Vijesti - Euharistijsko slavlje u povodu Dana posvećenog života u zagrebačkoj katedrali

Euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici u povodu Dana posvećenog života u četvrtak 2. veljače predvodio je zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić. U koncelebraciji je bilo tridesetak svećenika među kojima i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica fra Jure Šarčević, OFMCap., te većina provincijala. Na misnom slavlju sudjelovale su mnoge provincijalke, sestre i redovnici. 

Na početku mise biskup Pozaić blagoslovio je svijeće. Danas je blagdan svjetla, ove male svijeće prethodnica su one svijeće Velike subote, uskrsnoga bdjenja. U Prikazanju Gospodnjem u hramu mi naziremo uskrsno otajstvo: Isus, svjetlo ispunja hram. To još nije žarko sunce Uskrsa, to je tek zora jutarnja, rekao je biskup u homiliji. Bog je vrelo i početak svakog svjetla, a svjetlo nam je potrebno da bismo se mogli kretati, hodati; bez svjetla ne možemo vidjeti naš put, ne možemo odabrati naš svijet, u opasnosti smo da posrnemo, nastradamo, zalutamo, rekao je propovjednik te podsjetio kako je od mnoštva ljudi u hramu malo njih opazilo svjetlo, malo ih je zamijetilo novost toga dana. Ustvari, „samo su dvije osobe zamijetile da se zbiva nešto novo, da bračni par Marija i Josip donose onoga za kim su čeznuli, komu su se nadali naraštaji. Šimun i Ana čeznuli su za svjetlom, bili su u visokim godinama, što znači da su dugo čekali. To nije bilo samo njihovo čekanje, bili su tu kao predstavnici čovječanstva u stanju iščekivanja stoljeća. Šimun je ugledao, prepoznao i zagrlio svjetlo u doslovnom i simboličnom smislu. Ana je pak u nagradi za svoje silne molitve, poslove i ustrajno pribivanje u Božjoj blizini hvalila Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Oboje su doživjeli istinu Božje vjernosti i Božje velikodušnosti prema onima koji ga traže i očekuju. Šimun i Ana bili su pravedni i bogobojazni, istinski klanjatelji u duhu i istini kakve traži Otac". 

Svi smo pozvani na darivanje sami sebe, svoga života i djelovanja Bogu. Ipak redovnici i redovnice po zavjetima pripadaju Bogu na poseban način. Oni su dar čovječanstva Bogu, a Bog ih vraća nama kao dar Crkvi, dar svome narodu, rekao je biskup Pozaić, te podsjetio na riječi pape Franje koji je naglasivši važnost molitve posvećenih htio istaknuti važnost molitve i apostolata posebno redovnica. Pomislimo malo što bi se dogodilo da nema časnih sestara u bolnicama, u misijama, u školama: zamislite samo Crkvu bez časnih sestara. To je upravo nezamislivo, one su dar, taj kvasac kojim Božji narod napreduje. Velike su te žene koje posvećuju svoj život Bogu, koje pronose Isusovu poruku, citirao je biskup Pozaić Papine riječi iz veljače 2014. 

Propovjednik je podsjetio i na odvažni i zahtjevni poziv pape Franje upućen posvećenima u prvoj godini njegova papinstva, a glasi: „Probudite svijet, budite svjedoci jednog drugog načina rada, djela, života".

Posvećeni život očiti je dokaz da postoji drukčiji način života i rada, a to je život na dar Bogu i ljudima, posvemašni i velikodušni dar u obitelji, u zajednici, na poslu, u služenju Crkvi, u djelima milosrđa, dar poput Isusa u euharistiji. To je poziv na buđenje i hod u novosti života, rekao je biskup, te upozorio, kako „poigravanje s temeljnim vrednotama pretvara život u karneval, ugrožava i pojedinca i obitelj, i narod. Istina o Bogu i istina o čovjeku kao Božjoj slici njeguje i brani slobodu i odgovornost, što je jamstvo čovjekova dostojanstva. Posvećeni svjedoče temeljnu žeđ za idealima i živi su odgovor na trajno pitanje „Učitelju koje mi je dobro činiti", rekao je biskup Pozaić.

Na pitanje „Što za posvećene znači probuditi svijet?" propovjednik je podsjetio kako je „svijet uspavan u opsjeni laži i privida sreće i uspjeha s ekrana, bez napora i žrtve, svijet uzdrmanog aksiološkog horizonta, svijet bez kompasa, svijet bez smisla života, zarobljen požudama i depresijom. No, mladi nose u sebi iskru ideala, tu iskru valja rasplamsati, ne smijemo dopustiti da im se spale krila kad oni žele letjeti u visine ljepote svetosti. Crkva se mora pobrinuti za potreban broj posvećenih pastira i molitelja. Bez sumnje nadu u nova zvanja valja polagati u mnoštvo procvata zajednica mladih, oni plivajući protiv struje zla i pomodarstva, svojim životom molitve, osobnim i zajedničkim javnim svjedočenjem vjere potvrđuju veliku nadu za budućnost. Obiteljska molitva, molitva redovničke zajednice, molitva župne zajednice zalijeva klice zvanja na Božjoj njivi".

Nakon popričesne molitve redovnici i redovnice obnovili su svoje redovničke zavjete, a potom je riječ zahvale predvoditelju slavlja uputio fra Jure Šarčević. Posebno je podsjetio na neke naglaske iz homilije, osobito na koncilsku misao da su redovnici dar Božji Crkvi i svijetu, kao i na Papine riječi koje je na početku Godine posvećenog života pozvao sve redovnike da probude svijet. Ne možemo mi to učiniti svojim silama, za to nam je potrebna Božja milost, dar. Zato smo večeras ovdje da se naužijemo toga dara, da se napunimo milošću Božjom i snagom kojom uistinu možemo učiniti bar malo ovaj svijet ljepšim i boljim, rekao je Šarčević.

Prije blagoslova biskup Pozaić još je jednom posvijestio kako je na našem krštenju upaljena svijeća na velikoj uskrsnoj svijeći, simbolu Krista Gospodina. „Danas smo svi obnovili to svjetlo, svjetlo Kristovo u nama koje nastojimo čuvati cijeli život, i uvijek iznova potpaljivati da bismo mogli ići u svijet kao plamteća svjetlila Kristova: svijetliti, obasjavati, grijati i ohrabrivati da svi dođemo Kristu svjetlu u radost svjetlosti vječne".

Euharistijsko slavlje pjevanjem je pratio Redovnički Band Aid pod ravnanjem s. Elizabete Peršić. Na orguljama je bio prof. Mario Perestegi.

Homilija pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića

Mal 3,1-4  (ili: Heb 2,14-18);  Ps 24,7-10;  Lk 2,22-40

Liturgiju današnjeg blagdanskog slavlja Svijećnice, odnosno Prikazanja Gospodnjeg u Hranu, započeli smo blagoslovom i povorkom s upaljenim svijećama. Danas je blagdan svjetla: ove male svijeće, prethodnica su svijeće Velike subote, Uskrsnoga bdijenja.

U prikazanju Gospodnjem u Hramu mi naziremo Uskrsno otajstvo. Isus - Svjetlo ispunja hram. To još nije ono žarko sunce Uskrsa, to je tek zora jutarnja

Bog je vrelo i početak svakog svjetla. Svjetlo nam je potrebno da bismo se mogli kretati, hodati. Bez svjetla ne možemo vidjeti naš put, ne možemo odabrati naš smjer, u opasnosti smo da posrnemo, nastradamo, zalutamo.

Od mnoštva ljudi u hramu malo ih je opazilo to svjetlo, malo ih je zamijetilo novost toga dana u Hramu. Samo su dvije osobe zamijetile da se zbiva nešto novo, da taj bračni par, Marija i Josip, donose Onoga za kim su čeznuli, kome su se nadali naraštaji.

Šimun i Ana čeznuli su za svjetlom. Bili su u visokim godinama, što znači da su dugo čekali. To nije bilo samo njihovo čekanje. Bili su tu kao predstavnici čovječanstva u stanju iščekivanja kroz stoljeća: "Iščekujući blaženu nadu".

Mnoštvo u hramu, premda tu iz pobožnih motiva, bilo je zaokupljeno drugim zbivanjima, i nisu zamijetili Božji dolazak.  Šimun je ugledao, prepoznao i zagrlio Svjetlo: u doslovnom i simboličnom smislu. I kliktao: "Vidješe oči moje spasenje tvoje".

Ana je pak, u nagradi za svoje silne molitve, postove i ustrajno prebivanje u Božjoj blizini: "Hvalila Boga - i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu". Oboje su doživjeli istinu Božje vjernosti i velikodušnosti prema onima koji ga traže i očekuju.

Šimun i Ana bili su pravedni i bogobojazni, istinski klanjatelji, u Duhu i Istini, kakve Otac traži (Iv 4,23).

Posvećeni se zavjetuju da će biti takvi klanjatelji, Šimuni i Ane, koji će otvoriti, štoviše raskriliti vrata srca i dopustiti Duhu Posvetitelju da ih vodi u susret s Onim koji veli: "Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života" (Iv 8,12).  Posjedovat će svjetlo života – za sebe i za svijet.

Svi smo pozvani na darivanje samih sebe, svoga života i djelovanja, Bogu. Ipak redovnici i redovnice po zavjetima pripadaju Bogu na poseban način. Oni su dar čovječanstva Bogu, a Bog ih vraća nama: kao dar Crkvi, dar svome narodu.

Papa Franjo, naglasivši važnost molitve posvećenih, htio je istaknuti važnost molitve i apostolata časnih sestara posebno: "Pomislimo malo što bi se dogodilo da nema časnih sestara u bolnicama, časnih sestara u misijama, časnih sestara u školama. Ma zamislite samo Crkvu bez časnih sestara! To je upravo nezamislivo: one su dar, taj kvasac kojim Božji narod napreduje. Velike su te žene koje posvećuju svoj život Bogu, koje pronose Isusovu poruku". (Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 2. veljače 2014.).

Još nam odjekuje onaj odvažni i zahtjevni poziv Pape Franje, upućen posvećenima u prvoj godini papinstva, a glasi: "Probudite svijet! Budite svjedoci  jednog drugog načina rada, djela, života" (http://www.donorione.org/Public/ContentPage/papa_francesco_dialoga_con_i_superiori_generali_resoconto_ampio.asp - 29.11.2013. objavljeno 1. 12. 2013).

Posvećeni život očiti je dokaz da postoji drugačiji način života i rada: a to je život na dar Bogu i ljudima, posvemašnji i velikodušni dar, u obitelji, u zajednici, na poslu, u služenju Crkvi, u djelima milosrđa, poput Isusa u Euharistiji. To je poziv na buđenje i hod u novosti života (Rim 6,4).

Žalosno poigravanje s temeljnim vrednotama pretvara život u karneval, ugrožava i pojedinca i obitelj i narod. Istina o Bogu, i istina o čovjeku kao Božjoj slici, njeguje i  brani slobodu i odgovornost, što je jamstvo čovjekova dostojanstva.

Posvećeni svjedoče temeljnu žeđ za idealima i živi su odgovor na trajno pitanje: "Učitelju, koje mi je dobro činiti … Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš … onda dođi i idi za mnom" (Mt 19,16. 21).

Ako je potrebno, a potrebno je uvijek iznova, probudi sebe sama; probudi se, i kreni u žetvu (Lk 10,2), pođi loviti ljude (Lk 5,10).

Što za posvećene znači "Probudite svijet!" Koji svijet? – Svijet uspavan u opsjeni laži i privida sreće i uspjeha sa ekrana, bez napora i žrtve; svijet uzdrmanog aksiološkog horizonta, bez kompasa, bez smisla života – zarobljen požudom i depresijom.

Svi, posebno mladi, nose u sebi iskru ideala. Tu iskru valja rasplamsati.  Ne smijemo dopustiti da im se spale krila "kad oni žele letjeti" (A. Vukasović. E M 15 /1971, 96-102)  u visine ljepote svetosti.

Što za posvećene znači "Probudite svijet" u vremenu demografske katastrofe u Lijepoj našoj? Početkom ove školske godine (2016/17), pod velikim naslovom "Demografski slom Hrvatske", izašla je vijest: "Prvašića čak 1.375 manje nego lani. Hrvatska je u samo godinu dana izgubila šezdesetak razrednih odjela".

U vremenu pošasti smrti, zvoni poziv na život kulture radosti života. Kada se demografskoj katastrofi ne-rađanja pridruži još i pošast iseljavanja, stanje postaje još bolnije. Na koncu one vijesti dodana je sasvim razumljiva i opravdana primjedba: "Država, kad postoji, mora se pobrinuti - i da ima stanovnike" (Irena Kustura. http://www.vecernji.hr/hrvatska/prvasica-cak-1375-manje-nego-lani-1103237 - 1.8.2016).

Dosljedno, na dan posvećenog života, vrijedi: Crkva, kad postoji, mora se pobrinuti za potreban broj posvećenih: pastira i molitelja. Ako je vrt Lijepe naše zaražen virusom straha pred životom, virusom kulture smrti, gdje će se moći sijati, gdje će moći rasti zvanja posvećenih -  ponos i ures Crkve Kristove?

Bez sumnje: nadu u nova zvanja valja polagati u mnoštvo procvata zajednica mladih; oni, plivajući protiv struje zla i pomodarstva, svojim životom molitve, osobnim i zajedničkim javnim  svjedočenjem vjere, potvrđuju veliku nadu za budućnost.

Obiteljska molitva, molitva redovničke zajednice, molitva župne zajednice, zaljeva klice zvanja na Božjoj njivi, a to smo svi mi, kako svojim Korinćanima piše sv. Pavao: "Božja ste njiva" (1Kor 3,9). 

Pisac svetih Psalama podsjeća: "Zemlja je Gospodnja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive" (Ps 24,1), a što znači: Zemlja je hram Božji;  sav je Kozmos hram Božji.

I hrvatska gruda: Hram je Božji - tu On prebiva kao svjetlo života, u tom hramu prebiva i čeka susret. K njemu nas pouzdano vodi Ona "Majka, Uzor i Zagovornica, Posrednica" svake svetosti.

Zbunjeni putnici, umorni i lutalice ovom zemljom - u tom Hramu Božjem, čekaju svjetlo posvećenih svjedoka, uvijek novih Anâ i Šimunâ; čekaju da ih netko probudi, da ih upozori na blizinu Onoga koji je već tu, za kim čezne biće njihovo.

Traže se, i očekuju, živi orijentiri  i magneti privlačnosti. Neka posvećeni - sabrani u ovom Hramu, u ovoj Katedrali – privuku pažnju ovoga svijeta na milosni dar Isusa- Svjetla koje već žarko sjaji u Hramu ove zemlje hrvatske - Lijepe naše!

Molimo da tako bude. Amen!