Suradnice Krista Kralja

Općenito o svjetovnim ustanovama

Temeljni dokument za osnivanje svjetovnih ustanova bila je apostolska konstitucija Provida Mater Ecclesia pape Pija XII. od 2. veljače 1947. godine. Taj je dokument značio prekretnicu u crkvenom životu s obzirom na svjetovne ustanove. U toj konstituciji Crkva prvi puta službeno priznaje i prihvaća svjetovne ustanove kao oblik posvećena života. To je bila velika novost. Nastalo je nešto što do tada nije bilo predviđeno crkvenim zakonikom.

Ono što je ovaj prvi dokument o svjetovnim ustanovama snažno naglasio jest posvećenje (consecratio) odnosno zavjetovanje evanđeoskih savjeta što njihove članove čini sličnima i gotovo jednakima redovnicima.

Samo godinu dana kasnije, 12. ožujka 1948. godine, objavljen je novi, ne manje značajan, dokument za svjetovne ustanove. Ovoga puta to je bio «motu proprio» pape Pija XII. Primo feliciter koji dopunjava i u neku ruku ispravlja konstituciju Provida Mater Ecclesia. Dok je u prvome dokumentu svjetovnost, kao bitna oznaka života svjetovnih ustanova, izražena samo negativno tako da se pripadnici svjetovnih ustanova definiraju kao "oni koji nisu redovnici" (a to je za ono vrijeme bila još čudna i neuobičajena definicija), u ovome novom dokumentu svjetovnost nije više samo nužno zlo, već razlog postojanju svjetovnih ustanova, zahtjev njihova apostolskog poslanja. I sljedeća bitna oznaka svjetovnih ustanova, apostolat (u kasnijem nazivu misija-poslanje), također je u ovome dokumentu točnije određeno kao novost i značajka svjetovnosti.

Da bi se gore spomenuta dva dokumenta pravilno primijenila i autentično protumačila Sveta Kongregacija za redovnike izdaje 19. ožujka 1948. godine uputu Cum sanctissimus. U toj se uputi govori o osnivanju novih svjetovnih ustanova te se osobito naglašava da za njih ne vrijede propisi crkvenoga prava za redovnike. Svjetovne ustanove su neovisne iako mogu biti pridružene nekome redu ili družbi. Posebno se donose smjernice kako će postupati biskup kod odobrenja svjetovnih ustanova.

Ovi su papinski dokumenti dali zeleno svjetlo nastajanju svjetovnih ustanova. Oni su doduše nepoznati široj javnosti, pa čak i hijerarhiji, jer u načinu svojega života kao važnu komponentu svjetovnosti imaju i diskreciju.

Bl. papa Ivan Pavao II napisao za svjetovne ustanove u apostolskoj pobudnici Vita consecrata br. 10: „Kroz za njih svojstvenu sintezu svjetovnosti i posvećenja oni kane unijeti u društvo nove slike Kristova kraljevstva, nastojeći iznutra preobraziti svijet snagom Blaženstva."

Temeljni evanđeoski tekstovi iz kojih se izvodi teološki smisao svjetovnosti i koji čine jasnijim nakane ovakvoga života jesu oni gdje se govori o kvascu, soli i svjetlu (Usp. kan. 713. paragraf 1). Članovi svjetovnih ustanova „žive u svijetu stvarajući vremenite vrednote, ali sve usmjeruju prema Bogu. Zato svjetovnost obuhvaća čitav život članova. Polje apostolata koje je otvoreno laicima i klericima - to je i njihovo polje apostolata. Oni se ne razlikuju od ostalih građana i vjernika ni u Crkvi ni u profanom društvu. Kao laici - ali posvećeni - bave se svjetovnim poslovima po zvanju, i ti su poslovi njihovo sredstvo da dozive svoje posvećenje Bogu. Svjetovnost, dakle, uvijek uključuje aktivnu prisutnost u svijetu i prihvaćanje odgovornosti da svijet bude uređen po Bogu i prema Bogu. To je smisao «posvećene svjetovnosti». I u tome smislu obično se kaže da članovi instituta djeluju u svijetu, iz svijeta i pomoću svijeta - za Isusa Krista. I sve zakonodavstvo instituta nosi tu oznaku njihova života u svijetu".

Svjetovna Ustanova „Suradnice Krista Kralja"

Godine 1926. na hodočašću hrvatskih orlića u Rimu dr. Ivan Merz, sada naš blaženik, upoznao je Maricu Stanković i njezinu prijateljicu Viku Švigir sa tzv. „svjetovnim redom" Družbe sv. Pavla kardinala Ferrarija a već sljedeće godine na orličkom tečaju u Sarajevu javlja se kod njih želja za nečim sličnim. Marica o tome obavještava dr. Merza. Godine 1938. o. Tomislav Poglajen Dl će održati duhovne vježbe za Maricu i pet prvih djevojaka i napraviti skicu za institut „Zajednice Suradnica Krista Kralja". Marica postaje voditeljica zajednice koja bi trebala pripremiti članice za poseban vid svetosti: posvećenih, ali u svijetu.Tako je nastao prvi svjetovni institut u Hrvatskoj. Njegova je utemeljiteljica Marica Stankoviću svojim spisima naglašavala između ostaloga da je u temelje Zajednice ukopan mladić sveta života, dr. Ivan Merz, kao idejni začetnik Zajednice. Godine 1943. piše Nacrt pravila.

Od 1947. do 1952. zajednica prolazi kroz mnoge kušnje komunizma: šest članica, a s njima i Marica, nalaze se u zatvoru. One, koje su ostale na slobodi, brinu se o paketima za svećenike i svoje susestre u logorima. Marica prikazuje svoje patnje za Crkvu, hrvatski narod i zajednicu te je nakon povratka našla brojan pomladak.

Za vrijeme boravka Utemeljiteljice u zatvoru o. Ivan Kozelj, isusovac, kao duhovnik Zajednice, pruža svesrdnu duhovnu pomoć suradnicama hrabreći ih da izdrže. Nakon povratka iz zatvora Marica uređuje Pravila u skladu s crkvenim propisima o svjetovnim institutima, koja su korigirana i konačno odobrena na blagdan sv. Luke, 18.10.1953. Izmjenu i dopunu Pravila odobrio je Nadbiskupski Duhovni Stol u Zagrebu 06.10.1969. a 8. prosinca 2007. kard. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, potvrđuje Konstitucije svjetovne ustanove „Suradnice Krista Kralja" koje su usklađene sa Zakonikom kanonskog prava iz 1983. i relevantnim crkvenim dokumentima koji se odnose na posvećeni život u svjetovnim ustanovama.

Nakon smrti o. Ivana Kozelja 1982. godine, duhovnik Ustanove je o. Marko Matić, isusovac.

Sama Utemeljiteljica kaže u nacrtu Pravila iz 1943.: „Djelokrug rada i apostolata Zajednice je vrlo širok. Tako širok kao što je široko ljudsko djelovanje. Tako širok kao što je široka njiva kojom u ime Kristovo Crkva upravlja, na njoj ore, sije i zalijeva rast neumrlih ljudskih duša. Zajednica suradnica Krista Kralja nije odredila i neće ništa na toj njivi odrediti kao specifično svoje. Jer njezine su članice razne naobrazbe, raznih zvanja, raznih sposobnosti raznih životnih prilika, pa će prema tome i rad njihov biti raznolik. Prvo i glavno područje na kojemu suradnica Krista Kralja radi za kraljevstvo Kristovo jest njezino zvanje. (...) Ona svoje zvanje ozbiljno shvaća i savjesna je i u najmanjim sitnicama njegovim. (...) Ona će kao učiteljica ili kao činovnica, kao studentica ili kao radnica, kao kućna pomoćnica ili kao seljanka, ili pak kao fakultetski obrazovana žena, biti svjetlo Kristovo za svoju okolinu, (...)." Marica će reći i to daje ona, utemeljiteljica, imala karizmu a Zajednica SKK, kako sama kaže, neće odrediti ništa kao specifično svoje.

Marica Stanković umire 8. listopada 1957. godine u 57. godini života. Pokopana je u 57. polju na Mirogoju.

Rad i apostolat suradnica Krista Kralja                        

Gledajući povijest Ustanove može se reći da su suradnice uistinu imale tako širok djelokrug rada i apostolata kako gaje svojedobno opisala sama Marica. Ono što je još potrebno naglasiti je činjenica da su suradnice uvijek pažljivo motrile kako bi uočile znakove vremena i znale odgovoriti na potrebe. Tako su se u vrijeme komunizma, kada je naš narod masovno odlazio iz Jugoslavije, i suradnice na poziv Crkve u Hrvata, otisnule izvan granica (u Njemačku, Austriju, Belgiju, itd.) kao socijalne radnice ili pastoralne suradnice u misijama, ili već prema potrebi u nekim drugim službama. Dvadesetak ih je tada bilo izvan Jugoslavije. Nakon osamostaljenja Hrvatske situacija se postepeno mijenjala a i potrebe. Nastupila su i zaslužena umirovljenja pa se broj članica u inozemstvu smanjio.

Ostale članice su živjele i djelovale u svim republikama tadašnje Jugoslavije radeći na različitim radnim mjestima u industriji, prosvjeti, kulturi, medicini itd., kao tvorničke radnice, ali i kao visoko obrazovane djelatnice, neke na vrlo istaknutim i odgovornim pa i rukovodećim funkcijama. U ovakvim situacijama diskrecija, koja je bitna za svjetovne ustanove, odigrala je važnu ulogu. Neke su radile u crkvenim ustanovama ili kao župne domaćice.

Zajednica trenutno broji 58 (pedeset i osam) zavjetovanih članica i 3 (tri) pripravnice, sveukupno 61. Izvan Domovine živi i djeluje pet članica. U Zagrebu živi najviše članica (31). Do sada, u Vječnost se „preselila" 61 suradnica.

Svaka zavjetovana suradnica, za razliku od redovnice, mora imati zaposlenje i dužna je osigurati sebi stalna primanja od kojih se uzdržava. Dio svojih primanja daje za potrebe Ustanove. Suradnice žive same ili u svojim obiteljima, ili po dvije. U Domu Ustanove žive samo one koje se brinu za održavanje Doma ili starije i bolesne članice koje se ne mogu brinuti same za sebe.

Dana 30. prosinca 2004. kard. Bozanić potvrdio je imenovanje vlč. mr. Milana Pušeca postulatorom u postupku za beatifikaciju Marice Stanković na prijedlog Svjetovne ustanove Suradnica Krista Kralja. Dana 16. studenoga 2006. g. kard. Bozanić u prepunoj dvorani Nadbiskupskog Duhovnog Stola u Zagrebu otvara proces.

Milan Pušec razriješen je, na vlastiti zahtjev, službe postulatura u kauzi kanonizacije službenice Božje Marice Stanković 31. listopada 2011.

O. dr. Vinko Mamić, OCD, imenovanje postulatorom od 31. listopada 2011. godine. Pokrenuto je i glasilo postulature „Poruka vedrine" koje promovira život i djelovanje službenice Božje Marice Stanković. Do sada je tiskano 20 naslova objavljenih u Kršćanskoj sadašnjosti, Glasu Koncila, UPT-Đakovo i Teoviziji od kojih su pojedini biografskog sadržaja, neki od naslova su samo Maricini tekstovi ili tekstovi-poveznice s događajima i osobama iz Maričina okruženja. Ovdje posebno treba istaknuti bi. kard. Alojzija Stepinca i bi. Ivana Merza. Također treba reći daje u knjige (osim jedne) i u glasilo postulature uložen trud, rad i ljubav suradnica prema sestri Marici i Ustanovi.