Vijesti - Govor nuncija mons. Luigia Pezzuta sudionicima XIV. skupštine KVRPP BiH

Mnogopoštovani Oče Predsjedniče,

predragi redovnici i redovnice, članovi ove Konferencije,

Zahvaljujem fra Lovri, što je htio i ove godine uputiti mi poziv, da sudjelujem na ovoj sjednici vaše Konferencije, koja je uistinu izuzetna, jer se predviđa izbor njezina novog vodstva. Želim već od sada izraziti svoje dobre želje, kako za čin glasovanja, koje će se održati danas rano popodne, kao i za njegove rezultate. Siguran sam da ćemo svi pratiti molitvom ovaj važni događaj u životu i djelovanju vaše Konferencije.

Iz poštovanja prema fra Lovrinoj zamolbi, namjeravam i ove godine ponuditi vam jednu jednostavnu poruku u vezi s redovničkim životom, a siguran sam da vi nećete propustiti da učinite da ona stigne do svih Redovnika i Redovnica vaših zajednica.

Prije par mjeseci započeli smo živjeti Jubilarnu Godinu Milosrđa, i to upravo na kraju posebne svete Godine Posvećenog Života.

Uloga vas Redovnika i Redovnica jest, kao što je rečeno: da „probudite svijet“. Svi smo svjesni da je svijet, tj. društvo u kojem živimo, zaista potrebno jako prodrmati. Pozvani smo da to pokrenemo mi, kao Crkva. A vi, Redovnici i Redovnice, vi ste dio Crkve, pa ste s punim pravom uključeni u to djelo. Ustvari, vaše svjedočenje budućih dobara, koje proistječe iz vašeg redovničkog Posvećenja, može dati jak poticaj ovom prodrmavanju, koje je potrebno također i ovom svijetu sasvim pokraj nas, koji se zove Bosna i Hercegovina.

Ipak ne možemo, kao Crkva i kao Posvećeni Život, praviti se da budimo, drmamo i obnavljamo svijet, također i prije svega rekao bih: ovaj svijet najbliži nama, ako ne probudimo, ne prodrmamo i ne obnovimo našu mjesnu Crkvu i mjesni Redovnički Život, koji je sastavni dio mjesne Crkve.

Jednom drugom zgodom, kad sam izražavao želju za obnovom mjesne Crkve, pokazivao sam kao prikladna sredstva za ostvarenje toga cilja prije svega – Papin nauk, a osobito onaj koji je upućen izravno nama, tijekom posjeta pape Franje Sarajevu, 6. lipnja 2015. (prelijep događaj, ali koji je možda već pao u zaborav, zbog nedostatka njegova virtualnog produžetka), a isto tako i trajnu katehezu, također i onu izvan liturgijskih slavlja i povrh one u pripravi za Sakramente.

Ta ista sredstva mogu ponuditi i vama, Redovnici i Redovnice, od kojih ste mnogi angažirani u pastoralnom životu.

Obnova znači: postavljanje Crkve i redovničke zajednice „na izlaz“, otvorene misionarskom poletu prema najbližim, raspoložene za susret i za ekumenski i međureligijski dijalog. Obnova znači: odricanje od „rutine“, oslonjene na uobičajenu pastoralnu i redovničku praksu. Ona, iako za trenutak omamljuje i utišava savjest, ne proizvodi duboke i trajne plodove, sposobne da zaustave – na primjer – žalosnu i poznatu pojavu iseljavanja mladih.

Sveopća Crkva ipak nudi još jedan poticaj obnove naših kršćanskih zajednica i mjesnog Redovničkog Života: radi se o Jubilarnoj Godini Milosrđa. Želio bih istaknuti da je ona otvorena 50 godina nakon završetka Drugog Vatikanskog Ekumenskog Sabora, dakle 50 godina nakon objavljivanja onog koncilskog Dekreta, čiji je cilj bio upravo ova „obnova života Institutâ Savršenstva“. Aludiram na Dekret „Perfectae Caristatis“, koji bi i danas morao biti najmodernija polazna točka formacije mladih kandidatica i kandidata za redovnički život, kao i nadahnuće za trajnu formaciju već zavjetovanih Redovnica i Redovnika.

Tom prigodom Koncilski Oci su nastojali bogato osvijetliti Redovnički Život, koji je u to vrijeme, možda, bio pretjerano sveden na opsluživanje pravila i statua – jednim svjetlom koje izravnije proistječe iz Evanđelja, kako bi ga predstavili „u skladnoj i životnoj sintezi“ jednog „duhovnog života, intimno sjedinjenog s osobom Isusa Krista“, koji je „vidljivo Lice Milosrđa Boga Oca“, kako to definira Papa Franjo u Buli najave ove Svete Godine.

Stoga, kao što je Posvećeni Život u koncilskoj viziji usredotočen na osobu Isusa Krista, tako je i „Jubilarna Godina prije svega godina Krista, nositelja života i milosti čovječanstvu“. Dakle, možemo reći da, ako je Posvećeni Život prema Koncilu privilegirano mjesto susreta s Kristom, sposobno utisnuti novu i odlučnu dimenziju životu jednog ljudskog bića, Sveta Godina je „povoljan trenutak za susret s jednom Osobom, koja životu daje jedan novi horizont i odlučujuće usmjerenje. A to je susret s uskrslim Isusom Kristom…“.

Osobni susret s Kristom jest bit Kršćanstva i Krštenja, a Redovnički Život – kao što znate – jest procvat i sazrijevanje Krštenja i Kršćanstva. Bit Kršćanstva nije, dakle, jedan skup pravila i običaja koje treba obdržavati, stavova koje treba usvojiti, ceremonija koje treba izvršiti, habita koje treba oblačiti, itd. Kršćansko postojanje jest u biti plod osobnog susreta s Kristom, koji definitivno preobražava naše postojanje i naše djelovanje.

Zato „posvećenje“, ukoliko je posljedica susreta s Kristom, jest mjesto zbližavanja svih onih koji su, po Krštenju, pristupili k vjeri. Prema tome, svi mi koji smo kršteni, na neki način smo posvećeni.

Međutim, ovo vrijedi samo za ontološku razinu, za razinu bitka, ali se ne odražava uvijek i na egzistencijalnu razinu. Evo zašto nam Jubilarna Godina postavlja pitanje upravo s obzirom na egzistencijalnu i konkretnu sferu našeg svagdanjeg života – kako na osobnoj razini, tako i na razini zajednice. Radi se o ključnom pitanju, o kojem ovisi uspjeh Svete Godine, ali također i uspjeh Posvećenog Života.

Pitanje je sljedeće: hoćemo li ili nećemo „učiniti da Bog i Krist budu centar našega života“? Ili ćemo „staviti sami u sebe i u svoj varljivi egoizam stožer svakog našeg pokreta“? Hoćemo li ili nećemo „proširiti solidarnu ljubav prema svojoj braći i sestrama“? Ili hoćemo „zatvoriti krug svoje socijalne vizije na područje svoga uskog interesa, zazidano u gorki individualni egoizam, nesposoban za istinsku ljubav“?

Pozivam vas, predragi Viši Poglavari i Poglavarice, da prenesete to pitanje svojim Redovnicima i Redovnicima, da svatko od njih i svaka redovnička zajednica mogne dati svoj savjestan, odgovoran i nezamjenjiv odgovor. Međutim, tko sebi hoće pošteno postaviti ovo pitanje, on mora imati kao podlogu neke duhovne preduvjete, koje vi sami možete odrediti.

Ja ovdje želim ukazati samo na dva:

Osjećaj za grijeh: danas, nažalost, mnogi kršćani – iako se priznaju grešnicima – često ne znaju što je to grijeh, ili o njemu imaju neki nejasan i neodređen pojam. Zato se govori o „gubitku osjećaja za grijeh“. Grijeh, kao što znate, nije samo neka granica, neki objektivni prijestup nekoga zakona. Grijeh je uvreda koju jedna osoba čini drugoj Osobi, koja je Bog. To je bitni odnos među dvjema osobama, koji grijehom biva poremećen. Svi mi možemo biti u opasnosti da „izgubimo“ ili da „smo već izgubili“ osjećaj za grijeh – također i mi, posvećene osobe, a posljedica toga je da provodimo dvostruki život. Vjerujem da Poglavari i Poglavarice moraju bdjeti, kako se taj dvostruki život ne bi događao ni u onima koji su već posvećeni, niti u onima koji se pripremaju za Posvećeni Život.

Drugi preduvjet ja „ljubav oprosta“, koja mora biti stil života – ne samo Redovnika i Redovnica, nego i svakoga kršćanina. „Oprostiti znači reći da znate napustiti svaku ozlojeđenost i namjeru kažnjavanja i osvete prema onome tko nas je uvrijedio ili nas oštetio“. Samo Bog zna koliko nam je potrebna ova „ljubav oprosta“, ne samo u društvu u kojem živimo, nego i unutar mjesne Crkve i unutar naših redovničkih zajednica. Oprost je milosrđe: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se“ (Lk 6, 36-37).

Krist je Lice Očeva milosrđa. Ali, Isus je rođen od Marije, da bi mogao biti „milosrđe čovječanstva“. Stoga, „milosrđe je svojstvo majčinske ljubavi“, u smislu da Marija „širi to milosrđe s majčinskom ljubavlju“.[1] A sve to se dogodilo i događa se „prema planu Očevu, koji ju je intimno pridružio otajstvu Krista i Crkve“. Dakle, možemo zazivati Mariju kao „Majku Milosrđa“, pod čiji se plašt sklanja kršćanski narod: „Sub tuum praesidium confugimus Sancta Dei Genitrix“ („Pod obranu se tvoju utječemo, Sveta Bogorodice”).

[1] Tommaso Stenico: Il Giubileo della Misericordia; 2015 Imprimatur srl.