Karmelićani (OCD)

Ime dolazi po brdu Karmelu u Izraelu, na koje su se od vremena proroka Izaije 8. st. pr. Krista ljudi povlačili da u tišini i sabranosti žive povezanost s Bogom. Zato se u određenom smislu može govoriti i o “starozavjetnim karmelićanima”. I današnji karmelićani vide u proroku Iliji svoga duhovnog oca i žele nasljedovati njegov duh - s jedne strane Ilijinu gorljivu djelatnost: “Gorljivo sam revnovao za Gospodina Boga nad vojskama” (Ovo se Ilijino geslo i danas nalazi u grbu karmelićana: Zelo zelatus sum pro domino deo exercituum) (1 Kr 19, 11-14) i s druge strane njegovu neposrednu, konkretnu povezanost s Bogom u molitvi i meditaciji, njegovo “stajanje pred Bogom” koje ga na brdu Karmelu dovodi do osobnog iskustva Boga.

U 12. st. poslije Krista neki hodočasnici i križari ne žele se vratiti u Europu nego se povlače na brdo Karmel, “blizu Ilijinog izvora”, te ondje započinju živjeti redovničkim životom u duhu proroka Ilije i posebno štujući Mariju. Zahvaljujući tome izrazitom štovanju Marije karmelićani i danas imaju službeno ime “Braća blažene Djevice Marije od gore Karmela”. U vezi s tim štovanjem jest i karmelska pobožnost škapulara, (danas najčešće u obliku medaljice) kojom se vjernici svjesno i izričito stavljaju pod zaštitu Bogorodice.

Prvotno Pravilo za braću na gori Karmelu sastavio je 1209. godine jeruzalemski patrijarh Albert, a službeno ga je prihvatio i potvrdio papa Honorije III. 1222. godine. Kada su muslimani u 13. st. osvojili Svetu Zemlju i goru Karmel, karmelićani prelaze u Europu gdje se, da bi preživjeli, prilagođuju europskom stilu redovničkog života i za vrijeme pape Inocenta IV. postaju tzv. “prosjački red” (poput franjevaca ili dominikanaca) te ublažuju prvotnu, uvelike pustinjačku disciplinu.

U 16. st. dvoje karmelićana, Terezija od Isusa (Avilska) i Ivan od Križa žele povratak k izvornom stilu života u izrazitijoj kontemplativnosti i aktivnosti. Tako nastaje nova grana obnovljenog Karmela koja se zbog razlikovanja od dotadašnje grane reda karmelićana - Ordo Carmelitarum (Ocarm) i zbog intenzivnije molitvene discipline naziva “Red bosonogih karmelićana” - “Ordo Carmelitarum discalceatorum” (OCD). Ženska grana OCD živi u strogoj klauzuri. Muška grana naprotiv, po viziji Obnovitelja i Utemeljitelja Terezije Avilske i Ivana od Križa, djeluje i izvan samostana, svuda gdje je Crkvi najpotrebnija. Ipak, možda najtipičnije za karmelićane jest življenje i svjedočenje molitvenog i duhovnog života. Tako će papa Leon XIII. npr. reći: “...Bez molitve Karmel je ništa!”

Redovnice koje u duhu Karmela djeluju u svijetu organizirane su u daljnje ogranke (npr. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, ili Karmelićanke od milosrđa…). U karmelsku obitelj pripada i “svjetovni ” ili “treći red “, dakle laici koji duhovnost Karmela žive u svijetu (OCDS). Jedan od “poznatijih” nam svetaca trećeg reda bosonogih karmelićana bio je i sv. Vinko Palotti (1795-1850). Danas Hrvatska Karmelska Provincija Sv. Oca Josipa duhovno skrbi za dvije aktivne zajednice “trećoredaca”, u Somboru i Zagrebu, kojima pripadaju 132 osobe.

Karmel je Crkvi podario uistinu predivne svetačke dragulje. Spomenimo u prvom redu troje crkvenih naučitelja: sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (“Majka duhovnog života”, proglašena 1970.) (1515-1582), sv. Ivan od Križa (“Doctor mysticus”, proglašen 1927.) (I542-1591) i Sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica - Mala Terezija (“Naučiteljica božanske ljubavi”, proglašena 1997.) (1873-1897), koji su postavili temelje i usavršili zdanje bogate i specifične karmelske duhovnosti. Tko još nije čuo za “Zamak duše” Terezije Avilske, za mistična djela Ivana od Križa, za “Povijest jedne duše” Male Terezije i njezin put duhovnog djetinjstva”?

No uz te “velikane” duhovnosti tu je čitav jedan dugi niz dragih i poticajnih svetaca: “Dionizije od Porođenja (Berthelot), svećenik (1600-1638) i bl. Redempt od Križa (Rodrigues) (1598-1638), brat, koji su umrli mučeničkom smrću u misijama na Sumatri, sv. Terezija Margareta od Presvetog Srca (Redi) (1747-1770), bl.16 karmelićanki: herojska bl. Terezija od sv. Augustina (Lidoine) (1752-1794) i njezinih 15 susestara, mučenica francuske revolucije, sv. Rafael od Sv. Josipa (Kalinowski) (1835-1907), bl. Mirjam od Isusa Raspetoga (Baouardi), (1846-1878), bl. Marija Pilar od sv. Franje Borgie (Garcia) (1877 -1936) i njene dvije susestre, mučenice za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, bl. Elizabeta od Presvetog Trojstva (Catez) (1880-1906), sv. Terezija od Isusa (de Los Andes) (1900-1920)... Jedan od posljednjih u nizu ovih predivnih Kristovih karmelskih cvjetova jest bl. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein) (1891-1942), filozofkinja i obraćenica iz ateizma, mučenica logora Auschwitz, koja će 10. listopada 1998. biti proglašena svetom. I naš hrvatski karmel. premda relativno mlad, krasi svetački lik Sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića (1876-1956), čija je causa u tijeku.

Karmelićanski samostan u Somboru, utemeljen početkom ovoga stoljeća (1904.), u kojem je bilo i karmelićana Hrvata, isprva se nalazio u okviru Mađarske Provincije OCD. Nakon prvog svjetskog rata, kada je Sombor pripao Jugoslaviji, samostan je izdvojen iz mađarske provincije i stavljen pod neposrednu upravu Reda. Na poziv Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, karmelićani iz Sombora dolaze 1959. u Zagreb, te 1960. u Remetma osnivaju samostan i od tada se brinu za svetište Gospe Remetske, “Zagovornice Hrvatske”. Danas su Remete dio glavnog grada Hrvatske, ali je samostan u svojoj okolini ipak očuvao zelenilo i mir od gradske vreve, te se s pravom drži duhovnom oazom Zagreba. Od 1987. g. u sklopu Katoličkog Bogoslovnog Fakulteta u Zagrebu u Remetama djeluje i Institut za kršćansku duhovnost. Iz Remeta karmelićani 1976. osnivaju samostan u Splitu (župa Kamen) a onda 1996. i u Krku. Hrvatski karmelićani, uključujući i samostan u Somboru, imaju status tzv. “komesarijata” sve do 1990. godine, kada je ustanovljena Hrvatska Karmelska Provincija Svetoga Oca Josipa.

Klauzurne karmelićanke, Hrvatice iz pojedinih Karmela u susjednim zemljama, okupile su se, također na poziv Sluge Božjega, kardinala Alojzija Stepinca, u Brezovici, gdje je 1939. kanonski utemeljen prvi ženski klauzurni Karmel u Hrvatskoj. Počevši od Brezovice sestre se potom dalje razgranavaju. Prvo je oblikovana jedna zajednica koja se nakon nekoliko godina boravka u Juršićima (1965.-1977.) smješta u Kloštar Ivaniću. Ta zajednica iz Kloštar Ivanića potom 1987. rađa” novi Karmel u Šarengradu (Đakovačko-srijemska biskupija), odakle su sestre na početku domovinskog rata prognane te danas žive privremeno u Remetama, gradeći samostan u Levanjskoj Varoši blizu Đakova. Trenutno u Hrvatskoj dakle postoje tri ženska klauzurna Karmela u kojima živi 71 sestra, a zajednica u Brezovici upravo se sprema za osnutak novog samostana u Mariji Bistrici. Da bismo dočarali realni život današnjeg hrvatskog karmelićanina poslužimo se opisom koji su u svome prospektu pod naslovom Karmelićani “načinili karmelićanski bogoslovi. Oni, koji živeći unutar Karmela imaju neposredno iskustvo konkretne karmelske svagdašnjice, na pitanje “Što obilježava Hrvatsku Karmelsku Provinciju Sv. Oca Josipa?” odgovorili su slijedeće: “Duhovne obnove; duhovne vježbe; nagovori; propovijedi; ispovijedanje; duhovno vodstvo; duhovni razgovori; susreti Svjetovnog karmelićanskog reda; rad na sijenu i otavi; rad u voćnjaku; vjeronauk; pastoral bolesnika; rad u vinogradu; rad u vinskom podrumu; rad na sebi; rad na izdavanju knjiga (“Karmelski izvori”); Institut za kršćansku duhovnost KBF-a Sveučilišta u Zagrebu; predavanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu; predavanja na Katehetskom institutu KBF-a Sveučilišta u Zagrebu; bratsko zajedništvo i suradnja s klauzurnim karmelićankama iz Brezovice, Ivanić Kloštra, Šarengrada (privremeno u Remetama) i Sore (Slovenija); Svetište Majke Božje Remetske; župa Uznesenja B. D. Marije - Remete; područna kapela Sv. Petra i Pavla u Bešićima; područna kapela Sv. Terezije Avilske u Čretu; župa Sv. Mihovila na Kamenu (Split); Caritas župe i samostana M. B. Remetske; Caritas župe Sv. Mihovila (Kamen - Split)...”

Karmel u Hrvatskoj, kako muška, tako i ženska grana pokazuje i nadalje tendencije rasta i to je razlog da se uz pomoć Božju nadamo dobroj i lijepoj budućnosti u tisućljeću koje nadolazi.