam, što su imali na sebi habit kad su partizani okupirali dotično područje i mjesto. Kad su komunističke vlasti vidjele da im plan nije uspio nakon izvršenog masakra prešli su na montirane sudske procese te drugu trećinu preživjelih franjevaca osudili na drastične kazne i mnoge godine zatočeništva. Šezdesetak franjevaca odležali su u komunističkim kazamatima preko 300 godina. Treća trećina Provincije nalazila se 1945. izvan područja Hrvatske. Najveći dio bio je u USA i Canadi, drugi po Italiji, treći na europskim sveučilištima i jedan u misijama u Kini. Tamo su nastavili djelovati. Zadnjih desetljeća Provincija se pomlađivala i obnavljala. 1970-tih godina doživjela je najveće brojno stanje u svojoj povijesti, a njezini su članovi s narodom obnovili ili sagradili više crkava nego u ijednom proteklom razdoblju. Za pastoralne potrebe i stan studenata osamdesetih godina Provincija je imala u Zagrebu dvije kuće. U međuvremenu je tražena i pronađena lokacija i odgovarajuće dozvole. Godine 1992.-1994. sagrađen je novi samostan u Dubravi (Aleja Gojka Šuška 2.). To je “vlastiti” kutak za hercegovačke franjevce sa studentima i hercegovačke katolike u Zagrebu. Početkom siječnja 1998. godine Provincija je imala 239 članova: (u Provinciji 125, u Kustodiji 36, te u misijama i na studiju 78). U isto vrijeme Provincija je imala 31 bogoslova i 19 sjemeništaraca. Hercegovačka franjevačka provincija danas ima pet samostana u BiH i dva u Hrvatskoj: Mostar, Široki Brijeg, Humac, Tomislavgrad, Konjic, Slano i Zagreb. Hercegovački franjevci pastoriziraju 31 župu u BiH, te 40 župa i misija diljem svijeta: Albanija (1 misija), Austrija (2 župe), Kanada (7 župa), Kongo (2 misije), Njemačka (3 župe i 1 misija), SAD (10 župa), Švicarska (13 misija i 1 župa). U Kustodiji sv. Obitelji u Kanadi i SAD-u početkom 2001. godine pastoralno je djelovalo 37 svećenika, a u misijama u Europi i Africi 40 svećenika. Hercegovačka franjevačka provincija danas ima 217 članova (200 svećenika; 2 đakona; 7 braće pomoćnika i 8 bogoslova).

2. Pastoralno djelovanje Od prvih početaka franjevci u Hercegovinu dolaze jedino iz pastoralnih razloga. Kao europski izobraženi ljudi mogli su se suprotstavljati svojim znanjem i kreposnim životom posebnostima “humskih krstjana” koji su živjeli u ondašnjoj Humskoj zemlji - Zahumlju-Hercegoivne. Kušali su se brzo prilagoditi jednostavnom puku, a to im je u potpunosti uspjelo tek kad su odgojili domaće sinove za vlastiti podmladak - franjevce. Njihova djelatnost nije se svela samo na pobijanje krivovjerja, nego i na organizirano vodstvo vjernika. Odatle su franjevci savjetnici na dvorovima velikaša, graditelji crkava i kapelica, vođe i duhovni oci naroda. Njihovu velikodušnost i revnost u Herceg - Bosni hvale ondašnje pape, a franjevce nazivaju bedemom kuće Gospodnje (antemurale christianitatis). Kad su Osmanlije osvojile Hercegovinu (1482.), uslijedilo je ubijanje i odvođenje domaćeg pučanstva u zatočeništvo - posebno dječaka u janjičare, a djevojčica u hareme, zaposjednuće svih posjeda i rušenje kršćanskih vjerskih objekata. Preživjelo katoličko pučanstvo napuštalo je svoja ognjišta i bježalo prema Primorju. Franjevci su pučanstvu dizali moral, nagovarali da se povrate na svoje ognjište i na temelju ranije dobivene Ahdname nastavili pastoralni rad. Bez igdje i jednog natkrivenog područja u Hercegovini franjevci su ostali s narodom kroz cijelo vrijeme ropstva pod Turcima koje je trajalo 415 godina. Oni su po grobljima, privatnim kućama, docima i zgarištima crkava okupljali vjernike i na prijenosnim oltarima (altare portatile) slavili svete mise. To ih je očeličilo da su ostali na svom poslu i poslije obaranja preostalih samostana. Mnogi su svoju vjernost sve do najnovijih dana zasvjedočili vlastitom krvlju. Poznata su imena 94 mučenika iz turskog perioda i 66 iz komunističkog = 150 franjevaca mučenika. Samo u međuvremenu između 1941. i 1951. na Križnim putovima iz cijele Hercegovine ostavilo je svoje živote preko 15.000 katolika. U vrijeme turskog zauzeća Hercegovine u njoj su živjeli gotovo sami katolici i jedan dio “humskih krstjana”. Daljnje političke i ratne neprilike smanjuju broj katolika. Odatle polovicom 16. st. Georgicens piše: “Starice se drže Krista, ali mladež je počela zaboravljati Krista”. Dvadesetih godina 17. stoljeća (1629.) u Podveležju je živjelo isključivo samo katoličko pučanstvo, njih 60 obitelji, a kasnije, vjerojatno nakon ubojstva fra Martina Martinca i njegova sluge Luke listom su poturčeni. Turski poraz pod Siskom i pokušaj rehabilitacije otežava franjevačku prisutnost i povećava sumnje u njih. Katolička Hercegovina proživljavala je teške dane i u vrijeme Bečkog rata. Mnoge katoličke obitelji prešle su na oslobođeni teritorij Dalmacije, a franjevcima iz dalmatinskih samostana nije bilo slobodno prelaziti preko turske granice, zato su odsad središta franjevačke edukacije i pastorizacije, kako je naglašeno, samostani u Kreševu, Fojnici i djelomično od 1754. godine Kraljevoj Sutjesci. Jurisdikciju na području Bosne i Hercegovine imao je apostolski vikar. Sredinom 19. stoljeća osnovan je posebni Apostolski vikarijat za Hercegovinu (1847.), a biskupi fra Rafo Barišić, fra Anđeo Kraljević i fra Paškal Buconjić učinili su mnogo za animaciju pastoralne djelatnosti u drugoj polovici 19. stojeća. Dalekovidan je korak sto su ga učinili hercegovački franjevci otvaranjem Teologije u Mostaru (1895.-1945.). Od tada se franjevci pripremaju za pastoralni rad u vlastitoj Bogosloviji. Godine 1933. provedena je reorganizacija i zaključeno, da teološki studij hercegovačkih franjevaca traje pet godina. Prve tri godine teologije, zajedno sa spekulativnom filozofijom, imaju se svršavati u Mostaru, a dvije završne na stranim sveučilištima. Tom odlukom bila je utvrđena stara praksa, kojoj je svrha, da svi hercegovački franjevci završe svoje studije na formalnim teološkim fakultetima, zatim da lakše nauče koji strani jezik, te da se upoznaju i okoriste kulturnim napretkom u stranim zemljama. Toj se mjeri, ističe dr. fra Dominik Mandić, ima zahvaliti, da Hercegovina ima danas (1938.) najnaobraženiji kler Katoličke crkve u našoj državi. Nakon stručno i suvremeno osposobljenog pastoralnog osoblja osnivaju se nove župe, grade se crkve te pastoralni rad dobiva novu formu, koja je prakticirana u drugim katoličkim zemljama. Njihova pastoralna djelatnost poslije Prvog svjetskog rata donijela je procvat kakav nije zabilježen u drugim hrvatskim krajevima. Poslije Drugog svjetskog rata komunisti su pokušali ubijajući franjevce i zatvarajući preživjele, zabranjujući rad sjemeništa, novicijata, teologije odijeliti franjevce od katolika. Broj zvanja bio je jedinstveno pozitivan. Može se, s pravom reći, da je Katolička Hercegovina popunila sva sjemeništa, gimnazije, bogoslovije i redovničke zajednice. Krv franjevačkih mučenika u Hercegovini postala je sjeme duhovnog podmlatka Crkve među Hrvatima. Franjevci su sve to nadživjeli snalazeći se za svoj podmladak. Bilo je to vrijeme kad je svećeničko-redovničko zvanje uživalo primat, a Hercegovina je cijeli svijet naseljavala, a sebe nije raseljavala! Franjevci su se snalazili ne samo za materijalnu obnovu samostana i crkava, nego su izgradili novih crkava koliko ih nikada prije u Hercegovini nije bilo. Komunistički plan o uništenju vjere i rastavljanju franjevaca od katolika nije uspio!

3. Kulturna djelatnost Od prvih pohoda u Hercegovinu franjevci su uz svoju pastoralnu i čisto vjersku djelatnost bili i nosioci kulture i pismenosti. Oni su savjetnici dvorovima hercegovačkog plemstva i ondašnjih vodećih ljudi, odgajaju i poučavaju njihovu djecu, kao i po drugim europskim državama. Kad su Osmanlije osvojili Hercegovinu nasilno su prepilili razvoj europske civilizacije i kulture na osvojenim područjima. Nakon susreta uslijedio je sukob civilizacija koji nije prestao ni nakon pet stoljeća! Taj sukob civilizacija pravno je utemeljen propisima iz davne 1237.-38. godine. Posljedice su: 1) zaposjednuće cijele krajine, 2) odvođenjem pučanstva u ropstvo, povremeno “svake treće i pete godine i prema potrebi” odvodili su dječake u janjičare, a njihove vrsnice (djevojčice) u hareme 3) rušenje, ne samo pet samostana i drugih 107 crkava, nego svega što je postojalo u Hercegovini. 4) Zabrana, koliko su dulje mogli odgoditi i izdržati, ne samo gradnje nego i oporavaka vjerskih objekata u Hercegovini. Nasuprot svemu franjevački pastoralci su, uz dijeljenje sakramenata, “po starom običaju držali škole” i poučavali pučanstvo, posebno dječicu u početcima školstva. Drugi su pisali i tiskali knjige. Te knjige su širili među opismenjeno pučanstvo. Devetnaesto stoljeće, doba preporoda kod južnih Slavena, za Hercegovinu je značilo vrlo mnogo. Podignuti su prvi župni uredi u: Mostarskom Gracu, Čerigaju, Posušju, Roškom Polju, Gorici, Ružićima, Veljacima, sagrađena biskupova rezidencija u Vukodolu (Mostar), te samostani na Širokom Brijegu i Humcu i oni su postali središta pastoralne, kulturne, prosvjetne i karitativne djelatnosti. Gradnjom samostana u Mostaru (1890.-1892.) dobiva se još jedno jako kulturno i vjersko središte u Hercegovini. U samostanu 1895. počinje raditi Franjevačka Bogoslovija. Taj prvi Fakultet u Hercegovini temelj je suvremenog Sveučilišta u Mostaru. Franjevci su u Hercegovini otvorili i vodili 15 hrvatskih - osnovnih škola u vrijeme turske tiranske vladavine, a dolaskom Austrougarske, polagano su predavali škole redovitim učiteljima, silili vladu da otvore nove škole, a pučanstvo poticali da šalje djecu u škole. U Mostaru su nabavili Tiskaru i pomagali fra Franji Milićeviću koji se sekularizirao da bi mogao posjedovati Tiskaru, u pisanju, izdavanju, uređivanju i financiranju novina koje su od 1853. postale političke - Glas Hercegovca. Izdaju mjesečnik Kršćanska obitelj, almanah Stopama otaca, interno glasilo Hercegovina franciscana. Glasilo je nastavio objavljivati provincijal dr. fra Rufin Šilić 1968. godine pod naslovom: Mir i dobro. Tiskaru su Provinciji ukrali komunisti i zabranili izdavačku djelatnost. Godine 1970. provincijal dr. fra Rufin Šilić pokreće Zavičajnu knjižnicu pod naslovom: Život i svjedočanstva, koju sam ja kroz posljednjih 25 godina proveo kroz Scile i Haribde objavljujući u njoj preko 40 knjiga. Na Zapadu (Zurich-Rim-Chicago-Toronto): fra Lucijan Kordić, te dr. fra Dionizije Lasić i dr. fra Bazilije Pandžić pokreću ZIRAL - Zajednica izdanja ranjeni labud, čije je sjedište posljednjih godina preneseno u Mostar. ZIRAL je, uz prigodne manifestacije, objavila preko 90 svezaka. U toku je akcija na kompletiranju tiskarskih strojeva. Iste (1970.) godine fra Žarko Ilić pokreće u Drinovcima časopis Kršni zavičaj koji prerasta u godišnjak. Fra Ferdo Vlašić koji je stekao izdavačku praksu u Frohnleitenu - i danas izlazi tada pokrenuti župni list, godine 1971. pokreće novine Naša ognjišta i otvara knjižnicu Naših ognjišta u kojoj je do danas objavljeno preko 110 knjiga. Svetište u Međugorju izdaje Glas mira i seriju tematskih knjiga koje se redovito prevode na više stranih jezika (engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, portugalski, češki, poljski… čak i ruski jezik). Franjevci u Americi su u svojoj Tiskari izdali pozamašan broj knjiga i redovito izdavali: Hrvatski Katolički Glasnik i Hrvatski kalendar - kroz preko 50 godina. U Africi je fra Blago Brkić preveo Sveto pismo i priredio Molitvenik na kiluba jeziku (u Zairu - Kongu). I drugdje su se pisale, priređivale i tiskale knjige različitog sadržaja i u raznim prigodama. U Švicarskoj Hrvatske katoličke misije izdaju Movis i prigodne kalendare. U Mostaru franjevci osnivaju Narodno pjevačko i glazbeno društvo, kasnije nazvano Hrvoje, te sirotište, Hrvatsko potporno društvo - kasnije prozvano “Napredak”, Hrvatsko pogrebno društvo sv. Ante i brojna vjersko-prosvjetna društva i Udruge. Do 1919. franjevci su osnovali preko trideset katoličko-kulturno-prosvjetnih društava i udruga. Franjevci u Hercegovini nisu trpjeli da se kultura svede na nekolicinu i u gradovima, a da se narod i dalje drži u kulturnom sljepilu. Na čelu s fra Didakom Buntićem proveli su opismenjavanje masa preko fra Didakovih škola. Kad je pučanstvu za vrijeme Prvog svjetskog rata prijetila fizička smrt od gladi, franjevci su se pobrinuli, opet na čelu s fra Didakom Buntićem, da prehrane djecu, vodeći ih po drugim hrvatskim krajevima i tako spasili cijelu jednu generaciju. “Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću!” - ponovio mi je živi spomenik te akcije Ante Pandžić. Dvadesetak godina kasnije i fra Rudo Mikulić proveo je istu akciju u ljubuškom kraju i spasio na stotine dječaka i djevojčica. Živi spomenik toj akciji je gotovo cijelo današnje pučanstvo u Hercegovini. Između dva rata franjevci su otvorili javnosti svoju gimnaziju n Širokom Brijegu i uz nju konvikt, tj. đački dom gdje su školovali cijele generacije sve do konca Drugog svjetskog rata kad je zabranjena školska djelatnost hercegovačkim franjevcima. Kako je u Mostaru nakon otvaranja pojedinih Fakulteta otvoreno Sveučilište utemeljeno prije sto godina s Franjevačkom teologijom, franjevci su, prema svojim snagama pomogli rad Sveučilišta. Dvadesetak godina “privatno” su davali instrukcije iz latinskog jezika studentima Pravnog fakulteta. Domišljatošću i upornošću dr. fra Andrije Nikića dotadašnja filozofsko-teološka samostanska knjižnica upotpunjena i orijentiran svojim sadržajem poprimila je karakter Sveučilišne knjižnice u Hercegovini. Tako je uz hram vjere - crkvu sv. Petra i Pavla u Mostaru - otvoren hram kulture koji je raširenih ruku primala znanstvenike i istraživače. Posredno Knjižnica je razbijala predrasudu što su je o Crkvi i svećenstvu širili komunistički ideolozi. Pojavila se Franjevačka knjižnica kao najkompletnija i najspremnija pružiti odgovore istraživačima i znanstvenim radnicima u Mostaru - a i na širem području. To je ona i danas. Za vrijeme Domovinskog rata pojedini fakulteti bili su izmješteni u prostorije Franjevačkog samostana na Široki Brijeg. Tamošnja Franjevačka galerija “udomila” je i rodila Akademiju likovnih umjetnosti koja djeluje već tri godine. Na Sveučilištu u Mostaru predaju: dr. fra Serafin Hrkać, dr. fra Šimun - Šito Ćorić, dr. fra Andrija Nikić i mr. fra Iko Skoko. I u tjelesnim bolestima franjevci su pomagali narodu. Jedni su uz studij teologije u Italiji pohađali i kurs iz medicine, drugi su nabavljali odgovarajuće knjige, a treći pisali priručne Ljekaruše. S gradnjom samostana i župnih kuća bavili su se i spravljanjem lijekova, tako da je pojedini samostan i župni stan imao i neku vrstu priručne ljekarne. Javnu Ljekarnu nabavio je 1856. godine i vodio fra Petar Bakula. U novije vrijeme, kad se broj svršenih liječnika povećavao, franjevci su ograničavali svoju djelatnost na tom polju i upućivali puk na traženje pomoći u bolesti kod diplomiranih liječnika. Poznata je plejada franjevaca liječnika i ljekarnika od fra Petra Bakule, fra Paške Kvesića, fra Ilije Vidoševića, fra Blaža Jerkovića, fra Mije Nikolića, fra Stjepana Naletilića, fra Rafe Radoša, fra Bariše Drmića, fra Marijana Zovke, fra Duje Ostojića, koji je napisao Medicus domesticus u dva podebela sveska, - da spomenem bar najpoznatije iz novijeg doba - do fra Kleme Doke. Franjevačka zajednica u Hercegovini odgojila je brojne velikane srca i uma: fra Petra Bakulu, fra Radoslava Glavaša, fra Didaka Buntića, fra Dominika Mandića i dr. Dr. fra Andrija Nikić