Vijesti - 150. obljetnica djelovanja sestara milosrdnica u Zadarskoj nadbiskupiji

Zahvalno misno slavlje povodom proslave 150. obljetnice djelovanja sestara milosrdnica sv. Vinka Paluskog u Zadarskoj nadbiskupiji, u katedrali sv. Stošije u Zadru, u subotu 7. rujna, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed koju je tom prilikom uputio donosimo u cijelosti.

Drage sestre milosrdnice!

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre!

1. Srdačno vas pozdravljam u katedrali sv. Stošije u Zadru gdje smo se okupili da s radošću i zahvalnošću iznesemo Bogu naše molitve obilježavajući 150. godišnjicu dolaska sestra milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zadarsku nadbiskupiju i njihovog neprekidnog života i djelovanja u ovoj mjesnoj Crkvi.

Pozdravljam s. Jelenu Ikić, vrhovnu glavaricu Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, s. Andreu Mirčeta, provincijalnu poglavaricu Provincije Navještenja Gospodinova iz Splita, kao i ostale nazočne članice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog.

2. Kada usmjerimo našu pažnju u prošlost, primjećujemo kako Družba sestara milosrdnica, nakon svoga dolaska u Hrvatsku 1845. godine, širi svoju djelatnost na prosvjetno – odgojnom i zdravstveno – socijalnom planu. Visoki Zemaljski odbor 1874. poziva Družbu da preuzmu rad u pokrajinskim bolnicama u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Družba je tada mogla prihvatiti rad samo u jednoj bolnici. Odbor odlučuje da to bude bolnica u Zadru. I tako sestre, njih 12, u rujnu 1874., dolaze u grad Zadar. Sestre su djelovale najprije u staroj bolnici na poluotoku u Zadru i kasnije u novoj bolnici u Arbanasima. Bilo je to do 1923. godine, kada im talijanska uprava u bolnici daje otkaz, zahvalivši im ipak što su najvećom  revnošću i kršćanskom ljubavlju svakog sata danju i noću bile uvijek pripravne, kad ih je dužnost zvala, ublažavati boli bolesnika… Zbog talijanske okupacije Zadra moraju napustiti grad i sestre iz ostalih podružnica koje je Družba u međuvremenu osnovala: iz Maloga sjemeništa odlaze 1922., iz Doma staraca i Dječjeg čuvališta 1923., a iz Centralnoga bogoslovnog sjemeništa 1929. godine. Na tim podružnicama djelovale su u karizmi svoje Družbe – skrbeći o starijim osobama i siromasima, odgajajući dječicu te služeći izravno Zadarskoj Crkvi u njenim odgojno – obrazovnim zavodima. U njihovim ih službama zamjenjuju talijanske sestre iz Brescie.

Nakon toga, sestre milosrdnice dolaze na područje Zadarske apostolske administrature (jugoslavenski dio): u Benkovac  (1934. – 1940.), gdje otvaraju Dječje zabavište i Tečaj krojenja i šivanja te u Sveti Filip i Jakov (1940. – 1969.), gdje skrbe za kućanstvo (Nad)biskupijskog ljetnikovca, gdje su se odmarali šibenski i zadarski sjemeništarci.

Godine 1948. sestre se vraćaju u Zadar, ovaj put u Samostan sv. Frane (1948. – 2023.), gdje preuzimaju brigu za kućanstvo, a od 1951. godine jedna sestra iz te zajednice počinje svirati i katehizirati u Župi Srca Isusova na Voštarnici u Zadru. Te godine (1951.) sestre počinju opet raditi u zadarskoj bolnici, ali u građanskom odjelu, do 1991. godine, od kada ponovno djeluju u redovničkom odijelu.

U vrijeme komunizma, Družbi sestara milosrdnica mnogo je toga oteto, a sestre, njih na stotine, potjerane su iz škola i bolnica. U to vrijeme neke sestre stanuju u bolnici, a druge u privatnim stanovima, dok ih Družba nije sve okupila 1966. godine u vlastitoj samostanskoj zgradi na Relji u Zadru (danas u ulici sv. Vinka Paulskog u Zadru). Od tada iz svog samostana šire djelatnost Družbe: u župi Rođenja sv. Ivana Krstitelja na zadarskoj Relji (1967.), u Nadbiskupskom ordinarijatu (1970. – 1976.), u Nadbiskupskoj školi za spremanje svećenika (1978. – 1994.), u bolnici u Zadru (do 2023.), u Domu umirovljenika na Puntamici u Zadru (1990. – 2008.), u biogradskoj Ortopedskoj bolnici (2001. – 2012.) te po raznim župama u gradu i bližoj okolici.

Godine 1977. započinju djelovati u Svećeničkom domu „Zmajević“ (1977. – ), gdje skrbe za starije i bolesne svećenike te u Nadbiskupskom domu (1977. – 2023.), gdje vode Nadbiskupovo kućanstvo i nastavljaju kratko prekinuti rad u Ordinarijatu (do 2001.). K tome, 1978. jedna sestra počinje raditi u suvenirnici Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar i priključena je zajednici koja djeluje u ovim dvjema ustanovama.

Provincija Navještenja Gospodinova iz Splita u Zadarskoj nadbiskupiji otvorila je i nekoliko podružnica izvan Zadra: na otoku Božavi (1949. – 1952.; 1963. – 1978.), u Biogradu na Moru (1950. – 2022.), Tkonu na otoku Pašmanu (1971. – 2002.), u Banju na Pašmanu (1972. – 1985.), Pakoštanima (1982. – 2013.) i u Kistanjama (1999. – ). U tim župama sestre su djelovale kao vjeroučiteljice u župi i školi, sviračice, sakristanke i voditeljice kućanstva.

Danas su sestre milosrdnice aktivne u Svećeničkom domu u Zadru, u SICU-u, u župi Kistanje te u dvije župe u Zadru: Rođenje sv. Ivana Krstitelja na Relji i Presveto Srce Isusovo na Voštarnici.

Dragocjen je i molitveni život sestara milosrdnica koje sada žive u svome samostanu na Relji, a više nisu aktivne u crkvenim ili civilnim institucijama. Njihov sadašnji tihi i molitveni život važan je doprinos zadarskoj mjesnoj Crkvi, primjeren njihovim mogućnostima i okolnostima života.

3. Pod svodom katedrale sv. Stošije, majke svih crkava u Nadbiskupiji, koja je izgrađena u srcu grada Zadra kao živi znak neprekinute Božje nazočnosti i djelovanja među nama, rado se danas pridružujemo sestrama milosrdnicama prigodom jubileja 150. godišnjice njihovog djelovanja na području Zadarske nadbiskupije i Bogu želimo izreći svoju hvalu, otkriti svoje nade i izraziti ljubav i poštovanje zbog onoga što Bog čini prema nama po služenju sestara milosrdnica u ovoj mjesnoj Crkvi. Naša molitva danas želi obuhvatiti na osobiti način mnoge sestre milosrdnice, žive i pokojne, koje posljednjih sto i pedeset godina na području Zadarske nadbiskupije Bogu prinose svoje molitve te s velikom ljubavlju i požrtvovnim predanjem služe Bogu i narodu ovoga kraja.

4. U kratkom evanđeoskom ulomku iz liturgije Službe riječi današnjeg dana koji sadrži samo tri retka iz 10. poglavlja Lukinog evanđelja, susrećemo Isusa koji, vođen Duhom Svetim, u zanosu slavi Boga, Gospodara neba i zemlje, zbog Očevog dara malenima.

Koji je povod da Isus radosno kliče Ocu u Duhu Svetom? Koji je to dar malenima kojem se Isus raduje? Isus slavi Oca u času povratka i nakon izvještaja sedamdeset i dvojice učenika o izvršenom poslanju koje im je On povjerio. „Slavim te Oče, gospodaru neba i zemlje…“ (Lk 10,21), kliče Isus. Isus je ushićen zbog sudjelovanja njegovih učenika u podjeli s drugima iskustva ljubavi kojom njega ljubi Otac i koju je povjerio njegovom služenju, kako bi se Očeva ljubav do kraja očitovala i zahvatila mnoge. Isusa raduje iskustvo učenika zbog zajedništva s poslanjem koje je Otac predao u njegove ruke, a On povjerava svojim učenicima. Isus je ushićen što se Radosna vijest, Kraljevstvo Božje, koje je donio na ovaj svijet, širi i raste po poslušnosti, potpunom predanju i povjerenju učenika u poslanju koje im povjerava. Isus radosno slavi Oca zbog milosti poslanja učenika po kojoj čovjek prima ono što je njegov Otac po naravi. Ljubav Očeva očituje se u životu njegovog Sina, a ljubav Sina prema Ocu očituje se u Duhu kojem Sin kliče, priopćuje i objavljuje malenima dioništvo u Božjem životu.

Čovjekov životni tijek, bez obzira na životne okolnosti koje ga snađu, po Isusovom djelu otkupljenja i poslanju učenika koji nastavljaju njegovo isto djelo, postaje uzvišeniji od mogućnosti ljudske percepcije, jer nam Otac, Gospodar neba i zemlje, daruje bezgranično dostojanstvo čineći nas svojom ljubljenom djecom. Otac nas ljubi onom ljubavlju kojom nas Sin ljubi. „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas… Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 9.13), govori Isus svojim učenicima.

Isus u molitvi na Posljednjoj večeri, u komunikaciji s Ocem, objavljuje jedinstvo s Njime i s nama u slavi koju nam donosi. Isus moli: „Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih, kao što si mene ljubio“ (Iv 17, 23).

Redovnici, Bogu posvećene osobe, žive od Nade koju je sâm Bog posijao u njihova srca te poziva u poslanje koje im on povjerava, da nastave njegovo djelo spasenja čovjeka. Prihvaćajući evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, Bogu posvećene osobe suobličuju se Kristu i tako rađaju duhovnom evanđeoskom plodnošću ljubavi. Ovom duhovnom plodnošću nastavlja se djelo poslanja sedamdeset i dvojice koje Gospodin šalje i uzrok su Isusove hvale i proslave Oca u svakom vremenu, kulturi i prostoru.

Slaveći 150. obljetnicu djelovanja sestara milosrdnica na području Zadarske nadbiskupije, po pozivu i poslanju sestara, njihovoj ustrajnoj molitvi, po njihovom životu i mnogim oblicima služenja po bolnicama, sirotištima, domovima, župama i drugim institucijama, prepoznajemo živog uskrslog Krista koji djeluje među nama te se i mi, potaknuti Duhom, pridružujemo Isusovoj radosnoj molitvi i slavimo Oca, Gospodara neba i zemlje, zbog ljubavi koju dijeli s nama malenima.

5. Dok zajedno Bogu zahvaljujemo na mnogim milostima koje je udijelio Zadarskoj mjesnoj Crkvi kroz sto i pedeset godina djelovanja sestara milosrdnica, zahvaljujemo i svakoj sestri milosrdnici na suradnji s Božjim pozivom i milostima koje su od Boga primile i nesebično, ponekad uz puno žrtve i odricanja, dijelile s mnoštvom Božjega naroda ovoga kraja.

Gospodin, po zagovoru sv. Vinka, neka bude živim i preminulim sestrama milosrdnicama radost i nagrada zbog dobra koje su živjele, svjedočile i dijelile s drugima. Amen.

mons. Milan Zgrablić,
nadbiskup zadarski