Franjevci trećoreci glagoljaši (TOR)

Na pitanje znatiželjnika “Odakle ste…kojem redu pripadate?” sveti Franjo i njegovi prvi sljedbenici odgovarali su jednostavno: “Mi smo pokornici iz Asiza.”

Naši su korijeni povezani s tim “pokornicima iz Asiza”. Oni su bili članovi “reda pokornika”, stila života što ga je Crkva odobrila već mnogo ranije prije pojavka sv. Franje. Cilj takvog života bio je pozivati ljude na pokoru, odnosno izbjegavati grijeh kako bi se razvilo prisnije jedinstvo s Bogom. Pokornici su nosili tuniku kao znak svog opredjeljenja.

Godine 1207. Franjo je započeo život pokore noseći pokornički habit. Dvije je godine proveo kao pokornik, a taj mu je status potvrdio i asiški biskup Guido. Godine 1221. Franjo je napisao Prvo pismo vjernicima (pokornicima) u kojem je dao upute braći i sestrama od pokore koji su se željeli pridružiti njegovom načinu evanđeoskog života.

Tijekom stoljeća nicale su nezavisno jedna od druge i muške i ženske kongregacije Trećeg samostanskog reda u mnogim zemljama Europe. Papa Nikola V je 1447. godine ujedinio talijanske muške zajednice franjevačkih pokornika u jedan Red. Za sjedište Reda odabrana je 1512. godine Bazilika svetih Kuzme i Damjana u Rimu.

Danas Red ima sedam provincija, šest Viceprovincija i tri delegacije. Red ima oko devet stotina braće koja žive, mole i pastoralno djeluju u četrnaest država. Mi smo mali Red, ali jedno veliko bratstvo.

Ponajprije, molimo! Kao i sv. Franjo prvotno smo pozvani na neprestano produbljivanje jedinstva s Bogom u Kristu. Kao i prvi trećoredski pokornici nastojimo da Bog bude u središtu našeg života. Iz molitve crpimo snagu za sve drugo što život donosi.

U svom Prvom pismu vjernicima (pokornicima) sv. Franjo kaže: “Kako su blaženi i blagoslovljeni oni i one… koji donose plodove dostojne pokore”. Asiški pokornici slijedili su ovaj savjet sv. Franje i provodili ga čineći tjelesna i duhovna djela milosrđa.

Da bi to postigli neki su od prvih fratara osnivali zajednice koje su nudile hranu i smještaj hodočasnicima i brinuli se za njih kad bi oboljeli.

U našim različitim oblicima služenja fratri iskazuju aktivnu i konkretnu ljubav prema bližnjemu. Nastoje služiti siromasima i bolesnima, starima i mladima. Naši fratri rade u školama, župama i bolnicama. Naše djelovanje ilustrirat ćemo na primjerima triju zajednica našeg Reda: “Oaza” u Milanu, “Piso Hontanar” u Madridu i “Dispensario” u Ciudad de Mexicu.

Gospodin je meni bratu Franji dao da ovako činim pokoru:
Dok sam bio u grijesima bilo mi je previše odurno i pogledati gubavce. I Gospodin me sam dovede među njih i počeh suosjećati s njima. Dok sam se vraćao od njih, pretvori mi se u duhovnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše odurno. I nakon kratkog oklijevanja napustio sam svijet.

Hrvatska provincija

Počeci Provincije sv. Jeronima u Hrvatskoj očituju čudesno bogatstvo nadahnuća Duha Svetoga: eremitorij kod Splita, zajednica pokornika koja se brinula za gubavce u blizini Zadra, male skupine franjevačkih pokornika koje su nicale neovisno jedna o drugoj širom Dalmacije.

Znak Provincije franjevaca trećoredacaUjedinjenje tih pokorničkih skupina počelo je početkom petnaestog stoljeća. Do godine 1439. sedam redovničkih zajednica formiralo je “kongregaciju” koja se protezala obalom u dužini od gotovo 350 kilometara, od Kopra do Šibenika. Središte je bilo u Zadru, u blizini crkvice sv. Ivana. Udružene zajednice održale su svoj prvi kapitul 1492. godine na otočiću Školjiću. Do danas je sačuvan izvornik ustanova donesenih na tom kapitulu.

Tijekom slijedeća dva stoljeća, Hrvatska je bila izložena neprestanoj opasnosti od Turaka. Većina samostana u Dalmaciji i na otocima ostala je sačuvana jer su Hrvati obranili ta područja. Redovnički život u nekoliko samostana hrvatske provincije nastavlja se neprekidno već više od petsto godina.

Hrvatski franjevci trećoreci bili su promicatelji staroslavenskog jezika i glagoljice. Imali su privilegij korištenja staroslavenskog u liturgiji. Očuvanje tog staroslavenskog jezika postalo je simbol identiteta i duha hrvatskog naroda.

Hrvatski franjevački pokornici ujedinili su se s provincijama Trećeg samostanskog reda u Italiji 1602. godine. Razdoblje koje je slijedilo nakon ujedinjenja obilježeno je velikom vitalnošću; Provincija sv. Jeronima imala je tada najveći broj redovnika u svojoj povijesti.

Koncem 18. stoljeća Venecijanska republika usvaja, pod utjecajem prosvjetiteljstva, zakone prema kojima su bili zatvoreni mnogi samostani. Početkom 19. stoljeća provinciju zahvaća još jedna opasnost. Zbog odredbi Napoleonovih zakona smanjen je broj samostana, a time i broj redovnika. Međutim, nekoliko desetljeća kasnije, Provincija se uspijeva obnoviti pod vodstvom o. Josipa Dujmovića. Rapalskim pak ugovorom sklopljenim godine 1920. Zadar i nekoliko hrvatskih otoka pripojeni su talijanskom teritoriju. Došla je u pitanje budućnost samostana na tom području. Zabrinutost za budućnost Provincije ponukalo je tadašnju upravu da se odvaži i godine 1923. otvori prvu kuću u sjevernom dijelu Hrvatske, u Zagrebu.

Završetak Drugoga svjetskog rata i dolazak komunista na vlast u tadašnjoj Jugoslaviji donio je novo teško razdoblje u životu hrvatskih franjevaca trećoredaca. Vlasti su neke fratre zatvorile, neke prognale iz zemlje. Otac Petar Turkalj, poznat po svojoj zauzetosti za siromahe, umro je u zatvoru jer se nije htio odreći svoje vjere i svojih domoljubnih ideala. Zanimljivo je međutim da se tijekom tog komunističkog razdoblja povećao broj redovničkih zvanja. Šezdesetih godina došlo je do iseljavanja Hrvata u Njemačku i zemlje zapadne Europe zbog političkih i ekonomskih prilika. Provincija je poslala veći broj fratara u Njemačku da u pastoralnom radu iziđu ususret duhovnim, socijalnim i kulturnim potrebama iseljenika.

Crkva na Ksaveru u Zagrebu

Hrvatska Provincija sv. Jeronima ima trenutno osamnaest kuća u Hrvatskoj i osamdeset i jednog redovnika od kojih šesnaest djeluje izvan Hrvatske. Braća rade u župama, u bolnicama, na teološkim fakultetima i u raznim drugim oblicima apostolata. Franjevci trećoreci u Hrvatskoj poznati su po svojoj aktivnosti u pastoralu sakramenta pomirenja.

Provincija sv. Jeronima imala je uvijek jedno svoje specifično obilježje: osjećaj vlastitog identiteta i sposobnost inkulturacije tog identiteta u nove socijalne i društvene okolnosti. Otac Srećko Badurina, šibenski biskup (1988.-1996.) opisao je život Provincije kao “život bogat duhom siromaštva i pokore, slobode, duhovne snage i apostolskog zanosa”.