Sestre pohoda Marijina

Prava kćerka Pohodenja mora biti živa hostija, po primjeru Isusa Krista, za sve Božje planove, 
bilo od poglavara, bilo 
od nutarnjih muka 
koje nadodu, ne obazirući se na samu sebe.

..............................

Red Pohoda Marijina osnovali su sv. Franjo Saleški i sv. Ivana Franciska Fremiot de Chantal 6. lipnja 1610. Samostani koji tvore Red, autonomni su i neovisni jedni od drugih, ali sjedinjeni međusobno opsluživanjem Pravila sv. Augustina i Konstitucija. Red Pohođenja je redovnička Ustanova papinskog prava, potpuno kontemplativnog života iako se neki samostani bave vanjskim apostolskim radom. Prvi samostan nalazi se u Annecyu, Savoja - Francuska. Red nema generalne niti provincijalne uprave. Uprava svakog samostana povjerena je jednoj poglavarici koja spada u više poglavare te ima uza se savjetnice i kapitul. Po volji Crkve od 1950. godine samostani su združeni u Federacije koje imaju za cilj među samostanima podupirati sestrinsku suradnju. Danas u svijetu ima ukupno 161 samostan od toga: 103 samostana u Europi, 51 samostan u Americi, 5 u Africi i 2 u Aziji.
..............................
Utemeljitelji:

• Sveti Franjo Saleški (1567-1622)

Rođen je u dvorcu grofova De Sales u Savoji 21. kolovoza 1567. u obitelji s trinaestero djece od kojih je pet umrlo odmah nakon rođenja. S 15 godina otac ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije. Zatim je u Padovi doktorirao iz građanskog i crkvenog prava. Nakon studija iznenadio je svog oca, koji mu je namijenio građansko zvanje i svjetovnu karijeru, odlukom da želi biti svećenik. Kao svećenik, a kasnije kao biskup, radio je neumorno. Rezultati su bili neočekivani - više od 70 tisuća duša vratio je katoličkoj vjeri. Na svojim leđima osjećao je težinu pastirske odgovornosti. Mnogi samostani odustali su od svoje prvotne revnosti. Bio je uvjeren da je pravi redovnički život od neprocjenjive važnosti za Crkvu. Ima jedno područje gdje se napose ističe njegova neusporediva nadmoćnost, a to je duhovno vodstvo. U stupnju koji se rijetko postiže, posjedovao je poštovanje i ljubav prema dušama, oštar pogled za njihove mogućnosti, a ujedno i odlučnost i strpljivost da čeka čas milosti. Njemu je Bog povjerio Ivanu Francisku de Chantal.

• Sv. Ivana Franciska de Chantal (1572-1641)

Ivana je rođena 23. siječnja 1572. u Dijonu u Francuskoj kao drugo dijete plemićkih roditelja. Odgojila ju je tetka jer joj je majka umrla rađajući sina Andréa, koji je kasnije postao nadbiskup Bourgesa. Udala se s 20 godina za baruna de Chantala. Rodila je šestero djece, od kojih je četvero ostalo na životu. Nije bilo dana da nije s djecom pribivala sv. misi, učinila dobro djelo siromasima i bolesnicima. Muževa tragična smrt u lovu otvorila je veliku ranu u njezinom životu u koju se obilno nastanila božanska milost. Dok je u dijonskoj katedrali 1604. slušala korizmene propovijedi ženevskog biskupa, sv. Franje Saleškog, čula je unutarnji glas: »Evo čovjeka koga vole i Bog i ljudi, u čije ruke trebaš položiti svoju savjest.« Nekoliko mjeseci kasnije, nakon nekoliko razgovora sa sv. Franjom, te iza čitave noći provedene u molitvi, on joj reče: »Volja je Božja da preuzmem vaše duhovno vodstvo i da slijedite moje upute.« Franjo je dugo nosio u sebi ideju o osnivanju jedne kongregacije redovnica koje ne bi živjele u strogoj klauzuri, zatvorene, već u otvorenom samostanu da bi se lakše mogle posvetiti službi bolesnika, siromaha i utamničenih. No, od zamisli do ostvarenja trebalo je premostiti mnoge zapreke…

Po primjeru Isusa, skrivenog u Mariji, prava kći Pohođenja ne traži da se bilo čime ističe, već prebiva sama s Njim u nutrini šutljiva i obuzeta onim što Njega obuzima. Poput Marije ona nosi u sebi Isusa ne samo po milosti nego i po pažnji na Njegovu prisutnost, po sjedinjenju s Njim i u odnosu na svog bližnjega. Sve vježbe redovnica od Pohoda trebaju biti usmjerene sjedinjenju s Bogom, da molitvom i dobrim primjerom, zapravo svetim životom, služe obnovi Crkve i spasu bližnjega. Ljubav prema bližnjemu mora u Pohođenju na poseban način nositi značaj blagosti i krotkosti. U Redu se ne naglašavaju velike tjelesne pokore, ali »Gdje je manje strogosti za tijelo, treba biti više krotkosti srca«, kaže sv. Franjo.

Aktualnosti Pohođenja: Zna se da velika snaga za ostvarenje Kraljevstva Božjega u povijesti čovječanstva nisu naši veliki programi, naše inicijative, organizacije, nego je to milost Božja kada naiđe na ponizan, blagi i velikodušan odgovor.

S ovim Redom usko je povezana pobožnost Srcu Isusovu. Sv. Franjo, tražeći grb za svoj Red, izabrao je jedno srce, probodeno dvjema strelicama, okruženo trnovim vijencem. Tu su upisana imena Isusa i Marije. Godine 1671., u 24. godini života, ulazi u samostan Pohođenja u Paray le Monialu, Margareta Marija Alacoque koju je Gospodin izabrao i odlikovao kao »baštinicu blaga svoga Srca«. U klanjnaju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom ona je promatrala probodeno Srce za spas svijeta, ranjeno grijesima ljudi. Posebna pobožnost prvih petaka donijela je svoje neprocjenjive plodove za cijelu Crkvu.
..............................

Budite malene, ljubite biti nepoznate i prezrene, budite poslušne, popustljive, blage… Sjetite se da je ustanovivši vas u svojoj Crkvi, Bog htio imati najponiznije i najmanje kćeri.
Sv. Ivana de Chantal
..............................

Sestre ovog Reda možete pronaći ako dođete u kapelu vječnog klanjanja u Mošćeničkoj br. 3.

Kapelu “Corpus Domini” zajedno s kućom podiglo je “Društvo sveudiljnog klanjanja” 1940. godine na spomen 1300. godišnjice veza između hrvatskog naroda i Svete Stolice.

Danas u kući imaju svoj samostan sestre Pohoda Marijina, redovnička zajednica kontemplativnog stila života. Sestre su u ovu kuću došle na poziv preuzvišenoga biskupa Josipa Lacha, 1. rujna 1947. godine, da podrže poslanje ove lijepe zavjetne crkve hrvatskog naroda.