Isusova mala braća

Isusova mala braća su muška katolička redovnička zajednica. Zajednica je utemeljena 1933. godine u Alžiru, kamo se osnivač Rene Voillaume s nekolicinom sljedbenika povukao živjeti život po uzoru na Charlesa de Foucaulda, malog brata Karla. Tu su živjeli monaškim načinom života, dok su poslije Drugoga svjetskog rata počeli uspostavljati male zajednice od po 2-3 brata u cijelome svijetu. Danas zajednica Isusove male braće broji oko 250 braće u 43 zemlje diljem svijeta. Žive u rubnim četvrtima gradova, u selima, dijele sudbinu lokalnog stanovništva i nastoje svima uz koje žive biti blizi, po uzoru na Charlesa de Foucaulda i njegov život među alžirskim muslimanima. Jedna mala zajednica Isusove male braće živi i u Zagrebu.

Brat Stanko Žakelj o redovničkoj Družbi Isusove male braće

Ne možemo govoriti o redovničkoj Zajednici Isusove Male braće, a da ne opišemo, pa makar samo u glavnim crtama, lik Charlesa de Foucauld-a, francuskog vojnog časnika, pustolova, pa onda obraćenika i zaljubljenika u Isusa iz Nazareta. Samo nekoliko činjenica iz prvoga, burnoga dijela njegova života. Rođen je u Strasburgu god. 1858. Vrlo rano postao je ranjeno dijete, jer mu nije bilo ni 6 god. kad je izgubio oba roditelja. Iako odgojen u kršćanskoj vjeri, u burnom pubertetu izgubio je vjeru, dosta je lutao i tražio, jer je nosio u sebi silnu prazninu i tjeskobu. Na nagovor svoga djeda odlučio se za vojnički poziv.

Kao mlad časnik francuske vojske, u Alžiru dođe u kontakt s Islamom. Jednostavna ali čvrsta vjera tih priprostih ljudi duboko ga se dojmila i uzdrmala njegov opći skepticizam. Tamo gdje je dotad vladalo uvjerenje da ništa nije dovoljno dokazano, dovoljno sigurno, sada su se pojavila pitanja koja bivaju sve brojnija i jasnija, da bi se jednog dana zgusnula u ovu molitvu: “Bože, ako postojiš, daj da Te upoznam!”

S dvadeset osam godina – u listopadu 1886. godine - doživi obraćenje i odmah uvidi da mora ubuduće svoj život potpuno posvetiti Bogu. I bit će tako. Ali u međuvremenu, na hodočašću u Svetu Zemlju otkriva mjesta, putove, krajolike gdje je Bog postao čovjekom i boravio među nama. Najviše ga se dojmio Nazaret. U Betlehemu je možda više naglašena Božja poniznost, dok u Nazaretu, u tridesetak godina Isusova života u Nazaretu, više dolazi do izražaja Božja blizina, njegova ‘domaćnost’, pristupačnost. U najdubljem smislu riječi, čovjek može tvrditi za Isusa: “On je uistinu naš!” Kao prvi čovjek u knjizi Postanka, mogli bismo kliknuti: “Gle, kosti od naših kostiju, mesa od mesa našega!” Bog je u njemu postao jedan od nas, ne neki visoki, nedostupni dostojanstvenik, nego ‘mali čovjek’, običan član male seoske zajednice usred poganske Galileje.

Brat Karlo intuitivno shvaća da to ne mogu biti gole činjenice, nego da sve to sadrži duboku poruku. Isusov nazaretski život očitovanje je Boga samoga, teofanija. Očitovanje Boga koji je bliz, koji je dobar, koji je milosrdan. Osjeća da mora krenuti istim putem, putem nazaretskoga života: to je njegovo zvanje. Neće odmah naći njemu primjeren oblik toga života, nego postepeno kao po etapama, dok se 1905. godine ne nastani na krajnjem jugu alžirske Sahare, u Tamanrassetu. Možemo reći, da je tu konačno u potpunosti ostvario svoj poziv: u suživotu, u potpunoj solidarnosti i uzajamnosti s nekolicinom stanovnikâ toga naselja. Umire nasilne smrti, ubijen 1. 12. 1916. god., kao jedna od nebrojenih nevinih žrtava usred vrtloga prvoga svjetskoga rata.

Kako bismo mogli u nekoliko riječi opisati njegov duhovni put u ostvarivanju‘nazaretskoga života’? Netko je to ovako izrazio: “Od Isusa u Euharistijskom otajstvu do Isusa nazočnog u ‘Njegovoj najmanjoj braći’.” Možda kratko objašnjenje k tome. Brat Karlo je prvu etapu svoga obraćeničkog života proveo kod otaca Trapista: sedam sve u svemu sretnih godina. Ali je došao do uvjerenja (a isto tako i njegovi poglavari) da to nije njegov put. Slijedi boravak od nekoliko godina kod sestara Klarisa u Nazaretu, kao njihov vrtlar. Tu je brat Karlo satima i satima, danju i noću, ‘pravio društvo’ Isusu u Presvetom Otajstvu. Glavnina njegovih duhovnih spisa potječe iz ovog razdoblja, budući da je Brat Karlo pisao svoje meditacije, kao i komentare biblijskih tekstova. Ali ovo dugo i intimno druženje s Isusom u euharistiji kao da mu je postepeno otkrivalo nove horizonte. Kao da mu je Isus ukazivao na one s kojima se Sâm poistovjećuje: na ‘najmanju svoju braću’. Nakon što je napustio sestre Klarise u Nazaretu i prihvatio perspektivu svećeništva, brat Karlo piše da želi kao svećenik ponijeti nebesku gozbu onima koji su najviše napušteni i zaboravljeni. Opet se je sjetio nomadskih plemena u Sahari i od svih njemu poznatih, ta su mu se plemena činila najzapuštenijima, najpotrebnijima pomoći. Zato je odlučio krenuti u Saharu. Ne dakle radi pustinje ili samoće, nego radi ljudi, to jest radi ‘najmanje Isusove braće’, koja tamo žive!

Unatoč njegovim vrućim željama, Brat Karlo umro je sam, nije imao nikoga koji bi mogao nastaviti taj njegov život. Vrlo mu je omiljela i često je ponavljao ovu rečenicu iz Ivanova evanđelja: ”Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12, 24). I uistinu, tijekom tridesetih godina XX. stoljeća, znači 15-tak godinâ nakon njegove smrti, počele su nicati redovničke zajednice i laička udruženja sljedbenikâ Brata Karla. René Voillaume ustanovio je Isusovu malu braću godine 1933.

Tko su Isusova mala braća? Dekret kojim je rimska Kongregacija za ustanove redovničkog života potvrdila Pravila Isusove male braće, ovako sažima njihovu karizmu: “Nasljedovati primjer Isusa iz Nazareta, poniznog i skrovitog, njima svojstvenim kontemplativnim životom, euharistijskim klanjanjem, evanđeoskim siromaštvom, manualnim radom i stvarnim dijeljenjem socijalnoga položaja onih koji su u društvu bezimeni i glasa.” Pokušajmo se nakratko zaustaviti na pokojem od ovdje nabrojenih elemenata. Gore navedeni Dekret govori o kontemplaciji koja je svojstvena Isusovoj maloj braći. Time službena Crkva priznaje toj redovničkoj Zajednici specifičan put kontemplacije. U čemu se sastoji ta osobitost njihova kontemplativnoga puta? S jedne strane u tome da žive tu kontemplaciju ‘usred svijeta’, a ne u zaštićenim uvjetima jednog samostana. Puno dublje pak u nastojanju što čvršćeg povezivanja euharistije sa solidarnošću.

Nesporno je da je u središtu života brata Karla bio Isus iz Nazareta. Tako i Isusova mala braća kreću tim putem poradi Isusa i njegove Radosne Vijesti. Gajiti što dublji i prisniji osobni odnos s Isusom, to je njihova prva životna zadaća. Ali ljubav prema Isusu odmah ih šalje među ljude, medu obične male ljude među kojima je i sam Isus proveo veliki dio svoga ovozemaljskoga života. Braća ne idu među njih da bi im bili vođe ili učitelji, nego jednostavno da im budu braća. Braća, ne zazirući od njihovih ideja, njihove vjerske pripadnosti ili političkih opredjeljenjâ… Nastojati poštivati i ljubiti svakoga kao svoga brata, unatoč svim pa i još tako velikim razlikama.

“Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv prolivena za vas, za mnoge!”, kaže nam Isus. A drugdje nas isti Isus upozorava: “Što god ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste to učinili.” Isus nazočan u euharistiji – Isus nazočan u ‘njegovoj najmanjoj braći’, eto te poveznice, bitne za život svakog kršćanina i tipične za život Isusove male braće. Time smo djelomično već dali naslutiti smisao druge značajke njihove duhovnosti: “stvarno dijeljenje društvenog položaja malih siromašnih ljudi”. To je dosta rijedak slučaj da Crkva karizmu neke redovničke zajednice definira i pripadnošću sloju malih, siromašnih ljudi. Isusova su mala braća ponosna na to.

Za njih, to dijeljenje sudbine malih ljudi direktna je posljedica nasljedovanja Isusa iz Nazareta. On se rado družio s grešnicima, zalazio bi među carinike, vraćao dostojanstvo isključenima i odbačenima: ta radi njih je i došao, oni su ga najviše trebali. Inače su Isusova mala braća kongregacija papinskoga prava. Ona broji 225 članova i njihove su zajednice prisutne na svim kontinentima osim Australije. Ipak, one su desetljećima bile najbrojnije u Francuskoj i u Alžiru, gdje je zadnjih 15 godina svoga života proveo i Charles de Fuocauld. Sada broj zajednica u ovoj muslimanskoj zemlji opada, jer ‘domaćih’ zvanja nema i sve ovisi o potpori izvana. K tome i čitava Crkva u Alžiru proživljava u zadnjih par desetljeća, jako teška vremena. Jedina zajednica u Hrvatskoj nalazi se u Zagrebu i to od 1969. godine.