Vijesti - Adventska duhovna obnova za redovnice grada Zagreba

Adventska duhovna obnova za redovnice grada Zagreba u organizaciji Povjerenstva HKVRPP-a za trajnu redovničku formaciju održana je na treću nedjelja Došašća, 13. prosinca u crkvi sv. Franje na Kaptolu. Voditeljica obnove bila je dr. sc. s. Silvana Fužinato iz Družbe Presvetog Srca Isusova.

Program je započeo pjevanom Večernjom koju je predvodio predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica fra Jure Šarčević, a animirale sestre milosrdnice. 

U prigodnom nagovoru s. Fužinato je povezana dvije teme: advent i početak Godine milosrđa. Stoga je sam nagovor podijelila u tri dijela: razmišljanje o adventu kao povratku u pustinju, pokušalj otkrivanja lica Boga milosrđa, te ispit savjesti.

Mnogi tekstovi, kako Starog tako i Novog zavjeta u ovom adventskom vremenu govore o pustinji. Volim govoriti o adventu kao povratku u pustinji, rekla je, te na pitanje „Što znači pustinja?“, naglasila kako u današnjim imamo prilike čuti da je pustinja poželjna za opterećena čovjeka koji želi otići u pustinju, kako bi stekao iskustvo, kako bi pronašao nutarnji mir. Pustinja dobila pomalo idilično i nestvarno značenje. Međutim u biblijskom smislu pustinja je imala drugačije značenje.

Prije svega pustinja je mjesto straha, nesigurnosti, borbe za život, smrti, ostavljenosti. Pustinja je bila mjesto, područje kojem je Bog uskratio svoj blagoslov. Mjesto gdje nije bilo vode, ni života. Međutim u religioznom smislu, u iskustvu Izraelskog naroda pustinja je sasvim drugačija. Pustinja je iskustvo života, iskustvo prelaska iz smrti u život, naglasila je s. Fužinato, te uputila na Pn 1,19 gdje Bog poziva svoj narod, izbavlja ga iz egipatskog ropstva i 40 godina ga vodi kroz pustinju. 

Pitat ćemo se zašto je narod morao 40 godina boraviti u pustinji, zašto ga je Bog kušao.

Razlog boravka u pustinji, hoda pustinjom nije bila smrt, nego život. Narod je u pustinji hodajući s Bogom upoznao samog sebe i upoznao pravu sliku Boga. U tom smislu pustinja za izraelski narod nije mjesto smrti, nego života, iskustvo Božje blizine, Božje prisutnosti, pojasnila je, jer „Bog vodi svoj narod kroz pustinju, ne da bi ga kaznio, da bi ga usmrtio, nego zato da bi čovjek spoznao što je u njegovu srcu, da bi Bog progovorio njegovu srcu“.

Želja mi je, da ovo adventsko vrijeme i za nas bude vrijeme povratka u pustinju koja se zove čovjekovo srce. Vjerujem da u svakoj od nas postoji jedan dio srca gdje se bojimo doći, jer ne znamo što nas tamo čeka. Ne bojmo se možda čak i večeras poći u tu pustinju, znati da nas tamo čeka onaj koji nas ljubi, koji nas čeka da bi se susrele s njim, ali i sa samim sobom. Neka ovaj advenat i ovaj Božić bude vrijeme boravka u pustinji, vrijeme rađanja Boga iznova u našem srcu. No, prije svega neka bude mjesto u kojem ćemo iznova rođeni preobraziti svoj pogled i promijeniti svoje krive slike o Bogu, čovjeku, i samome sebi. Neka bude vrijeme u kojem ćemo otkriti lice Boga milosrđa, rekla je s. Fužinato.

U otkrivanju lica Boga milosrđa, uputila je na tekst iz Lukina evanđelja (7,36-50) gdje čitamo o ženi koja dolazi nepozvana na gozbu na kojoj se u kući farizeja pravednika nalazi i Isus. 

Osvrćući se na lik žene kako je predstavljen, podsjetila je, kako je ona bezimena, te okarakterizirana po svojem načinu života (laka morala), dok farizej pravednik ima ime Šimun.

No, žena, ne samo da ne biva identificirana po svom imenu, nego ovo je žena u cijelom izvještaju ne izgovara niti jedne jedine riječi. Žena šuti, ali čini, rekla je s. Fužinato, te naglasila Isusove riječi upućene ženi „oprošteni su ti grijesi“.

Oprošteni su joj grijesi, jer je voljena. Zahvaljujući toj ljubavi oprošteni su joj grijesi. Oprošteni grijesi i zato je voljena. Možemo imati ovu dvoznačnost, koju i mi poznamo, jer nitko ne zna oprostiti, ako prije nije iskusio ljubav, ali isto vrijeme znamo da samo ljubav otkupljuje mnoštvo grijeha, pojasnila je, te dodala kako se na kraju Isus obraća ženi, a farizeju Šimunu ne govori više ništa, ali ni on ne govori ništa. Ova šutnja je poziv da mi počnemo govoriti, da mi damo svoj sud.

U susretu sa ženom grešnicom Isus nam objavljuje lice Boga koji iznova prihvaća čovjeka onakav kakav jest, koji ga ne osuđuje niti prekorava, nego koji ga poput dobrog oca gleda očima ljubavi, opraštajući mu sve i vraćajući mu dostojanstvo čovjeka na svoju sliku.

Riječ je o prelijepoj objavi Božjega pogleda, to je pogled koji ne sudi, koji ne dijeli ljude na grešne, na pravedne, na dobre i loše, siromašne i bogate, jednako tako u susretu s pravednim Šimunom, besprijekornim vršiteljem zakona te samouvjerenim poznavateljem Boga i bližnjega čiji je pogleda razdvajao, osuđivao i moralizirao, Isus nam objavljuje sliku Oca koji nikada ne diže od čovjeka ruke, koji traži način kako bi mu pomogao da otvori oči, da promijeni svoj pogled, kud i način gledanja, da pogled drugoga usmjeri prema samome sebi, te poput Oca prosuđuje prema jednom jedinu kriteriju a to je kriterij ljubavi, pojasnila je.

U završnom dijelu nakon ispita savjesti, nagovor je s. Fužinato završila riječima „u ovom trenutku odvažno i hrabro pođimo u pustinju svojeg života u kojoj nas Bog i ovog adventa čeka kako bi progovorio našem srcu i kako bi nam pomogao da se susretnemo sa samim sobom, sa istinom o sebi i drugom. Put je to rađanja, koji nužno prolazi kroz umiranje. Vjerujem kako se svatko od nas, pogleda li iskreno u svoje srce može pronaći bilo u slici Izraela, bilo u grešnici, bilo u farizeju pravedniku. Nakon susreta sa samim sobom u pustinji svoga srca ne bojmo se poput žene grešnice doći k Isusu, bez obzira što će drugi o nama misliti ili reći, te u čistoj i iskrenoj ljubavi njegove blage i tople riječi „oprošteni su ti grijesi, vjera, ljubav te tvoja spasila, idi u miru“, pođimo mu u susret, te u njegovu nježnom pogledu, toplini njegova zagrljaja otkrijmo lice Boga ljubavi i života. U susretu s njim, iznova rođeni budimo navjestitelji, svjedoci Boga milosrđa, napose s onima s kojima živimo i kojima smo poslani, ne samo u ovoj godini, nego u svakoj godini koja je pred nama“.