Vijesti - Adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu

Povjerenstvo za trajnu formaciju Hrvatske redovničke konferencije organiziralo je na treću nedjelju došašća, 15. prosinca 2019. u crkvi sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu adventsku duhovnu obnovu za redovnice i redovnike u Zagrebu na temu Zahvaljivanje - snaga kršćanskog života. Duhovnu obnovu vodila je s. Ksenija Leko, provincijalka sestara uršulinki. 

Obnova je počela pjevanom Večernjom koju su predvodile sestre služavke Maloga Isusa. Potom je voditelj Povjerenstva za trajnu formaciju Hrvatske redovničke konferencije fra Ivo Martinović, provincijal Provincije franjevaca trećoredaca, predstavio temu i voditeljicu duhovne obnove. Fra Ivo je redovnicima i redovnicama uputio pozdrav u ime predsjednice Hrvatske redovničke konferencije s. Ane Marije Antolović, ASC.

Na kraju duhovne obnove fra Ivo Martinović zahvalio se svim redovnicima i redovnicama koji su došli i s. Kseniji na prenesenim poticajima. Zahvalio se i braći franjevcima koji su ugostili ovu duhovnu obnovu, tajnici Konferencije s. Kristi Mijatović, te svim svećenicima koji su ispovijedali. Čestitao je Božić svim redovnicama i redovnicima, svim redovničkim zajednicama. „Zahvalimo Bogu ovoga Božića za sve darove koje smo primili. Za njegovu Riječ koja je postala tijelo i trajno se nastanila među nama u Euharistiji. Zahvaljivanje je snaga redovničkog života. Zahvaljivanje je volja Božja“, zaključio je fra Ivo.

Nakon ispovijedi redovnici i redovnice nastavili su adventskog zajedništva u samostanu.

Zahvaljivanje - snaga kršćanskog života

Sestra Ksenija je u svom nagovoru nastojala redovnicama i redovnicima približiti važnost zahvaljivanja. Zahvaljivanje (grčki euharistia) je izvor i vrhunac svega kršćanskog života. (Usp. Lumen Gentium 11)

U zahvaljivanju se uspostavlja odnos između darivatelja i obdarenog. Kad darivatelj postane primatelj, primatelj hvale, tada se zatvara krug zahvalnosti i stvara se odnos, povezanost. Povezanost je važna zato što smo mi odnosna bića (relativna) i odnos je naša bitna odrednica i bez odnosa se ne možemo ostvariti.

I Sveto pismo nas na mnogo mjesta potiče na zahvaljivanje. Sveti Pavao kaže: „U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.“ (1Sol 5,18) 

Zahvaliti u svemu i na svemu nije jednostavno. Mi smo ga učinili kompliciranim. Za koračati tim putem potrebna je vjera kao uvjet mogućnosti zahvaljivanja. Vjerujući u Boga Oca Svemogućega mi vjerujemo i priznajemo da postoji netko tko je drugačiji od mene, tebe, nas, tko je iznad, tko je drugačije biti, čija bit se zove Bog. I mi vjerujemo da je taj Bog ujedno i naš Otac, Tvoj i moj. I vjerujemo da je tom Bogu sve moguće, baš sve. Božja svemoć je u tome što je sve, apsolutno sve, za Njega upotrebljivo, da čak i onomu što je nesmisleno ili apsurdno može dati puni smisao. Ono što je zlo samo u sebi, postaje nešto dobro zato što to Bog upotrebljava kao materijal u svojim građevinskim planovima. Bog razmišlja uopćeno. On vidi cjelinu, On ima pregled cijele povijesti. Zato On to mjeri drugim mjerama. Kad se mi susrećemo sa smrću, onda vidimo smrt i ništa više. Ali Bog vidi kako se novi život rađa u smrti. 

Kad s povjerenjem predamo svoj život u ruke Onoga koji nam ga je darovao tada će nam zahvalnost u svemu biti sasvim normalna pojava, normalna reakcija. Tada ćemo u svemu moći prepoznati dar. Kao prvo prepoznat ćemo da smo sami sebi dar, a onda i drugima. 

Snaga zahvalnosti je u predanju u Božje ruke, u Njegovu volju. Zahvalnost nije samo izraz lijepog ponašanja i dobrog kućnog odgoja, ona je nešto više. Stavom zahvalnosti prema Bogu mi mu kažemo - Vjerujem Ti, vjerujem da ćeš sve ono što mi se događa okrenuti u moje dobro.

U nastavku je s. Ksenija navela nekoliko primjera iz života i Svetoga pisma. 

Govoreći o Euharistiji kao najizvrsnijem načinu zahvaljivanja s. Ksenija je rekla kako Euharistija nije samo zahvalna molitva, ona je nešto puno više, ona je povijest našeg spasenja uprisutnjena u sadašnjosti s predokusom budućnosti, predokusom vječnosti. 

Snaga zahvalnosti je u predanju u Božje ruke. Znamo iz vlastitog iskustva i iz iskustva drugih da se nije lako predati nekome u ruke. To zahtjeva potpuno povjerenje koje se stječe iskustvom ljubavi. Upravo nam Euharistija kroz liturgijska čitanja daje dokaze Božje ljubavi kroz povijest spasenja. I nakon što očima vjere vidimo tu ljubav daje nam se prilika zahvaliti Bogu Ljubavi od kojega nam sve dolazi, pruža nam se prilika zahvaliti za sve. Stoga nas misnik i poziva riječima: Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu, a mi odgovaramo riječima: Dostojno je i pravedno. Tada svećenik nastavlja: Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Gospodine, Sveti Oče, svemogući vječni Bože, po Kristu našem Gospodinu. 

Upravo se to događa po euharistiji. Prinosimo svoju zahvalu za sve ono što nam se dogodilo, sve ono što nismo razumjeli, sve križeve koje smo ponijeli i hrabro i ustrajno nosili. Zahvaljujemo i za svoje slabosti, jer sve to postaje materijal od kojega svemogući Otac čini nešto novo. „Evo sve činim novo“ (Otk 21,5), kako se lijepo mogu primijeniti te riječi iz Otkrivenja baš na euharistiju.

Svako zahvaljivanje ima u sebi snagu, a osobito je ima Euharistija. Po Isusu Kristu kršćansko je zahvaljivanje poprimilo božansku snagu, uzdignuto je iznad svakog drugog oblika zahvaljivanja, jer je u sebi sakrament, a on označuje i proizvodi posvećenje. Ono što svakodnevice proživljavamo u sakramentima dosiže svoju savršenu zrelost.

U Euharistiji kršćanin prima na dar kao prvo samu zahvalnost. Po tom daru mi zauzimamo ispravan stav pred Bogom - stav potpune otvorenosti. Stoga Euharistija i jest prije svega zahvaljivanje. Tek u stavu zahvalnosti mi možemo pristupiti Bogu i čuti njegov glas. Tada možemo i prinijeti same sebe i postati prinos - dar. Ono od čega čovjek stalno bježi, u trenucima Euharistije počinje prihvaćati: biti dar. 

U Euharistiji čovjek doživljava svoju rehabilitaciju. Ono što je baštinio prvim grijehom, odbijanje da bude dar, čovjek u Euharistiji biva osposobljen prihvatiti. A snagu i uzor za to daje mu sâm Gospodin Isus Krist. Ništa on ne traži od nas što nam sam nije primjerom pokazao, poput pravih učitelja. I upravo tu u Euharistiji mi gledamo svoj i Isusov put. Put svog odbijanja i put njegovog prihvaćanja. I upravo snagom Euharistije mi prihvaćamo njegov put. Svjesno i dragovoljno krećemo njegovim putem predanja za druge.

Kršćanin je svjestan da biti dar ne znači u isto vrijeme biti i prihvaćen, to mu živo svjedoči Isusov primjer. Baš zato i jest biti dar svojevrsna žrtva. Biti prihvaćen jedna je od temeljnih čovjekovih potreba. Nije li to u isto vrijeme i dokaz da svaki čovjek uistinu i jest dar i da čezne za tim da kao takav bude i prihvaćen?

Dar ostaje dar, ponuda i unatoč odbijanju. Biti i ostati dar, trajna ponuda drugima, kršćanin može samo snagom Euharistije, snagom Onoga koji se sam u njoj nudi i daruje, žrtvuje. Euharistija je, doista, susret u zahvalnosti, prijateljski susret između Boga i čovjeka u kojem čovjek svojom zahvalnošću potvrđuje svoju pripadnost Bogu i stupa u komunikaciju s njim.

Euharistija je još mnogo više, ona je Novi Savez po Isusovoj žrtvi. Svakom Euharistijom kršćanin iznova obnavlja, potvrđuje svoj savez koji je jednom sklopio na krštenju. U svakoj Euharistiji on obnavlja prijateljstvo s Bogom ispunja se novom snagom koja mu omogućuje biti svjedokom za Boga, svjedokom Božje ljubavi. Tada on postaje ono što jest, svjetlo svijeta, jer se napaja na izvoru. Tu se krije snaga kršćanskog života. 

Na kraju su redovnici i redovnice izmolili Litanije zahvale.