Vijesti - Homilija biskupa Šaška na proslavi Dana posvećenog života

Homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška na euharistijskome slavlju blagdana Prikazanja Gospodinova (Svijećnice) u utorak 2. veljače 2021. u crkvi Bl. Augustina Kažotića u Zagrebu u prigodi proslave Dana posvećenog života.

Milost i mir Gospodina Isusa Krista, Svjetla od Svjetla,

sa svima vama!

Pred Božjim smo svjetlom, njime zahvaćeni, kao molitelji, primatelji i prinositelji. Poput prosjaka ga tražimo, za njim vapimo i za njega molimo; kao primatelji mu se zahvalno radujemo; kao prinosnici taj dar stavljamo u Božje ruke i s pouzdanjem gledamo buduće nadajući se plodovima poziva na svetost.

Sve vas, dragi redovnici i redovnice, osobe posebne posvećenosti života u zajedništvu Crkve, pozdravljam kao izaslanik našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa, radostan što mogu biti dionik ovoga slavlja s cijenjenim provincijalom, ocem Slavkom Sliškovićem, predsjednikom Hrvatske redovničke konferencije, koji je sa svojom zajednicom dominikanaca večerašnji domaćin i to na početku spomena na osamsto godina njihove prisutnosti i djelovanja na hrvatskome tlu.

Pozdravljam i ostalu braću svećenike, provincijalne poglavare i poglavarice, među kojima je i potpredsjednica Konferencije, sestra Gordana (Igrec, FDC) te sve vas koji svake godine ponazočujete ljepotu redovničkoga spektra u našoj nadbiskupiji.

Taj se spektar vidi istinski samo u Svjetlu koje dođe na svijet; u Svjetlu koje u tami svijetli i tama ga ne obuze.

U svojoj su se Poruci za ovaj dan biskup Križić, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života i otac Slišković, osvrnuli na proteklu godinu i istaknuli tri točke: Prvo: svjedočanstvo i blizinu u pandemiji i nakon potresa; drugo: na tragu Papine enciklike (Fratelli tutti), prepoznavanje međusobnoga bratstva i sestrinstva, počevši od vlastitih zajednica; treće: prihvaćanje vlastite krhkosti na putu obraćenja te brižnost i odgovornost za ljude u potrebi po zagovoru svetoga Josipa.

A u svemu – nada u našim srcima, kojih je znak svijeća i plamen u našim rukama. Jer: „Onaj tko je u svjetlu ne vidi tamu; tako ni onaj tko je svojim očima zagledan u Krista ne razmatra ništa osim sjaja.“ (sv. Grgur iz Nise)

Zazovimo Božji blagoslov, da bi naš život odražavao svjetlo i toplinu, kojima govore svijeće u našim rukama.

Pomolimo se.

Bože, izvore i počelo svake svjetlosti!

Ti si danas pravednomu starcu Šimunu

pokazao Krista, Svjetlost na prosvjetljenje naroda.

Usrdno te molimo:

blagoslovi X ove svijeće

i usliši molitve svoga naroda

koji se sastao da ih ponese na slavu tvoga imena:

ulij nam u srce sjaj koji se nikada ne gasi;

daj nam ići putem vjere i ljubavi

dok ne prispijemo k tebi, Svjetlu neugasivomu.

Po Kristu Gospodinu našemu.

O. Amen.

Homilija

 Liturgijska čitanja: Mal 3, 1-4; Ps 24, 7-10;

Heb 2, 14-18; Lk 2, 22-40

1. Razmatrajući prigodnu Poruku za ovaj dan, iz koje sam u uvodu istaknuo tri jasna naglaska, razaznajem početno i sržno otajstvo naše vjere objavljeno u Presvetome Trojstvu, pretočeno u poziv na svetost i sažeto u karizmama redovništva.

Pandemija i potres pogled usmjeruju prema Božjemu stvarateljskom djelu, prema njegovu gospodstvu, nedokučivoj providnosti i Očevoj ljubavi. Odnos prema bližnjima ima svoje izvorište u činjenici da smo svi Božja stvorenja i međusobno braća i sestre, ali tek u Sinu susrećemo nadvladanost grijeha koji razdvaja i vodi u ponižavanje bližnjih; u Njemu smo dionici djela spasenja koje razotkriva puni smisao naše stvorenosti, naših čežnja, naše pripadnosti nebu.

Premda se uz uzornost svetoga Josipa može vezati i pojam očinstva i sudioništvo u djelu spasenja, ipak bih u ovoj Godini njemu posvećenoj, na blagdan Prikazanja, prednost dao duhovskomu čitanju. Prisutan, a nenametljiv; brižan i nježan, a ne narušava slobodu drugih; poput daha i disanja, otvarajući prostore očitovanju Života.

2. Prikazanje Isusa u Hramu trenutak je u kojemu je uprisutnjeno Presveto Trojstvo: Otac prima Sina koji se daje kao prinos, a Duh Sveti čovjeku posvećenom Bogu objavljuje otajstvo koje se ispunja pred njegovim očima.

Isti je Duh objavio starcu Šimunu da neće umrijeti prije negoli vidi Mesiju; isti ga Duh, koji je na njemu, potiče ga da dođe u Hram i da uzme u ruke Krista, da se pričesti prisutnošću Spasenja i dade hvalu Bogu.

Prikazanje u Hramu izniman je vazmeni trenutak, događaj prolaska milosti, događaj prjelazaka i prenošenja života; događaj koji nesigurnost preobražava u sigurnost, koji tamu prožima svjetlom, koji strepnju iščekivanja vodi u radost dočekanoga. Šimun vidi što drugi ne vide. Duh koji je na njemu daje mu u slabosti Djeteta tako jasno prepoznati spasenje, da može zatražiti oproštaj od zemaljskoga života, sada ispunjen mirom, jer je vidio sve što se može vidjeti i primio sve što se može primiti.

Šimun progovara radošću protiv temeljnoga grijeha, onoga koji je narušio radost čovjeka; grijeha koji je u početku izražen stablom i plodom koje je „dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno (ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo)“, Post 3, 6).

Primijetimo suprotan odnos i put. Isusovo prikazanje polazi od plodova Duha i suprotno je zamamljivosti i oholosti. Šimun je vidio puninu i zahvalan je na daru. Ono što vidi nije zamamljivo, primamljivo; ne mami Šimuna na nešto drugo. Tu je za njega sve. On vidi sve i ima sve. Tu je poražena požuda tijela i očiju te oholost života (usp. 1 Iv 2, 15-17), na što upozorava apostol Ivan, dodajući: „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ (1 Iv 2, 17)

3. Božja riječ koja nam je upućena, Susret naviješten u Evanđelju, otkriva da je postojala duga priprava. Nije teško zamisliti Šimuna kako čita i razmatra zapis proroka Malahije o iznenadnome dolasku u Hram: glasnika, Gospodina, ‘Anđela Saveza’, koga se iščekuje, za kojim se čezne. Nije dovoljno izvanjsko traženje, ako nedostaje čežnja srca.

Jednako tako, ta čežnja traži izražaj, utjelovljenje.

Šimunu i Ani zajedničko je dugo služenje Bogu, služenje životom. To je ozračje susreta s Bogom koje i nas uči da Bog dolazi za svakoga čovjeka, a povlašteno je mjesto srce koje čezne za njegovim dolaskom i tu čežnju očituje služenjem.

Šimun u čežnji čeka, da bi vidio Krista, da bi bio razriješen spona prolaznosti u miru. Za njega je susret s Isusom, Marijom i Josipom pečat življenja kojim je vjerovao u Božja obećanja spasenja.

Tako i Ana svojim izborima upućuje na čekanje pokazujući povezanost s temeljnim biološkim uvjetima života. Ona je udovica i čeka novu svadbenu prisutnost, ispunjenje čežnje za ljubavlju. Ujedno posti, pokazujući da čeka istinsko jelo. Njezino je srce zahvaćeno čekanjem i budnošću.

4. Braćo i sestre, u svjetlu iznesenih misli, vjerujem da bolje vidimo i smisao svijeće povezane s današnjim blagdanom: Utjelovljenje, kao dolazak istinskoga svjetla i Dijete koje je uneseno u Hram i prikazuje se, da bismo vidjeli vazmenu žrtvu. On je na propast i uzdignuće mnogima; na propadanje svega što zatamnjuje ljudskost i pripadnost Bogu koji postaje i hranom i zaručnikom, mirom duše i puninom radosti.

Upravo to susrećemo u svome pozivu i od toga živite svoj redovnički poziv. Temeljna je radost u tome da Bog želi susresti čovjeka. Da bismo trajno primjećivali Kristovu prisutnost, osim susreta sa sobom, darovao nam je svoga Duha. Običava se reći propovjednički sigurnim pozivom: Otvorite se djelovanju Duha! Pobožan poziv, ali što on znači za nas i za druge vjernike?

Šimun i Ana nisu činili izvanrednosti, nisu privlačili ni plijenili pozornost, nisu bili nametljivi niti ‘zamamni’. Svaki su dan, izvanjski gledano, činili jednako, ponavljali slično.

No, toga ih je dana „ponukao Duh“. Taj je trenutak bio drukčiji – ponajprije u njima. Svaki kršćanin, kada otkloni sebičnost, osjeti taj duhovski mjerač, nepogrješivi ‘kršćanski spirometar’, koji osjeti ubrzan dah, kao plod čežnje i topline srca, kao jasan znak da smo negdje pozvani biti, jer je tamo za nas pripravljena istinska hrana, zagrljaj neba, mir i radost.

Što sve ljudi ne rade da bi iskočili iz rutine, jednoličnoga ponašanja. Donedavno su ustaljenost i temeljni ritam izgledali nepoželjnima, a redovitost je poistovjećena s dosadom. Pa ipak, i pandemija i potres otvorili su prostor novoga vrjednovanja stabilnosti, uhodanosti, čežnje za ‘normalnim’. I ta riječ – ‘normalno’ – dolazi od norme, od pravila, od zadanosti koja u konačnici pripada jedino Božjoj providnosti. Jer, norma je (na latinskome) kutomjer koji mjeri prave kutove, kojim se primjećuju pomaci i utvrđuju odmaci od normalnosti, osobito u građevíni.

5. Spominjem to, jer se čini da je i u Crkvi redovitost gubi na vrijednosti, ne misleći pritom na nepodnošljivu i pogubnu rutinu. Upravo suprotno. Zato je redovništvo dragocjeno, jer pokazuje kako se čežnjom, gledanjem spasenja, u redovitosti rađa i ostvaruje evanđeoska novost. Cijelo Evanđelje je veliki obrat, ne-normalnost u odnosu na logiku zbilje koje Evanđelje zove ‘svijet’. A ključ je u ljubavi.

Ako razmišljam o svojoj svakidašnjoj službi, o ponavljanjima kao o neslobodi i zaprjeci za radost, tada sam zaboravio poziv i čežnju koja daje prepoznati Gospodina. Ako u svojoj svakidašnjici pronalazim vrijedne posebnosti, tada ću biti nošen istinom da je Isus prikazan u hramu moga života, vidljiv svakoga dana.

Braćo redovnici, sestre redovnice, hvala vam za svjedočanstvo čežnje za Bogom. Nju se ne može sakriti. Ako ju ne osjećate dovoljno snažnom, zacijelo je zahvaćena kušnjom, a današnje slavlje govori da ju ne trebamo tražiti daleko. U nama je. I više od toga: mi smo u Njoj, u Kristu koji je utjelovljena Božja čežnja za našom radošću.

Amen.