Vijesti - 82. opća skupština Unije viših redovničkih poglavara (USG)

Od 27. do 29. studenoga na Salesianumu u Rimu održano je 82. opće zasjedanje Unije vrhovnih poglavarâ (USG). Razmišljanja i susreti različitih jezičnih skupina temeljili su se na trima iskustvima. O. Janson Hervé iz Male Isusove braće je govorio o "svjetlima koja mi pomažu živjeti tu službu moje braće i poput pape Franje krijepe moju nadu". Fra Mauro Jöhri, kapucin, objasnio je kako ga "papa Franjo nadahnjuje i potiče u službi animacije Reda". Na kraju, o. Hainz Kulüke, iz Družbe Božje riječi, zadržao se na "vodstvu u Misionarskoj redovničkoj kongregaciji u međunarodnom i interkulturalnom okruženju u svjetlu primjera pape Franje". Zasjedanje je zaključeno susretom s Papom.

Susret sudionika skupštine s papom Franjom

Nije se radilo o kratkom susretu, kao što je to tražila Unija, već je susret, na zahtjev Svetog Oca, potrajao čitavo prijepodne. Papa nije izgovorio unaprijed pripremljeni govor, nego je to bio bratski i srdačni susret u obliku pitanja i odgovora koji su produbili mnoge aspekte redovničkog života i aktualnih problemâ s kojima se susreću redovničke zajednice. Papa je u svojim odgovorima često obogaćivao razgovor osobnim anegdotama iz svoga pastoralnog iskustva.

Prva se skupina pitanja ticala identiteta i poslanja posvećenog života. Na pitanje: koji posvećeni život očekujemo danas, Papin je odgovor glasio: da bude posebno svjedočanstvo. "Morate doista biti svjedoci jednog drugog načina djelovanja i ponašanja. To su vrijednosti Kraljevstva utkane u stvarnost". Radikalnost se traži od svih kršćana, rekao je Papa, ali redovnici su pozvani nasljedovati Gospodina na poseban način: "To su muškarci i žene koji mogu probuditi svijet i prosvijetliti budućnost. Posvećeni život je proroštvo. Bog od nas traži da izađemo iz gnijezda u kojem jesmo i da se zaputimo prema granicama svijeta, kloneći se pritom napasti da ih 'pripitomimo'". To je najkonkretniji način nasljedovanja Gospodina – napomenuo je papa Franjo.

U nastavku Papa je rekao da je proroštvo ojačati ono što je "institucionalno", to jest karizmu, u posvećenom životu i to ne miješati s pojedinim apostolskim djelom. Prvo ostaje, drugo prolazi. Karizma ostaje zato što je snažna. Katkad se brkaju karizma i djelo. Karizma je kreativna, traži uvijek nove putove. Karizmatsko svjedočenje, nastavio je Papa, mora biti realistično i uključivati, također, činjenicu da se drugima predstavljamo kao svjedoci grješnici: "Svi griješimo. Svi moramo priznati svoje slabosti. Za svakog je dobro priznati da je grješnik". "Vi ste, papa Franjo", pitao je netko od nazočnih, "često uporno pozivali da se pođe na periferije. Ali na koji način?". Papa je odgovorio da je perspektiva svijeta drukčija kada se promatra s periferije, a drukčija kada se promatra iz središta i to nas obvezuje da neprestano propitkujemo naš redovnički život. Pritom je podsjetio na jedno pismo o. Arrupe socijalnim centrima Družbe Isusove u kojem je rekao da istinsko opredjeljenje (povlaštena ljubav) prema siromašnima iziskuje živjeti sa siromašnima. "Treba sve promatrati kroz prizmu periferije. Treba poći na periferiju da bismo doista upoznali kako ljudi žive. U protivnom nam prijeti fundamentalizam strogih stavova utemeljenim na jednom centralističkom pogledu. To nije zdravo. Evo jedan primjer: onaj koji radi s mladima ne može se obraćati mladima pretjerano strukturiranim rječnikom jer mladi to naprosto ne razumiju. Bog od nas danas traži da izađemo iz gnijezda u kojem se nalazimo. I onaj koji živi u klauzuri pozvan je svojom molitvom da evanđelje raste u svijetu. Uvjeren sam da je najvažniji hermeneutički ključ i ispunjenje evanđeoskog poslanja: 'Pođite! Pođite!'".

Prešlo se zatim na temu zvanja i izgradnje (formacije). Papa je istaknuo da je došlo do promjena u geografiji redovničkog života i da postoje mlade Crkve koje daju nove plodove, s obilnim zvanjima. Nema sumnje da sve kulture imaju sposobnost pobuđivanja zvanja. Očito je, međutim, da je potrebno izbjegavati dramatične pojave kao što je takozvana "trgovina novacima" u kojoj se ide u potragu za novacima i novakinjama u nekim zemljama koje ne postoje kuće određene redovničke zajednice te ih se šalje u djela i kuće drugih zemalja gdje su zvanja rijetka. Treba, međutim, znati da ispravna nakana može biti nesavršena na početku, ali se zatim mora pročišćavati iz godine u godinu sve do svečanih zavjeta. U svakom slučaju, „trebamo uvijek biti budni i imati otvorene oči. Možda novak ili novakinja traže utočište, utjehu?". To nas naravno obvezuje da ponovno razmišljamo o inkulturaciji karizme koja je jedna, ali je u interakciji s pojedinim kulturama. Crkva mora tražiti oproštenje i gleda s mnogo stida na apostolske neuspjehe do kojih je došlo zbog grješaka učinjenih na tome polju, kao u slučaju Mattea Riccija u Kini koji je bio pogrešno shvaćen. Interkulturalni dijalog mora nas potaknuti da uključimo u upravljanje redovničkih ustanova pripadnike različitih kultura koji izražavaju različite načine življenja karizme. Nije riječ nipošto o folklorističkoj inkulturaciji, već je to pitanje mentaliteta, načina razmišljanja. Ne može se odgajati nekog redovnika ne vodeći računa o njegovoj kulturi, o njegovu pogledu na svijet. Nužno je razlučivanje, interkulturalni dijalog. Ne smije se gubiti vlastiti osobni i kulturni identitet.

Papa je zatim mnogo inzistirao na izgradnji koja, po njegovu mišljenju, temelji na četiri temeljna stožera: duhovnoj, intelektualnoj, zajedničarskoj i apostolskoj izgradnji. Nužno je izbjegavati svaki oblik licemjerja i klerikalizma zahvaljujući jednom iskrenom i otvorenom dijalogu o svim aspektima života: "Izgradnja je umijeće i ne smije biti nalik policijskom poslu", rekao je slikovito papa Franjo: "cilj je izgraditi osobe koje imaju nježno srce, a ne trpko poput octa". „Odgajati znači posvećivati nekoj osobi manje ili više vremena, već prema njezinim sposobnostima i kulturi. U suprotnom odgajamo i obrazujemo 'mala čudovišta'“ rekao je Papa. I ne treba zaboraviti da "mladi imaju drugi jezik, druge kategorije. „Ne govorim o razlici između kultura na različitim zemljopisnim područjima, već o kulturnoj promjeni koja odgovara na promjenu epohe“. „Potrebno je izgrađivati mlade da budu svjedoci uskrsnuća, vrijednostî evanđelja, izgrađuju i vode narod. Cilj izgradnje je da osobe budu izgrađene za Božji narod. Treba misliti na "Božji vjerni narod". Dakle, ako neko sjemenište primi bivšeg redovnika koji je izbačen iz jedne redovničke ustanove zbog ozbiljnog razloga, ono ne misli na Božji narod i to je ozbiljan problem. Primjerice, hrabrost koju je Benedikt XVI. pokazao u hvatanju u koštac sa slučajevima zlostavljanja mora nam poslužiti kao primjer da imamo istu hrabrost u zauzimanju za izgradnju“, rekao je Papa, koji je zaključio: "ne odgajamo i obrazujemo upravitelje, voditelje, već očeve, braću, suputnike".

Što se tiče braće laika u posvećenom životu, Papa je rekao da njihov poziv nije "drugorazredan, već je drukčiji poziv" koji posjeduje golemu privlačnu snagu. „Bratstvo pretpostavlja prihvaćanje različitostî i sukobâ. Katkada ga je teško živjeti, ali ako ga ne živimo, nismo plodonosni“ – rekao je Sveti otac. Nužno je produbiti taj aspekt, ističući njegovu vrijednost. "Ne vjerujem uopće da je tome pozivu odzvonilo", rekao je papa Franjo, već "moramo shvatiti što Bog od nas traži". Postoji jedan dokument o braći redovnicima koji je, već duže vrijeme u fazi revizije pri Kongregaciji za ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života. Bit će nužno ponovno ga uzeti u ruke. 

Odgovarajući zatim na pitanje o braći redovnicima kao poglavarima u klerikalnim redovima, Papa je odgovorio da je riječ o crkvenopravnom pitanju i moći će eventualno biti stavljen na tu razinu. Druga skupina pitanja ticala se bratstva. Papa je rekao da ono ima golemu privlačnu snagu. Pretpostavlja prihvaćanje razlikâ i konflikata. „Postoje razni oblici bratstva ovisno o institutima, Bratski život može biti vrlo težak, ali je vrlo važan, to je svjedočanstvo. Njegovo pomanjkanje predstavlja prepreku na putu.“ "Osoba koja nije kadra živjeti bratstvo nije prikladna za redovnički život", rekao je Papa. Ponekad postoji težnja prema individualizmu koja je često bijeg od bratstva. A loše življen život u bratstvu ne pomaže u rastu, već mu odmaže. Ali sa subraćom u teškoćama, kako pomiriti milosrđe, razumijevanje i odlučnost? "I u najboljim obiteljima postoje članovi koji se susreću s teškoćama", odgovorio je Papa. "Konflikti u zajednici moraju postojati: ne može se sanjati jednu zajednicu ili skupinu bez teškoća i konflikata", ali "zajednica mora tolerirati sukobe. Konflikti postoje i moraju postojati i prevladavaju se ne na način da ih se eliminira, ignorira ili pokriva, već tako da se suočimo s njima. Ponekad smo vrlo okrutni. Postoji zajednička napast da se druge kritizira iz osobnog zadovoljstva ili radi osobne koristi", rekao je Pape. Ponekad može biti nužno praćenje, prije svega kada je riječ o tjelesno ili duševno bolesnom bratu. U svakom slučaju, "kada izbije sukob s nekim bratom ne smijemo nikada djelovati kao menadžeri, nego naša ljubav mora biti izraz nježnosti prema njemu". „Pred sukobom ne smijemo se ponašati kao svećenik ili levit iz prispodobe o dobrom Samarijancu koji idu dalje…; ne smijemo izbjegavati sukobe niti se smijemo u sukobu ponašati nerazumno; moramo naprotiv ući u konflikt i ponašati se mudro tražeći sva moguća sredstva da ga se riješi. Sukobu moramo pristupiti strpljivo i mudro. Znam da je to teško, ali se treba potruditi da se on riješi i ići dalje, nikada se ne pretvarati da ga ne vidimo niti ga ignorirati. Naravno da ako se ništa ne promijeni trebat će naći druga rješenja, kao što je promjena zajednice ili napuštanje kongregacije, ali je potrebno sve činiti s ljubavlju.“ U svezi s tim Papa je podsjetio na jedno osobno iskustvo s mladićem od 22 godine koji je patio od depresije i bio alkoholičar jer mu majka nije nikada iskazivala nježnost. Sada je jedna afirmirana osoba. Moramo moliti tražeći milost nježnosti. "Ima jedna rečenica iz časoslova koja se čita na blagdan svetog Josipa, a koja mi se jako sviđa, gdje se kaže kako je sveti Josip postupao sa svojom obitelji: s 'euharistijskom nježnošću', Tako treba postupati s braćom: s euharistijskom nježnošću", zaključio je Papa. 

Postavljeno je zatim nekoliko pitanja o uzajamnim odnosima između redovnika i partikularnih Crkava u koje su uključeni. Papa je rekao da iz vlastitog iskustva zna za moguće probleme: "Mi biskupi moramo shvatiti da posvećene osobe nisu pomoćna sredstva, već su karizme koje obogaćuju biskupije". Papa je nastavio: "Biskupije trebaju vaše karizme". Uključenost redovničkih zajednicâ u biskupiju je, dakle, važna, kao što je važno da biskup prepozna i poštuje njihove karizme. Sukobi se općenito javljaju kada nedostaje dijaloga. U svezi s tim Papa se osvrnuo na neka svoja iskustva, kako pozitivna tako i negativna, kada je bio biskup u svojoj dijecezi. Iznio je opažanje da je to pitanje obrađivano više puta i u više navrata, a pročelnik za Kongregaciju za ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života priprema jedan dokument i želi da se i redovnici što više u to uključe.

Posljednja pitanja su se odnosila na granice misije posvećenih osoba. Koje su to granice? "Potrebno ih je tražiti na temelju karizmi svake ustanove", rekao je Papa. „Ne želim nijekati ili minimizirati bilo koju granicu, ali se sve mora prosuđivati prema karizmi svake pojedine redovničke zajednice“, podsjetio je generalni prepošt Družbe Isusove, otac Arrupe, podsjetivši na izbor koji je on u svoje vrijeme učinio u korist izbjeglica. "Stvarnosti u kojima postoji isključenost osoba", rekao je Papa „ostaju najznačajniji prioritet, ali i one traže razlučivanje.“ Prvi je kriterij poslati u te situacije gdje postoji isključenost najbolje, najučenije osobe. To su najopasnije situacije koje traže hrabrost i mnogo molitve. I nužno je da poglavar prati osobe uključene u taj rad. Osim tog izazova marginalizacije spomenuo je izazov kulturne i odgoje marginalizacije u školama i na sveučilištima. U tome području posvećeni život može pružiti mnogo kroz svoje služenje. On je podsjetio: "Kada su me oci iz revije La Civiltà Cattolica došli posjetiti  govorio sam im o granicama misli, jedne i slabe misli. Njima sam preporučio te granice kao što, s druge strane, vrhovnog poglavara Salezijanske družbe podsjećam da je njihova granica Patagonije, to jest don Boscov san." Prema Papi stožeri obrazovanja su sljedeći: "prenositi znanja, prenositi načine rada, prenositi vrijednosti. Preko njih se prenosi vjera. Odgojitelj mora biti na visini odgojne zadaće i pitati se kako naviještati Isusa Krista jednom naraštaju koji se mijenja". 

Zatim je inzistirao: "Odgojna zadaća je ključna, ključna, ključna!". Spomenuo je zatim neka svoja iskustva u Buenos Airesu o pripravi koja se zahtijeva za primanje u odgojne sredine djece i mladih koji imaju probleme, osobito u obitelji. Kako naviještati Krista tim mladićima i djevojkama? Treba paziti, dodao je da im se ne dadne "cjepivo protiv vjere".

Prije nego li će se oprostiti od 120 okupljenih vrhovnih poglavara, Papa je najavio da će 2015. godina biti posvećena posvećenom životu, a na izlasku iz dvorane je rekao: "Hvala vam, hvala vam za ovaj čin vjere koji ste učinili na ovome skupu. Hvala za ono što činite, za vaš duh vjere i nastojanja u služenju. Hvala za vaše svjedočanstvo, za mučenike koje dajete Crkvi i za poniženja kroz koja morate prolaziti: to je put križa".

Preuzeto s Vidimus Dominum