Sestre Naše Gospe

Ustanova o kojoj je riječ na sljedećim stranicama poznata je kod nas kao “Družba siromašnih sestara učiteljica Naše Gospe” ili NOTRE DAME. Iza pokoncilske prilagodbe naslov je pojednostavljen na “Družba sestara Naše Gospe”. Do drugog svjetskog rata sjedište je bilo u Subotici. Godine 1941. uslijed okolnosti koje su tamo nastale, kuća Matica prenešena je iz Subotice u Zagreb, gdje je ostala do danas.

“Povijest je učiteljica života”, rekli su stari. A mi koji živimo u razdoblju punom rušenja i mijenjanja, možemo li usvojiti tu tvrdnju? Ako smo objektivni moramo priznati da je povijest sa svim bogatstvom zdrave tradicije i novih dostignuća zaista dragocjena škola.

Naše je vrijeme označeno mnogim jubilejima, koji dozivlju u pamet toliko različitih događaja iz prošlosti. To biva na kulturnom, socijalnom, političkom i nacionalnom području. Slično je i u životu naše Crkve, koja ima svoju dugu, jedinstvenu i neprekinutu povijest od 20 vjekova.
Nije tek slučaj da je u ta dva milenija i naš hrvatski narod punih 13 stoljeća uključen u tijek kršćanstva. Tako on već tisuću godina javno časti Kristovu Majku Mariju kao svoju Kraljicu.

U ovom presjeku povijesnog prikaza Kongregacije redovnica učiteljica Notre Dame ići ćemo redoslijedom kojim je ona nastajala u povijesnim tijekovima i sredinama. Prijeći ćemo daleki put od Francuske, preko Njemačke do Češke, spustit ćemo se u Mađarsku i naći se u bivšoj Jugoslaviji i završiti u Hrvatskoj. 
IZVORI I POČECI

Sve je započelo u srcu jednoga svećenika, u časovima susreta njegove duše sa Spasiteljem.
Taj pobožni svećenik je učeni asketa Petar Fourier, kojega suvremenici slave kao savjetnika vladara, branitelja domovine i reformatora Reda. On je utemeljitelj Kongregacije redovnica Notre Dame, odgojitelj i učitelj mladeži.
Petar je rođen 30. studenoga 1565. u Mirecourtu, toulske biskupije. 
Djed mu je bio bogati seljak. 
Njegov otac Dominik prepustio je posjed starijem bratu te se preselio u grad i bavio trgovinom. Od vojvode Karla III. dobio je titulu plemića.Bio je to čovjek pošten i duboke vjere. 
Majka mu se zvala Anna Nacquart.
Petar je bio najstariji od četvero braće. U svojoj 15. godini života pošao je na studij u Pont - a – Mousson na mlado i napredno isusovačko sveučilište. Tu je s velikim uspjehom završio studij. Izvrsno je govorio latinski i grčki. Volio je književnost i poeziju , a posebnom je brigom nastojao govoriti i pisati pravilnim francuskim jezikom onoga doba.
Kad je završio studij u svojoj 20. godini, stupio je u red Kanonika sv. Augustina u opatiji Chaumousayu. Redovnički duh u ovoj opatiji bio je u opadanju. Petar prilazi svim poteškoćama, odupire se zlu, podnosi loš postupak, ali ne popušta u svojem kreposnom životu.
Nakon nekoliko godina redovničkog života u svojoj zajednici Petru su ponuđene tri župe kojima su upravljali redovnici iz te opatije. 
Petar je izabrao župu u Mattaincourtu koja nije ništa obećavala. 
Kao dobar psiholog otkrio je da je neznanje veliki uzrok manama njegovih župljana. Zato je neumorno propovijedao, poučavao i na svaki način nastojao doći u kontakt sa svojim stadom.
Počeo je raditi s djecom, katekizam, pjevanje, ministranti, priredbe…... 
Priželjkivao je osnovati neku besplatnu školu u kojoj bi se mogla poučavati sva djeca, i bogati i siromašni. Za dječake pokušao je to ostvariti preko svojega reda, no nije mu uspjelo. 
A za djevojčice pojavila se 20 godišnja djevojka koja se zanosila sličnim idejama.