Vijesti - Homilija apostolskog nuncija Giorgia Lingue na blagdan sv. Male Terezije u Karmelu u Brezovici

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua predvodio je svečanu misu na blagdan sv. Male Terezije u nedjelju 1. listopada u Karmelu u Brezovici i tom prigodom održao homiliju koju prenosimo u cijelosti.

Propovijed apostolskog nuncija Giorgia Lingue

150. obljetnica rođenja

svete Terezije od Djeteta Isusa

Karmel u Brezovici

1. listopada 2023.

Čitanja: Iz 66,10-14c; Ps 130; 1 Iv 4, 7-16; Mt 18,1-4

Drage sestre,
Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko, kaže Isus.

Ove godine slavimo 150. obljetnicu rođenja svete Terezije od Djeteta Isusa, stotinu godina od njezine beatifikacije. Upravo stoga ovo slavlje u čast i spomen svete Terezije želimo učiniti posebno svečanim i zastati na trenutak kako bismo pogledali i razmatrali djela Božja u toj jednostavnoj i poniznoj duši. Tijekom opće audijencije 7. lipnja ove godine, papa Franjo je, pred izloženim relikvijama svete Terezije od Djeteta Isusa na Trgu svetog Petra, najavio apostolsko pismo posvećeno ovoj svetici. Radosno ga iščekujemo uvjereni da će nas potaknuti da još više cijenimo dubinu i veličinu duhovnog života koji je ona postigla.

Dobro je poznata pobožnost Svetog Oca prema svetici iz Lisieuxa. Dovoljno je prisjetiti se onoga što je rekao francuskom novinaru časopisa Paris Match koji ga je upitao: „Zašto vi, koji ste Argentinac, gajite toliku pobožnost prema jednoj od naših najpopularnijih svetica, Tereziji iz Lisieuxa?“ Papa Franjo je odgovorio: „Jedna je od svetica koja nam najviše govori o milosti Božjoj i kako se Bog brine za nas, kako nas vodi za ruku (…) Često je molim da u svoje ruke uzme problem s kojim se suočavam, slučaj za koji ne znam kako će završiti, putovanje koje je preda mnom…“

Očito je da Papa ima povjerljiv odnos s Malom Terezijom, a poznate su nam i brojne druge anegdote o njegovoj pobožnosti prema svetoj Tereziji, koje su vrlo popularne u njegovoj zemlji. No vratimo se mi našoj svetici. Njezin kratki zemaljski život bio je izvanrednoga duhovnog intenziteta, zahvaljujući također njezinom potpunom predanju Bogu, za kojega kaže da joj „nikada ništa nije odbio“. Naravno, mogli bismo reći, imala je sreće. Imala je svete roditelje, imala je i svete sestre koje su već prije nje pristupile Karmelu, dobila je dopuštenje od samog Pape da u 15. godini života uđe u samostan, u 14. je godini doživjela milost posebnog Isusovog poziva…

Imala je dobre odgajatelje… usprkos poteškoćama koje je imala s nekim susestrama, zbog čega je patila, no okruženje Karmela svakako je pogodovalo njezinom duhovnom putu.
Trčala je na putu svetosti, ali nije bila zadovoljna. Iako je bila svjesna da je primila brojne milosti, nije joj bilo dovoljno ono što je imala. Želja za savršenstvom mučila ju je do te mjere da je čak govorila o nutarnjem mučeništvu: „Moje goleme težnje bile su za mene mučeništvo.“

Možda je to ono što su doživjeli i Isusovi učenici, kako smo čuli u Evanđelju, koji su pitali Učitelja tko je najveći u kraljevstvu nebeskom (usp. Mt 18,1), ističući da su spremni učiniti sve kako bi bili najbliži Isusu. I njih je vodila želja da budu prvi. I što Isus odgovara? „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom“ (Mt 18, 3-4).

Ako želiš biti prvi, moraš biti posljednji. Ako želiš biti velik, moraš biti malen. Ako želiš dosegnuti vrhunce savršenstva, ne smiješ se bojati sagnuti se prema onima koji žive u najvećem siromaštvu.
To je preokret u našem načinu razmišljanja. Veličina osobe ne leži u velikoj moći, već u velikom služenju. Ne leži u ostvarivanju velikih projekata, nego u prepuštanju Božjoj ljubavi. U jednom pismu sveta Terezija piše: „Duhovni vođe napreduju u savršenstvu tako što vrše veliki broj djela kreposti i oni su u pravu; ali moj vođa, koji je Isus, ne uči me brojiti djela, on me uči da sve radim iz ljubavi, da mu ništa ne odbijam, da budem sretna kada mi pruži priliku da mu pokažem kako ga volim, ali sve ovo u miru, u prepuštenosti. Isus je taj koji čini sve, ja ne činim ništa“ (Thérèse iz Lisieuxa, „Pismo 121” u: „Spisi”, Izd. Opća postulatura bosonogih karmelićanka).

Kada će sveta Terezija stati na kraj svojoj nutarnjoj muci, mučeništvu koje joj je prouzročila njezina želja za savršenstvom? Vi to dobro znate: kada je naišla na Pavlova pisma, posebice u poslanici Korinćanima, koja kaže: „Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!“ (1 Kor 12,31). Svetica odmah shvaća značenje ovog retka. Odmah shvaća koji je to put i komentira: „Apostol izjavljuje da ni najbolji darovi nisu ništa bez ljubavi, a da je ta ista ljubav najsavršeniji put koji sigurno vodi do Boga. Napokon sam našla mir.“

Uvijek je dirljivo čuti kada govori o tome da je pronašla svoj poziv. Dopustite mi da pročitam taj odlomak, koji zasigurno znate napamet, ali kojega se nikada nećemo umoriti ponavljati: „Shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali Evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv… Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ona sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta… jednom riječju, da je ona vječna!“

Tada u neizmjernoj radosti i u zanosu duše kliče: „O, Isuse, moja ljubavi! Napokon sam našla svoje zvanje. Moje zvanje je ljubav. Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi, i to si mi mjesto dao ti, o moj Bože. U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav. I tako ću biti sve i moja će želja postati stvarnost.“

Nije odustala od svojih najvećih želja, pretvorile su se u stvarnost, zahvaljujući ljubavi. Više nije trebala tražiti ništa drugo. Zapravo, da bismo ljubili, nije potrebno ništa. Nije potrebno ići na kraj svijeta, biti učen, niti biti apostoli, ni misionari, ni biskupi ni svećenici; niti bogati niti siromašni, ni muškarci ni žene. Da bismo ljubili, nije čak potrebno ni biti svet i grješnik može ljubiti! Dovoljno je donijeti odluku, ovdje i sada!

Dovoljno je samo pogledati „djecu“, biti poput njih. Djeca ne pamte prošlost, stoga ne zamjeraju, a još uvijek ne mogu planirati budućnost, nemaju briga, imaju samo snove. Uronjena su u sadašnji trenutak i potpuno vjeruju svojim roditeljima. I svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav, čuli smo u drugom čitanju.

Ali u čemu se sastoji ljubav? U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubav je prije svega zahvalnost. To je odgovor na ljubav koja je postojala prije nas. Ljubav prema bližnjemu posljedica je otkrića Božje ljubavi. Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga. Čini se tako jednostavno, tako elementarno! A zašto je naprotiv tako teško? Jer postoji netko tko nas želi spriječiti da ljubimo. Ljubav spaja, a postoji netko tko nas želi razdvojiti, jer ako smo ujedinjeni, Isus je među nama (usp. Mt 18,20), a neprijatelj se upravo toga boji. Čini sve da pobudi sumnju, da nas razdvoji, da izgubimo iskrenost, jednostavnost i naivnost svojstvenu djeci.

U povodu 25. obljetnice svećeničkog ređenja zamolio sam poglavare anno sabbatico, slobodnu godinu, i oni su mi je odobrili. Želio sam obnoviti svoj izbor Boga jer sam shvatio da je, kako su godine prolazile, moj mladenački entuzijazam oslabio. Jednostavnost koju sam imao kao mladi svećenik sve se više gubila. Tada sam se upisao na tečaj za svećenike i sjemeništarce koji žele proživjeti iskustvo obiteljskog života, stavljajući u središte svega Evanđelje. Bilo nas je tridesetak svećenika iz petnaestak različitih zemalja. Osim predavanja iz duhovnosti, molitve i razmatranja, bilo je puno vremena posvećenog primjeni naučenog u praksu. Zbog toga smo sve morali raditi sami: prati rublje, pripremati obroke, brinuti se o vrtu, održavati kuću, raditi razne fizičke poslove i slično.

Jednog sam poslijepodneva ušao u kuhinju i vidio da je sudoper bio pun prljave vode. Bilo je očito da je začepljen. Spontano sam počeo kritizirati dežurne u kuhinji koji to nisu primijetili, ali u naletu ljubavi, s tom jednostavnošću koju sam iznova otkrivao, shvatio sam da je kritiziranje beskorisno i da je bolje primiti se posla. Pokušao sam s gumom za odčepljivanje odvoda, ali nije bilo dovoljno. Jedino je rješenje bilo uzeti kliješta i otvoriti sifon. Sudoper je bio jako velik, pa sam morao leći ispod njega, kao automehaničar ispod automobila, i odvrnuti cijev. Možete zamisliti što je iz tog sudopera izašlo čim sam ga uspio otvoriti! Sve je, međutim, dobro prošlo. Bio sam zaista zadovoljan, ne samo zato što sam uspio u svojem naumu, nego zato što sam ljubio braću. Osjećao sam veliku radost i zadovoljstvo.

Te je večeri bio i moj red da pripremim večeru. Kada sam otvorio hladnjak, vidio sam puno ostataka i rekao samome sebi: mogu napraviti dobru povrtnu juhu. Nasjeckao sam sve što sam našao i stavio u veliki lonac. Dodao sam nekoliko začina i večera je bila gotova! Eksperiment je prilično dobro uspio. Dobio sam puno komplimenata (možda zato što su svi nakon radnog dana bili jako gladni ili možda iz čistog milosrđa). Sve dok nije došao don Beppino, koji je upitao: tko je večeras pripremao večeru? Ja sam, ponosan na upravo dobivene pohvale, odmah dignuo ruku. A don Beppino: a gdje si stavio namirnice za moju dijetu? Jao!!! Ne znajući to, očito sam i njih stavio u juhu i obogatio njezin okus! Kada je Beppino shvatio što se dogodilo, ljutito se okrenuo prema meni i rekao: „Baš ti, ti koji toliko pričaš o ljubavi, pogledaj što si učinio. Ljubav mora biti konkretna, nisu dovoljne riječi!” Bio mi je to težak udarac. Blagovaonica je postala ledena. Prvo na što sam pomislio bio je sudoper! Kako može tako nešto reći? On ne zna da sam očistio sudoper, i to bez riječi! Ukratko, shvatio sam koliko nutarnji mir može biti krhak i kako Bog želi iskušati našu vjernost i pomoći nam da ostanemo ponizni. Kasnije sam otišao do Beppina da mu se ispričam. Izmirili smo se. Doista smo zajedno doživjeli da se život rađa iz smrti. Taj se mir vraća samo ako se zna kako početi ispočetka. Kao što čine djeca koja za tren oka zaborave što su učinila.

Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Nije ostavljeno na izbor, nužno je! I ovdje na zemlji. I ovdje, ako želimo doživjeti predokus raja, trebamo biti poput djece, u jednostavnosti, i, rekao bih, u naivnosti. Da. Da bismo bili kršćani, moramo biti i naivni. Svatko tko vjeruje u Evanđelje ne može ne biti naivan! Dobar primjer su blaženstva: ako ih promatramo očima svijeta, ona su katalog naivnosti.

Na kraju, ne mogu ne spomenuti onoga koji je ovdje naivno želio Karmel. Bile su to teške godine, bilo je mnogo toga što je trebalo učiniti, bilo je mnogo neodgodivih aktivnosti, a on je mislio na Karmel! Da blaženi Stepinac nije bio naivan poput djeteta, dao bi prednost drugim potrebama Crkve toga vremena. Umjesto toga, djetinjom je ludošću vjerovao kako je samo jedno neophodno: ljubav. Napuštena djeca, njih osamdeset, smještena u dvorcu u kojem su boravile časne sestre i povjerena časnim sestrama Naše Gospe iz Zagreba, bila su jasan znak blaženikove ljubavi, no bila su također, i prije svega, poruka koja je odaslana s ovoga mjesta: Ako ne postanete kao djeca… nećete ući nikada!
Želim da svaka od vas u svom srcu zadrži živim plamen ljubavi, da zauvijek ostanete djevojčice i pokažete svijetu ono što je uistinu vrijedno: vjerovati u Ljubav i, upravo zbog toga, nakon svakog pada uvijek nanovo započinjati.