Vijesti - Argumenti HKR-a o posvećenom životu

Zašto je blagdan Svijećnice odabran kao Dan osoba posvećenog života? Kako prepoznati da se radi o duhovnom pozivu? Koliko se promijenio profil redovničkih kandidata nekada i danas te kako „reklamirati” posvećeni život? Odgovori na ova i druga pitanja traženi su u Argumentima Hrvatskoga katoličkog radija u kojima su 2. veljače

Sudjelovali su: milosrdna sestra Svetoga Križa, odgojiteljica s. Doroteja Krešić, milosrdnica sv. Vinka Paulskog, nekoć novinarka a danas stručnjakinja u komunikologiji, s. Benedikta Krapić i  ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice (JRS), isusovac, a nekoć odvjetnik, o. Stanko Perica. Emisiju je uredila i vodila Tanja Maleš.

Blagdan Prikazanja Gospodinova – Svijećnica odabran je za proslavu Dana osoba posvećenog života 1997. godine, odlukom svetog pape Ivana Pavla II. U pismu kojim je to odredio napisao je da je Isus koji se posvećuje u hramu, prikazuje svoj život Bogu, slika onoga što bi redovništvo trebalo biti, podsjetio je o. Perica. „Mi smo oni koji kroz slijeđenje evanđeoskih savjeta – poslušnosti, čistoće i siromaštva, prikazujemo svoj život Bogu za posvećenje svijeta, za posvećenje nas samih, za posvećenje naših zajednica, za posvećenje svih ljudi koje susrećemo i nastojimo učiniti našim bližnjima. To je naš poziv i današnji dan najjasnije izriče ono što želimo biti – osobe koje su u cijelosti posvećene Bogu.“

S. Benedikta istaknula je da posvećeni život nije garancija za svetost. „Svaki poziv za koji je Gospodin usadio klicu u naše srce put je u svetost. Svatko od nas je samim krštenjem pozvan na svetost bez obzira u kojem pozivu bio. Forma života Bogu posvećenih osoba, ono što se računa, je život iz ljubavi življen da bismo ljubili druge, da bismo bili drugi Krist i činili ono što je on činio.“

U osvrtu na odricanje od života uobičajenog čovjeka rekla je da ono redovnicima daje slobodu. Potvrdio je to i p. Perica koji je rekao da redovnički zavjeti pokazuju da je moguće živjeti puninu u odricanju. „Naši zavjeti kroz koje se odričemo nečega pokazuju da je moguće živjeti jednu puninu unatoč odricanju, da je moguće živjeti jedan duhovno bogat život unatoč siromaštvu, jednu bogatu afektivnost unatoč čistoći, kao i individualno razvijen život iako se daje zavjet poslušnosti. Pokazujemo da je život koji Isus propagira, koji želi od ljudi, moguć i lijep.“

Sudionici su u emisiji posvjedočili o svome putu otkrivanja poziva. Bilo da se to dogodilo u ranijoj mladosti tijekom osnovne škole ili nakon ostvarenja u određenom zanimanju, zajedničko im je osjećaj radosti i ispunjenja koji su osjetili u srcu, nešto što se ne može zanemariti i što traži odgovor. Da Gospodin brine o svakoj osobi koja se odazove na njegov poziv potvrđuje i to, kako je rečeno, da su talenti pojedinca stavljeni u službu zajednice. Tako se s. Benedikta kao stručnjakinja komunikologije trenutno školuje u području komunikacije i PR-a, a o. Perica iskustva odvjetničke prakse koristi u službi ravnatelja JRS-a.

Na profil kandidata koji ulaze u samostane, te na korake koji se poduzimaju da se mladi upoznaju s redovničkim životom osvrnula se, pak, s. Doroteja. „Danas nam dolaze kandidati sa završenim srednjim školama i fakultetima ili s radnim iskustvom. Čini mi se da se ta zrelost dosta pomaknula s obzirom na dob kandidata, kao i na iskustva s kojima dolaze. Smatram da ih je potrebno pratiti na tom duhovnom putu razlučivanja poziva. Mislim da mi redovnici i redovnice moramo biti duhovne majke i očevi kako bismo im pomogli da pronađu gdje je njihov životni put. Odgovor na to pitanje može im dati samo Isus, a mi im možemo pomoći prateći ih i usmjeravajući do konačnog usmjerenja.“

Kao odgojiteljica novakinja predstavila je program „Suživot sa sestrama“ gdje se djevojkama omogućuje dolazak u samostan i suživot sa sestrama tijekom vikenda. Tu mogu, kako je rekla, iskusiti realnost života u samostanu te razbiti predrasude i strahove koje imaju. Sugovornici su se složili da je najbolja reklama za redovništvo osobno življenje i svjedočenje. Istaknuli su potrebu ostvarivanja dobre komunikacije koja bi srušila predrasude da se osobe zatvaraju u samostane, jer one u samostanima žive dinamičan, realan život sa svim izazovima i poteškoćama koje se rješavaju u molitvi pod križem i u razgovoru s osobama koje su od pomoći. Zajednice također vode računa da pojedinci razvijaju svoje talente. U tom kontekstu s. Benedikta je istaknula da je uloga Crkve prepoznati i sačuvati original sve dok on čuva zajedništvo, a o. Perica da je u zajednici potrebno pronaći ravnotežu između poticanog zajedništva i razvoja svake osobe.