Vijesti - Homilija kardinala Semerara na 125. obljetnicu smrti bl. Carmen od Djeteta Isusa González Ramos

Kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca, predvodio je u nedjelju 10. studenoga svetu misu prigodom obljetnice smrti bl. Carmen od Djeteta Isusa González Ramos u Antequeri (Španjolska). U nastavku donosimo prijevod Kardinalove homilije koja je objavljena na mrežnim stranicama Dikasterija za kauze svetaca.

Samo onaj koji je siromašan može darivati

Budući da sam jučer bio u Sevilli povodom jučerašnjeg proglašenja blaženim prezbitera Joséa Torresa Padille, mogao sam onda i prihvatiti vaš poziv da slavim ovu svetu misu i da se s vama, drage sestre, sjetim bl. Carmen od Djeteta Isusa González Ramos na završetku ove jubilarne godina kojom se obilježava 125 godina od njezine smrti. Želimo li prepoznati razlog koji ju je vodio i koji ju je potaknuo da osnuje vaš Institut, možemo ga vidjeti u smjeru pomaganja najpotrebitijima, pomaganja onima koji se sami ne mogu izvući iz siromaštva. Svakako da milosrđe nije bila njezina jedina kreposti; bila je to i, kako se vidjelo tijekom procesa za njezinu beatifikaciju, njezina potpuna predanost rastu i učvršćivanju nove obitelji posvećenog života koju je planirala, ali i njezina duboka poniznost koju je naučila iz kontemplacije Djeteta Isusa kojega je povezala i sa svojim redovničkim imenom. Sve je to izbijalo iz dana u dan, osobito nakon početka novog oblika posvećenog života, koji se uvijek želio oživjeti vatrom ljubavi Srca Isusova i Marijina. Njezino milosrđe, međutim, bilo je poput podzemne rijeke koja je navodnjavala njezin život i prije nego što se ono očitovalo u snažnim djelima.

Vi dobro znate da zemaljski život naše blaženice nije bio nimalo lak, od njezine rane mladosti do kraja njezina puta: u obitelji, u bračnom životu, kao udovica, a onda i u redovničkoj obitelji koju je osnovala. Dok sam ponovno čitao njezinu povijest, pripremajući se za ovaj molitveni događaj, prisjetio sam se onoga što piše u knjizi Mudrih izreka: “Srce čovječje smišlja svoj put, ali Gospodin upravlja korake njegove” (16,9). Čovjek pravi svoje planove i svoje izbore, a oni su raznih vrsta: ponekad dobri, ponekad ne, ali Bog je taj koji, u svakom slučaju, upravlja čovjekovim životom. U knjizi “Nasljeduj Krista”, za koju se kaže da je najčitanija knjiga nakon Evanđelja, stoji ono što je kasnije postalo i poslovicom: “Čovjek naime snuje, a Bog određuje” (I, 19, 2). To se dogodilo i u zemaljskom životu blažene Carmen od Djeteta Isusa. U svim razdobljima njezina života nalazimo milosrđe prema najsiromašnijima i najpotrebnijima.

Upravo na taj način naš nama Blaženica pomaže bolje razumjeti Božju riječ koja se čitala ove nedjelje. Osobito iz njih izviru likovi dviju žena. Ono što ih povezuje su siromaštvo i milosrđe. Proroku Iliji, koji od nje traži nešto za jelo, udovica o kojoj nam govori biblijski tekst (usp. 1Kr 17,10-16) odgovara: “Ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i umremo.” Međutim, prorok je ohrabruje da se ne boji i zaključak se doima kao iz basne: “Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja.” Čini se kao da se već ovdje naviješta Isus koji će s pet kruhova i dvije ribice nahraniti “oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece” (Mt 14,21). Druga siromašna žena je ona koja nam je predstavljena u evanđeoskom tekstu (usp. Mk 12,38-44): u hramsku riznicu ta je siromašna udovica bacila “dva novčića, to jest jedan kvadrant”. U svom siromaštvu ipak je darovala sve što je imala za život!

Što nam govore ova dva teksta? Jedna od mnogih stvari je i ova: da bismo ocijenili osobu ne smijemo dopustiti da nas zarobi samo njezin izvanjski stav. Evanđeoski tekst govori nam da je Isus sjedio “nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo”! Ali ne trebamo ocjenjivati ​​izvana. Barem Bog ne misli tako. “Božanska se pravda ne mjeri količinom darova”, rekao je sveti Leon Veliki (Sermo II. De Natali II, 1: PL 54, 143), a drugi papa, sveti Grgur Veliki, slično je učio da “u očima Božjim ruka nikad nije bez darova, ako je škrinja srca puna dobre volje” (Hom. u Ev. I, 5, 3: PL 76, 1094).

Još jedna stvar, koliko god paradoksalno izgledala, jest sljedeća: nitko nije toliko siromašan da ne može nešto darovati. Papa Franjo jednom je rekao da „gladni ne treba samo tanjur juhe, već i osmijeh, da ga se sasluša pa i molitvu, ako treba i zajedničku. Današnje Evanđelje sve nas poziva da budemo usmjereni ne samo prema hitnim potrebama najsiromašnije braće, nego prije svega da budemo pozorni prema njihovoj potrebi za bratskom blizinom, za smislom života, za nježnošću“ (Angelus, 4. studenog 2018.).

Prije nekoliko dana, čim sam krenuo od kuće u Dikasterij za kauze svetaca, gdje obavljam svoju službu, zaustavio me jedan gospodin i rekao mi: “Siromašan sam, ali ne tražim od tebe novac. Ja sam siroče i molim vas samo jedno: večeras u 20.30 izmolite Zdravo Mariju za moju majku.” Ostao sam bez riječi: nije mi rekao zašto i odmah je otišao. Samo sam imao vremena stisnuti mu ruku i obećati mu da hoću. Ostao sam zamišljen: zapravo mi je on nešto dao! Dvije priče iz liturgije riječi možda nam žele reći i ovo: da su siromasi jedini ljudi koji su sposobni istinski davati.

Vi, drage sestre, imate svjedočanstvo svoje Utemeljiteljice. Sveci su tu ne samo da ih se zaziva i časti, nego prije svega da ih se nasljeduje. Drugi put, prigodom svetkovine Svih svetih, papa Franjo je rekao da je “nasljedovati njihova djela ljubavi i milosrđa pomalo kao ovjekovječiti njihovu prisutnost u ovom svijetu. Zapravo ti evanđeoski čini jedini su otporni na razornu snagu smrti: čin nježnosti, velikodušna pomoć, vrijeme provedeno u slušanju, posjet, lijepa riječ, osmijeh…” (Angelus, 1. studenog 2015.) . Molim vas da i na ovaj način proslavite 125. obljetnicu dies natalis vaše Utemeljiteljice.