Vijesti - Dan posvećenog života u Gospiću

Dan posvećenog života za redovnike i redovnice koji djeluju i žive na području Gospićko-senjske biskupije održan je u petak 31. siječnja u Gospiću.

Okupili su se franjevci trećoreci koji djeluju u župi i samostanu u Ogulinu, fra Juro Marčinković koji djeluje u župi Križpolje i fra Ante Kukavica koji djeluje u župi i samostanu u Karlobagu. Od redovnica prisustvovale su sestre Presvetog Srca Isusova koje rade i borave u župi Sv. Križa u Ogulinu, zatim u samostanu u Otočcu odakle dvije djeluju u župi Presvetog Trojstva u Otočcu te tri sestre iz Biskupskog doma u Gospiću. U vijećnici Biskupskog ordinarijata u Gospiću biskup Križić održao je predavanje na temu „Depresija u redovničkom životu“.

Nakon kraće rasprave, sudionici su pošli u gospićku katedralu gdje je misno slavlje predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, a koncelebrirali su, uz spomenute redovnike, biskup u miru mons. Mile Bogović, biskupov tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, župnik gospićki preč. Mario Vazgeč, ekonom biskupije preč. Nikola Turkalj. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Biskup je u propovijedi tumačio evanđeoski tekst dana – prispodobu o sjemenu koju donosi samo evanđelist Marko te rekao: „Ova prispodoba govori naizgled o nečem jednostavnom, ali ima vrlo konkretne poruke s obzirom na misterij Božjeg kraljevstva. Glavni naglasak stavljen je na sjeme. U drugim prispodobama ovog tipa naglasak je na sijaču ili na tlu na koje se sije, a ovdje je pozornost na sjemenu. Istaknuta je misteriozna snaga sjemena. Prispodoba ne želi negirati značenje sijača i njegovog rada, niti važnost tla, zemlje na koju se sije. Sve je to vrlo bitno, ali želi se istaknuti kako sjeme ima u sebi svoju tajnu snagu koju ne razumije ni sijač niti tlo na kojem raste. Sijač može ići spavati, jer posijano sjeme raste polako i bez njega. Sjeme je, objektivno gledajući, nešto sitno, malo, neznatno, slabunjavo, ali istovremeno iznimno jako. Vidjeli smo bezbroj puta kako je sjeme trave probilo asfalt, beton, pa nam je to postalo čak normalno da se više i ne pitamo kako je to moguće? Gdje mu je snaga? Zar i to nije čudo?“

Biskup je protumačio da je „sjeme zapravo, slika Božje riječi koja je živa, djelotvorna, oštrija od dvosjekla mača i u sebi ima tajnu snagu koje često nismo svjesni. U njoj je Božji duh, Božja snaga. Snagu sjemenu nije dao čovjek nego Bog. Snaga je skrivena u sjemenu. Čovjek zna da se to događa, ali ne zna kako. On vidi tu snagu sjemena, ali ne zna u čemu je i otkud mu je. Ne ostaje drugo nego prihvatiti ovu tajnu, ovo otajstvo. To je tajna kraljevstva Božjeg. To je snaga koja se ne vidi jer čini se, da proizlazi iz slabosti u koju se ne možemo pouzdati. To je iskustvo svetoga Pavla koji je otkrio da je najjači onda kada je slab. Ta slabost privlači Boga koji svoju moć očituje u slabosti. Na mnoge tajne ostajemo nijemi, bez riječi. Vjera nam ne pomaže da sve razumijemo. Naprotiv, za vjeru je misterij nužan i potrebno je prihvatiti ga. Kada bismo sve razumjeli i znali kako se događa, onda nam vjera ne bi ni trebala. Iz života bi nam iščezlo divljenje i čuđenje. Bez čuđenja i divljenja ne bismo mogli pasti na koljena i adorirati Božja otajstva.

Sijač je posve isključen kada je u pitanju rast sjemena. Ne kaže se da on treba bilo što činiti ili nešto izbjegavati, dapače, on može biti po strani. Ne bi imalo nikakvog smisla kad bi čovjek navlačio i razvlačio vlati sjemena da bi ono brže raslo i prije dozrelo. On se treba samo povući i diviti se.

Propovjednik je dalje konkretizirao problem aktivizma u životu vjernika, posebno u posvećenih osoba. „U Božje misterije prodire se kontemplacijom i adoracijom, a ne nekim ljudskim aktivnostima ili ljudskom mudrošću. Ne trebamo sve znati, ali se trebamo diviti Božjem djelu. Kod stvaranja vidimo kako Bog stvoritelj postaje Bog kontemplativac, Bog koji se divi svome djelu. Bog ne treba ljude koji sve znaju, nego ljude koji će se diviti Božjem stvaralačkom i otkupiteljskom djelu.“

Biskup se osvrnuo i na prispodobu o gorušičinom zrnu, najmanjem od sveg sjemenja koje se tada poznavalo u Izraelu, a može uzrasti do stabla na kojem se mogu ptice gnijezditi te naglasio: „Opet misterij velike snage u neznatnom sjemenu koja se ne vidi, ali postoji. Bog, za ostvarenje svoga velikog plana bira ono što je neznatno, što je slabo, prezira vrijedno. Pavao to govori kada je u pitanju i posebni poziv. Očituje se to tijekom cijele povijesti spasenja u Božjem izboru suradnika. Marija je to glasno ispovjedila iz osobnog iskustva govoreći da Bog uzvisuje neznatne, pogleda i na nju zbog njezine neznatnosti. Bog ne bira ono što je moćno, veliko, silno. Malo i neznatno gorušičino zrno izraste u stablo koje daje okrilje pticama nebeskim. Neznatno je otvoreno za primanje, ali ne za prisvajanje. Neznatno nije nasilno, neznatnih se nitko ne boji, njima se uvijek može prići.

U prvoj prispodobi Isus govori o pticama koje su prijetnja sjemenu, jer ga mogu pozobati, a ovdje su ptice gosti stabla koje se razvilo iz malog sjemena. Ptice više nisu neprijatelji zato što su kao takve pobijeđene ili uništene, nego što su prihvaćene. Karakteristika prisutnosti Božjeg kraljevstva je prihvaćanje, a ne progon ili osveta. Veliki su u Božjim očima oni koji primaju, kojima se smije doći, koji drugima daju prostor, koji su otvorena srca. Ove prispodobe treba danas oživjeti, jer moderni čovjeka prolazi usjevima i gleda na njihov rast kao na nešto normalno, kao na jednostavni prirodni proces koji podliježe biološkim zakonima. Čovjek Biblije to gleda drukčije: u svemu tome on vidi čuda koja izazivaju divljenje.

I Isusov navještaj kraljevstva Božjeg odgovara ovoj stvarnosti. Ljudi su očekivali Mesiju junaka, ratnika koji će osloboditi Izraela iz potlačenosti, vratiti prošlu slavu. Nasuprot njihovom očekivanju, Isus se predstavlja posve drukčije. On je čovjek koji isključuje svako nasilje a proklamira opraštanje i ljubav pa i prema neprijateljima. On je čovjek koji se ne srami plakati, koji podnosi poniženja, ima razumijevanja za grešnike i s njima se druži i žene imaju pristup u njegovu zajednicu. Sve ovo bilo je čudno ljudima njegovog vremena i gledali su to kao slabost. Zbog tih slabosti nisu mogli prihvatiti da on ima nebesko poslanje. U patnji pokazao se nemoćnim u odnosu na moćnike ovoga svijeta. Završio je na križu. A opet paradoks slabosti otkrio se tek onda kad je sve privukao k sebi.

Ove prispodobe govore nam da Božje kraljevstvo raste i razvija se po malim stvarima, po malim gestama dobrote i ljubavi koje svakodnevno činimo ili možemo činiti. Božje kraljevstvo u nama tako raste. Nisu potrebna neka junačka djela o kojima će mediji izvješćivati i kojima će se drugi diviti. Istinska junačka djela su vjernost malim svakodnevnim dužnostima za koje se ne dobivaju nikakva ljudska priznanja i zahvalnosti, mala djela ljubavi koja uglavnom, nitko ne primjećuje i nitko im ne plješće. Upravo je ovo ono što najviše posvećuje. To je ono Bogu najdraže, i na to uzvraća Otac nebeski.

Biskup je na kraju propovijedi iznio rezime: „Sjeme Božje riječi ima neizmjernu snagu, ali da bi uzraslo mora biti prihvaćeno, mora imati prikladno tlo za rast. Pozvani smo, prije svega, za to sjeme pripremiti našu nutrinu. Ako ono ne raste i ne donese plodove, nećemo imati što sijati drugima. Može nam se dogoditi da sjeme sijemo posvuda, a zanemarimo svoju nutrinu koju nismo obradili, pripremili za sjetvu, pa se taj teren može lako pretvoriti u kamen ili trnje. Sv. Pavao strahovao je da ga ne bi odbacili nakon što je drugima propovijedao. Uvijek postoji opasnost da pozivamo na obraćenje druge, a sebe ne mijenjamo. Ako ostane na tome, sjeme koje sijemo neće biti dobro sjeme, žetva će biti vrlo oskudna ili nikakva. Možda će izrasti stabljika, ili stablo na kojem će onda biti samo lišća, ali ne plodovi. Tko je gladan od toga nema nikakve koristi. Isus je takvo stablo prokleo. Sjeme Božje riječi koje smo pozvani sijati je, ponajprije, sjeme ljubavi i dobrote. Bacajmo to sjeme svima i posvuda. Pa i u trnje, na kamen, kraj puta. To sjeme ljubavi može rastopiti kamen nečijeg srca, može nadvladati trnje nečije zanemarene nutrine, može niknuti i tamo gdje ne bi očekivali. Tu je posrijedi Božje djelovanje. Bacajmo to sjeme ljubavi i dobrote u našim redovničkim zajednicama pa i onda kada nam se čini da ništa ne koristi, da drugi to samo uguše ili ‘pozobaju’. Pored svega toga ne smijemo se umoriti sijati Božju ljubav i dobrotu. To nije, i nikada ne može biti, beskorisno. Potrebna je strpljivost dok sjeme ljubavi i dobrote ne donese plod. Nikada se ne obeshrabriti. To je snaga života i budućeg uskrsnuća“, rekao je na kraju propovijedi biskup Križić.

Nakon mise i fotografiranja u Biskupskom domu upriličena je zajednička večera, druženje i slavlje.