Isusove male sestre

Povijest i počeci Bratstva Isusovih malih sestara datiraju, mogli bismo reći, još iz vremena kada je brat Karlo (Charles de Foucaud), 1898. u Nazaretu, napisao: “Ono o čemu sanjam, a da to sam sebi i ne priznam, ono što mi se nameće jest nešto veoma jednostavno i malobrojno, nalik na prve zajednice iz prvih vremena Crkve.” Tako je Bratstvo rođeno u želji, molitvi, žrtvi, posvećenju i ljubavi prema ljubljenom Bratu i Gospodinu Isusu, kako ga je brat Karlo rado nazivao.

Charles de Foucaud rođen je 1858. u Strasbourgu (Francuska). Vrlo rano ostaje bez roditelja i iznutra je ranjeno dijete. Upisuje se u vojnu školu i možda, da bi ispunio tu afektivnu prazninu, odaje se neurednom životu.

U 28. godini u sakramentu pomirenja i svete pričesti Karlo susreće Boga ljubavi, koji oprašta, koji je prisutan pod znakom razlomljenog kruha.

Obraćenje brata Karla bilo je euharistijsko. Poslije sav njegov život postaje i ostaje euharistijski, sve do 1. prosinca 1916. kada je u Temmanrasetu (Alžir) nesretnim slučajem ubijen. U pijesku pored tijela brata Karla pronađena je pokaznica s posvećenom hostijom.

Nakon obraćenja, brat Karlo želi izbližega živjeti Evanđelje. Duboko je bio dirnut otajstvom Božje poniznosti.

U skrovitosti posla i kroz duge sate molitve Karlo je sve više svjestan beskrajne Božje nježnosti za sve ljude, osobite Božje ljubavi za malene, napuštene, prezrene. Želi postati brat i prijatelj svih, biti spasitelj s Isusom. U 43. godini života prihvaća biti zaređen za svećenika da bi nosio i dijelio gozbu ljubavi s najnapuštenijima.

Mada je živio u pustinji, Karlo je postajao sve više i više brat sviju. Licem u lice s Gospodinom pomoglo je bratu Karlu biti rame uz rame s čovjekom, ne odvajati sakrament oltara od sakramenta brata: “što god učiniste…”, “ovo je tijelo moje… ovo je krv moja…” (usp. Mt 25; 26).

Za svoga života brat Karlo je ostao sam, no čvrsto je vjerovao da “ako pšenično zrno ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod” (Iv 12) i Bog je blagoslovio vjeru ovog zrna!

Čitajući životopis brata Karla mala sestra Magdalena piše: “Tu sam pronašla sav ideal o kojem sam sanjala, življeno Evanđelje, potpuno siromaštvo, povučenost među napuštenim pučanstvom i iznad svega ljubav u svoj svojoj punini: Isus - Ljubav.”

Nakon dugogodišnjih kušnji i iščekivanja 1936. odlazi u Saharu. Nepredviđene okolnosti, u kojima se bez sumnje očitovala volja Božja, vodile su je da osnuje novu kongregaciju, Bratstvo Isusovih malih sestara. “Bog me uzeo za ruku i slijepo sam ga slijedila.” Ovu vjeru i nepokolebljivo povjerenje male sestre Magdalene Bog je blagoslovio. Bratstvo je rođeno u pustinji i ubrzo se proširilo na svih pet kontinenata. Danas je prisutno u sedamdesetak zemalja, s oko 1.400 malih sestara.

Budući da smo međunarodna zajednica, evanđeoski zahtjev jedinstva želimo živjeti ponajprije među nama. Uvjerene smo da biti “svjedoci jedinstva” jest sastavni dio našeg poslanja. Živimo u malim bratstvima obavljajući obične, jednostavne, poslove, već ovisno o sredini u kojoj živimo: kao radnice u tvornicama, na polju, kao čistačice:.. “Ne izdvajaj se iz ljudskog društva… Poput Isusa budi dio tog društva… Prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi.” Bila je to želja male sestre Magdalene.”

“U Crkvi, male sestre imaju specifično poslanje: svjedočiti čitavim svojim životom stvarnost Betlehema i Nazareta. Tako se pridružuju djelu Krista - Spasitelja, započetom u nemoći jaslica, a dovršenom u bijedi Križa.” (iz naših Konstitucija). Euharistija, srce našeg života, srce povijesti, srce svijeta, srce je našeg poslanja. Tu mi crpimo snagu i razlog našeg postojanja. Dok svakodnevno molimo pred izloženim Presvetim u tišini želimo da se ta molitva produži u svakodnevici.

Prisutnost, besplatnost, prijateljstvo, gostoprimstvo, dragocjenosti su bitne za naše zvanje i poslanje u Crkvi.

U različitim stvarnostima i “banalnostima” svagdanjeg života utjelovljuje se i konkretizira naš kontemplativni život. Želimo biti kao “kvasac u tijestu”, biti mali znak nježnosti Božje, zraka svjetlosti i nade usred trpljenja, u molitvi, zagrliti i biti svijet pred Bogom. “Jer Bog je tako ljubio svijet da je poslao Sina svoga Jedinorođenca…” Povjeravamo sve to Mariji, Djevici iz Betlehema, iz Nazareta i podno Križa… Njoj, koja je u običnom životu znala primiti Riječ, čuvati je u svom srcu, posredovati u Kani… sa svom tankoćutnošću i nježnošću žene.