Vasilijanke

Red sestara vasilijanki počinje u Kapadociji (Mala Azija) i vezan je uz obitelj sv. Vasilija i sestre mu sv. Makrine. Vremenski je to IV. stoljeće, kad je Crkva dobila slobodu.

Progon kršćana službeno je prestao. Trebalo je srediti ustrojstvo, hijerarhiju, iskristalizirati vjeru. Upravo su se u IV stoljeću formirale vjerske dogme o Presvetom Trojstvu, Kristu Bogočovjeku, o Presvetoj Bogorodici. Prva zajednica sestara vasilijanki započela je u rodnoj kući sv. Vasilija u Anesiji Pontu nad rijekom Iris, između godine 352. i 356. U to doba Vasilije se nalazi na studiju u Ateni, a njegova majka Emilija i sestra Makrina postavljaju sebi za uzor život prvih kršćana, koji su tvorili zajednicu jednakopravnih pred Gospodinom. Bijahu oni jedno srce i jedna duša.

Toj prvoj redovničkoj zajednici Vasilije piše Pravila o životu i služenju Bogu u redovničkoj, Bogu posvećenoj zajednici. Do danas su sačuvana kraća pravila koja imaju 313 pitanja i odgovora. Opširna pravila imaju samo 55 pitanja i odgovora s nešto dužim tekstom.

Redovnička Pravila sv. Vasilije uskoro su bila poznata ne samo na Istoku, nego i na Zapadu. Tako sv. Benedikt u VI. stoljeću temelji svoja Pravila na Pravilima sv. Vasilija.

Vasilijeva redovnička Pravila papa Liberije potvrđuje 363. godine, papa Damaz 373. , Lav I. Veliki 456. godine.

Danas je Red sv. Vasilija Velikoga:

- Papinskoga prava, kontemplativno-aktivni red i u njemu se polažu svečani zavjeti.

- Dekretom Svete Stolice od 1. lipnja 1951. godine centraliziran je pod jednom generalnom upravom u Rimu.

- Sastoji se od: provincija, viceprovincija, delegatura, misija i kontemplativnih samostana.

- Istočnog je obreda i u krilu je katoličke Crkve.

- Internacionalni je red s redovničkim zajednicama na svim kontinentima, s oko 830 redovnica.

Sestre vasilijanke Hrvatske viceprovincije bilježe svoju nazočnost u Hrvatskoj od kolovoza 1915. godine. Naklonost mjesne Crkve utječe često na razvoj i napredak redovništva. U Hrvatskoj se ne bi pojavile sestre vasilijanke bez zauzetosti i želje mjesnog Ordinarija, biskupa križevačkoga Julija Drohobeckoga i njegovog generalnog vikara dr. Dane Sajatovića. Ta i prve kandidatkinje bile su upravo nećakinje mons. Sajatovića iz žumberačke obitelji Smičiklasa.

Kandidatkinje su završile novicijat u Sloviti (Galicija). Boravak hrvatskih kandidatkinja u Galiciji trajao je od 1908. do 1915. godine. U vihoru II. svjetskog rata vraćaju se sestre s položenim vječnim zavjetima u svoju križevačku biskupiju.

Hrvatska viceprovincija sv. Bazilija i sv. Makrine, sa sjedištem u Križevcima, ima 24 redovnice s vječnim zavjetima, 2 novakinje i 2 postulantice. Djelujemo u križevačkoj biskupiji, koja je sufragan zagrebačkoj Metropoliji.

POČETAK SESTARA VASILIJANKI U HRVATSKOJ

Križevački biskup dr. Dionizije Njaradi jako je želio u svojoj biskupiji osnovati samostan sestara Vasilijanki. Stoga je poslao nekoliko djevojaka, koje su izrazile želju za redovnički život, ukrajinske i hrvatske narodnosti grkokatoličkog obreda u Ukrajinu kod sestara vasilijanki na školovanje i novicijat. Po završetku škoIovanja, s još nekoliko sestara iz Ukrajine, 1915. godine dolaze prve sestre vasilijanke u Hrvatsku sa sjedištem u Križevcima. Zgrada bivšeg biskupskog konvikta “Julianeum” postala je prvi sestarski samostan u Hrvatskoj .

Godina 1920. donosi veliku novost u vezi daljnjeg života ove redovničke grkokatoličke zajednice sestara vasilijanki. Te godine biskup Dionizije Njaradi donosi odluku i u Križevcima ostavlja sestre vasilijanke hrvatske narodnosti, a sestre ukrajinsko-rusinske narodnosti šalje u Šid i smješta ih u biskupski dvor te otvara Dom za djecu siromašnu i bez roditelja. Ovo su bili počeci razvitka sestara koje su se kasnije razvile u dvije zasebne skupine i to: Ukrajinsku provinciju sestara sa sjedištem u Osijeku pod nazivom Sestre vasilijanke (po osnivaču reda koji se na ukrajinskom jeziku naziva sv. Vasilije Veliki) i Hrvatsku viceprovinciju sa sjedištem u Križevcima, a koja nosi osnivački naziv Sestre bazilijanke (po istom osnivaču reda, ali na hrvatskom jeziku se naziva sv. Bazilije Veliki). Jedne i druge sestre imaju zajedničku Generalnu poglavaricu sa sjedištem u Rimu, kao i ista redovnička Pravila i Konstitucije.

DJELATNOST SESTARA VASILIJANKI

U duhu karizme svojih utemeljitelja, sv. Vasilija i sv. Makrine, od samog početka svoga postojanja, sestre su se bavile odgojno-obrazovnom djelatnošću, zatim rade u bolnicama, bave se ručnim radom i šivanjem crkvenog ruha. S nastankom nezavisne Hrvatske otvorena je mogućnost daljnjem radu s djecom i mladima. U Osijeku sestre su 1993. otvorile Dječji vrtić Božje providnosti. Jedna od najvažnijih djelatnosti sestara je pastoralni rad i misijska djelatnost u širenju Radosne vijesti - evangelizacija.

Da bi redovnica mogla svoj duhovni život živjeti u punini, izvor snage crpi iz sv. sakramenata. Svakodnevno sudjelovanje na euharistijskoj gozbi, primanje sv. pričesti, česta mogućnost pristupanja sakramentu pomirenja, moljenje časoslova: Večernje, Jutarnje… sve su to rijetke milosti i velikim privilegijem svake sestre vasilijanke. Kao što svakodnevno krijepimo svoje tijelo da bismo mogli živjeti i raditi, daleko više svakodnevno čitanje i razmatranje Evanđelja, moljenje krunice, česti pohodi Presvetom Otajstvu, mjesečne duhovne obnove, jedanput godišnje duhovne vježbe i mnogobrojne privatne molitve obogaćuju i oplemenjuju dušu i daju joj snage u izvršavanju redovničkih dužnosti u izgrađivanju Kraljevstva Božjega i to ne smo riječju već i svojim životom.