Kćeri Marije Pomoćnice

- Kako pomoći mladima?
- Kako ih zaštititi od opasnosti ulice i pogibelji koje im prijete?
- Što učiniti za njih da pođu pravim putem u život i da se spase?

Ova i slična pitanja zaokupljala su misli mladog svećenika Ivana Bosca, koji je u XIX. st. živio u Torinu. Upoznao je mnoge mladiće koji su, prepušteni sami sebi, bez podrške obitelji i ikoga da se za njih zauzme, krenuli krivim putem završavajući u zatvoru, a neki i na vješalima. Susreti s mnogim mladim tužnim očima potaknuli su ga da nešto poduzme za njihov spas.

Njegov je cilj bio učiniti od njih “dobre kršćane i poštene građane”. To je činio koristeći preventivni sustav, koji se temelji na razumu, vjeri i ljubaznosti. Približio se mladima tako da im je dao osjetiti koliko ih voli, a zatim ih je uvodio u osnovne ljudske i kršćanske vrednote. Voleći don Bosca, mladi su postupno zavoljeli i ono što im je on nudio - školu, dužnosti, molitvu… iako im to inače nije bilo privlačno. Na taj je način don Bosco osvojio srca mnogih mladih, postavši im “otac i učitelj”. Imao je jasno opredjeljenje: “Obećao sam Bogu da ću do svog zadnjeg daha živjeti za svoje siromašne mladiće.” To je stvarno i učinio.

“Tebi ih povjeravam!” riječi su koje su odjekivale u duši Marije Dominike Mazzarello, dvadesetčetverogodišnje djevojke, članice udruženja Kćeri Marije Bezgrešne, dok je razmišljala o svojoj budućnosti. Čiji je to glas bio?

Nakon teške bolesti ostala je bez fizičke snage i nije znala što će biti s njom. Odjednom je osjetila u sebi želju da učini nešto za siromašne i napuštene djevojčice za koje nitko nije mario. Odlučila je naučiti ih šivati da same mogu privređivati i brinuti se za svoj život, a ujedno ih preko toga voditi k Bogu. Učinilo joj se da bi to mogao biti njen životni zadatak.

Zajedno s prijateljicom Petronillom izučila je zanat krojačice. Godine 1862. otvorile su malu krojačku radionicu na rubu svog sela Mornesea za desetak djevojčica koje su dolazile k njima i učile šivati. Već su od početka pred sobom imale jasan cilj: raditi za Gospodina. Stoga je i nakana bila jasna: “Svaki ubod igle čin je ljubavi prema Bogu.”

Ali jedne snježne zimske večeri netko je pokucao na vrata njihove radionice i sve se promijenilo. Bio je to neki putujući trgovac sa dvije djevojčice, udovac koji ih je zamolio da prime njegove kćerkice preko noći, jer sam nije mogao kod kuće brinuti za njih. Tako se mala krojačka radionica od te večeri pretvorila u kućicu za siromašne djevojčice. Uskoro je djevojčica, koje su trebale toplu kuću i nekoga da brine za njih, bilo sedam.

Vidjevši djela Marije i Petronille, svojom su im se pomoću pridružile još dvije djevojke. Tako je nastala mala zajednica Kćeri Marije Bezgrešne, u kojoj su četiri djevojke živjele zajednički život, poučavale djevojčice u šivanju i bile majke onima koje su bile s njima danju i noću. Među njima je vladalo veselje, jednostavnost i ljubav. Radile su, molile, pjevale i igrale se.

Ujesen 1864. godine don Bosco je sa svojim dječacima došao u Mornese. Mnogi su ga poticali da učini nešto za žensku mladež kao što to radi za dječake. Već je duže vrijeme razmišljao o tome, ali nije znao ni što ni kako to izvesti. Kad je upoznao Kćeri Marije Bezgrešne i njihov način rada s djevojčicama, bio je to za njega znak. Povezao se s tim djevojkama i preko njihovog župnika don Pestarina savjetovao im da se nastoje priviknuti na život u prisutnosti Božjoj, da često mole kratke molitvice i pobožne zazive, postupaju s drugima blago, strpljivo i ljubazno, da uvijek budu s djevojčicama - gledajući da su zaposlene i pomažući im da napreduju u pobožnom, jednostavnom, iskrenom i spontanom životu. Marija i njene prijateljice su to zapravo već radile, ali sada je to preporučao don Bosco, koga su doista doživljavale kao sveca, te je za njih to postao zadatak.

Iako su bile dobre kršćanke, ni jedna od njih nije namjeravala postati sestra - redovnica, no kad im je don Bosco predložio da se osnuje družba za odgoj siromašnih djevojčica, prihvatile su.

Prvih jedanaest sestara položilo je 5. kolovoza 1872. zavjete, a četiri su postale novakinje. Don Bosco ih je nazvao “Kćeri Marije Pomoćnice” jer je želio da budu trajni živi spomenik njegove zahvalnosti Mariji Pomoćnici za velike milosti što ih je od nje primio. Marija D. Mazzarello, prva poglavarica Družbe, naglašavala je kako je prava poglavarica zapravo Marija Pomoćnica, a ona je samo njena namjesnica.

Sestre su započele svoj redovnički život u velikom siromaštvu, jednostavnosti i radosti, nastojeći stvarati u svojoj zajednici “kuću Božje ljubavi”. Njihov broj naglo je rastao, a isto tako i broj djevojčica i djevojaka koje su bile povjerene njihovoj brizi.

Već dvije godine nakon osnutka, 1874., otvorile su prvu kuću izvan Mornesea, u Borgo San Martino, a zatim su se širile dalje, i izvan granica Italije.

U Hrvatskoj su sestre Kćeri Marije Pomoćnice prisutne od 1940. godine. Trenutno imaju dvije kuće: u Zagrebu i u Rijeci. Uključene su u vjeronauk u školi i u župne pastoralne aktivnosti (kateheza u pripravi na sakramente, pjevanje, liturgijska animacija, oratorijske djelatnosti…). Imaju vrtić i internat za srednjoškolke, organiziraju razne susrete za mlade i djecu, duhovne vježbe, izlete i druge odgojne inicijative. Polje njihova rada je široko i otvoreno pa su stalno u nastajanju novi oblici rada, već prema potrebama i mogućnostima.

Budući da pripadaju družbi koja je sva Marijina, sestre Kćeri Marije Pomoćnice žele biti kao i ona “pomoćnice”, naročito ženskoj mladeži. Kao što je povjerila mlade don Boscu i majci Mazzarello, nadahnuvši im želju da osnuju nove redovničke zajednice za njih, Marija Pomoćnica je tako sigurno i danas aktivno prisutna među svojim kćerima, vodi ih, usmjeruje i pomaže.