Vijesti - Biskup Košić predvodio misu u prigodi dolaska tijela sv. Leopolda Mandića u Zagreb

Svečano euharistijsko slavlje u prigodi dolaska tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb, u zagrebačkoj katedrali je u srijedu, 13. travnja predvodio sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji su bili kapucinski provincijali iz Hrvatske fra Jure Šarčević, Slovenije fra Vlado Kolenko, te Venetske provincije fra Roberto Genuin, rektor svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića iz Padove fra Flaviano Gusella i gvardijan padovanskog kapucinskog samostana fra Marco Putin, te još osamdesetak svećenika Zagrebačke nadbiskupije i Sisačke biskupije. Katedrala je bila premala da primi sve vjernike, štovatelje sv. Leopolda, među kojima je bio i velik broj pristiglih iz Sisačke biskupije.

Na početku homilije, biskup Košić je izrazio radost što je „naš sv. Leopold među nama, u našoj zagrebačkoj katedrali, u svojoj i našoj Hrvatskoj!".

Biskup je posebno istaknuo tri odlike koje su krasile ovog poniznog kapucina i zaštitnika Godine Božjeg milosrđa.

Na prvom mjestu je stavio njegovo domoljublje i rodoljublje. Biskup je podsjetio, kako je sv. Leopold kao svećenik veoma kratko djelovao u Domovini, no nikada nije zatajio da je Hrvat. Kada je 1917. bjesnio rat između talijanskih i austrougarskih snaga, talijanska je vlada naredila da svi državljani Austro-Ugarske u pograničnom području trebaju prihvatiti talijansko državljanstvo ili će biti zatočeni u južnoj Italiji. Kada su ga njegova redovnička braća nagovarala da uzme talijansko državljanstvo, jer da je to tek puka formalnost, on je odlučno odgovorio: „Ne, krv nije voda! Ne može se izdati krv!", radi čega je bio prognan u južnu Italiju.

Na njegovu primjeru važno je naučiti poštivati svoj rod i svoju domovinu. Neki, pa i katolici, spremni su danas zatajiti svoju pripadnost hrvatskom rodu ili to smatraju nevažnim pa i nazadnim spominjati, no, što je čovjek koji nema korijena, koji prezre samoga sebe? Zar on može bilo kome nešto pomoći i druge voljeti, ako ne voli sebe i svoje, upitao je biskup Košić, te podsjetio i kako je Sv. Leopold mnogo trpio zbog čežnje za domovinom. Tako je pred smrt svojoj nećakinji Karli Ostoji u Rijeku: „Što bivam stariji, to osjećam sve dublju nostalgiju tj. sve mi je milije sjećanje na moje drage, na moju nestalu obitelj, na rodni kraj…" Dapače, napisao je 1927: „Umrijeti bih želio u svojoj domovini… odnijeti svoje siromašne kosti među svoj narod." Umrijeti mu se nije posrećilo u domovini, ali njegove "siromašne kosti" danas i ovih dana su među njegovim narodom. Velika je to milost za nas koji smo večeras ovdje, ali i za sav naš hrvatski narod. Molimo stoga sv. Leopolda da nas nauči ispravno i duboko ljubiti svoj narod, rekao je uz prvu odliku biskup Košić.

Nadalje je podsjetio kako je sveti Leopold bio gorljivi molitelj za jedinstvo kršćana, osobito apostol sjedinjenja pravoslavnih kršćana s katolicima.

On je sve svoje napore, žrtve i molitve Bogu izručivao upravo na tu nakanu. On je želio da se ponovno svi kršćani ujedine, da bude jedan pastir i jedno stado. Molio se za to da se pravoslavni sjedine s katolicima pod jednim vrhovnim zemaljskim pastirom, rimskim papom, rekao je propovjednik.
Molimo, braćo i sestre, zagovor sv. Leopolda za našeg kardinala blaženog Alojzija Stepinca. Neka sv. Leopold njemu izmoli što skoriju kanonizaciju, što će također pridonijeti ekumenskom zbližavanju jer prema odluci pape Franje upravo se priprema s radom mješovito katoličko-pravoslavno radno tijelo koje treba razmotriti naše međusobne odnose koji su opterećeni lažima, nasiljem i manjkom bratske ljubavi. Sv. Leopold je znao da je za sjedinjenje pravoslavnih s rimokatoličkom Crkvom potrebno prinijeti mnoge žrtve, žrtve odricanja od zabluda, pouke o naravi istinske Kristove Crkve – ali to se neće dogoditi na silu, nego jedino iskazivanjem milosrđa koje je obilno pokazivao i dijelio uime Isusovo koji jedini milosrdno oprašta i daje milost spasenje onima koji ju mole, rekao je biskup Košić.

Na kraju je biskup istaknuo i Leopoldovu ispovjedničku odliku. U tom je vidu podsjetio, da je sv. Papa Ivan Pavao II. pri kanonizaciji Leopolda Bogdana Mandića 1983. Proglasio ga i zaštitnikom ispovjednika.

Doista, sav Leopoldov rad može se sažeti u ovome: bio je ispovjednik, djelitelj Božjeg oproštenja, oruđe Božjeg milosrđa, ustvrdio je propovjednik.

Imajući sve to pred očima, braćo i sestre, utecimo se u zagovor milosrdnom i blagom sv. Leopoldu. Molimo ga za nas same, za naše pomirenje s Bogom i da poput njega znamo strpljivo prihvaćati žrtvu i iskazivati svima milosrdnu Božju ljubav. Molimo ga za naše obitelji, molimo da svojim zagovorom on posebno pomogne da se ne ugase obiteljska ognjišta, tj. vatra one ljubavi koja jedina okuplja i čuva obitelji na okupu. Molimo njega, koji je bio 12. dijete u svojoj obitelji, da našem narodu izmoli da obitelji rađaju brojnu djecu, da se očevi i majke ne boje velikodušno darivati život svojoj djeci. Molimo ga za naš hrvatski narod, da se nitko ne stidi svoga roda ni svoje domovine, da istinski ljubimo svoj narod, činimo dobro svima i da ponosno znamo, poput njega – pa ako treba i trpjeti zbog toga – isticati tko smo i kome pripadamo. Molimo za naše narodne vođe da ne savijaju šiju pred nepravdama i neistinama, već da ponosno služe svojem narodu. Molimo ga da svojim zagovorom pomogne što skoriju kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca i da se obrate svi neprijatelji Crkve, a svi kršćani kao braća traže i nađu jedinstvo u istoj Kristovoj Crkvi, rekao je na kraju homilije biskup Košić.

Nakon popričesne molitve riječ zahvale uputio je provincijal fra Jure Šarčević. Zahvalio je predvoditelju slavlja i koncelebrantima, kao ispovjednicima, te prisutnim vjernicima. Također je zahvalio i članovima udruge Croce Verde koji prate sv. Leopolda na hodočašću u Zagreb, a pratili su tijelo i u Rim, Loreto i Bolognu.

Po završetku mise mnoštvo vjernika je obilaskom oko sarkofaga odalo poštovanje ovom drugom kanoniziranom svecu iz hrvatskoga roda. Duga kolona sezala je do izvan katedrale sve do Trga bana Jelačića.