Vijesti - Homilija sv. oca Benedikta XVI. na blagdan Prikazanja Gospodinova

Draga braćo i sestre!

U svom pripovijedanju Isusova djetinjstva sv. Luka naglašava kako su Marija i Josip bili vjerni Zakonu Gospodnjem. Dubokom pobožnošću čine sve što je propisano za muško prvorođenče. Riječ je o dva vrlo stara propisa: jedan se odnosi na majku, a drugi na novorođenče.

Za ženu je propisano da se četrdeset dana suzdrži od obrednih praksi, a nakon toga treba prinijeti dvostruku žrtvu: janje za žrtvu paljenicu i jednu grlicu ili jednog goluba za grijeh, ali ako je žena siromašna, može prinijeti ili dvije grlice ili dva golubića (usp. Lev 12, 1-8). Sveti Luka precizira da su Marija i Josip prinijeli žrtvu siromaha (usp. Lk 2,24), da time istakne da je Isus rođen u obitelji jednostavnih, poniznih ali vrlo pobožnih ljudi: u obitelji izraelskih siromaha koji čine istinski narod Božji. Za muškog prvorođenca, koji je po Mojsijevu Zakonu Božje vlasništvo, bilo je propisano otkupljenje, određeno plaćanjem pet srebrenih šekela nekome od svećenika u bilo kojem mjestu. To je trajni podsjetnik na činjenicu da je, u vrijeme Izlaska, Bog poštedio hebrejske prvorođence (usp. Izl 13, 11-16).

Važno je primijetiti da za ova dva čina – očišćenje majke i otkupljenje sina – nije bilo potrebno ići u Hram. Ipak, Marija i Josip žele sve učiniti u Jeruzalemu, a sv. Luka pokazuje da cijela scena vodi prema Hramu i usredotočuje se na Isusa koji u nj ulazi. I evo, upravo po propisima Zakona, jedan drugi događaj postaje glavni događaj: »prikazanje« Isusa u Hramu Božjem, što označava čin predanja Onoga koji je Sin Svevišnjega Ocu koji ga je poslao (usp. Lk 1, 32.35).

Ovo pripovijedanje Evanđeliste nalazi odraz u riječi proroka Malahije koju smo slušali na početku prvoga čitanja: »Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već… Očistit će sinove Levijeve… da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti« (Mal 3, 1.3). Jasno, ovdje se ne govori o djetetu, međutim ova riječ nalazi svoje ispunjenje u Isusu, jer je on »iznenada«, zahvaljujući vjeri svojih roditelja, bio donesen u Hram, a u činu njegova »prikazanja«, ili u njegovu osobnom »prinosu« Bogu Ocu, jasno se razotkriva tema žrtve i svećeništva, kao u odlomku proroka Malahije. Dijete Isus, koje je odmah prikazano u Hramu, isti je onaj odrasli Isus koji će očistiti Hram (usp. Iv2, 13-22;Mk11, 15-19), a povrh svega toga on sam će se učiniti žrtvom i velikim svećenikom Novoga Saveza.

Ovo je perspektiva i Poslanice Hebrejima, čiji je jedan odlomak naviješten u drugome čitanju, tako da je pojačana tema novoga svećeništva, onoga bitnoga, koje uvodi Isus: »Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći« (Heb2,18).Tu nalazimo i temu trpljenja, vrlo naglašenu u evanđeoskom odlomku, tamo gdje Šimun izgovara svoje proroštvo o Djetetu i njegovoj Majci: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk2,34-35). Spasenje koje Isus donosi svome narodu i koje u samome sebi utjelovljuje, događa se po križu, po nasilnoj smrti koju će On pobijediti i izmijeniti žrtvom života iz ljubavi. Ova je žrtva već u cijelosti najavljena u prikazanju u Hramu, učinjenom prema tradicijama staroga Saveza, ali pokrenutom puninom vjere i ljubavi koje odgovaraju punini vremena i prisutnosti Boga i njegova Svetoga Duha u Isusu. Duh, u stvari, lebdi nad cijelom scenom Isusova prikazanja u Hramu, posebno nad Šimunom, ali i nad Anom. To je Duh »Tješitelj«, koji donosi »utjehu« Izraelu i pokreće korake i srca onih koji je čekaju. To je Duh koji nadahnjuje proročke riječi Šimuna i Ane, riječi blagoslova, hvale, vjere u Božjega Pomazanika, zahvale jer napokon naše oči mogu vidjeti i naše naručje može primiti Njegovo spasenje (usp. Lk 2,30).

»Svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«(Lk 2,32):tako Šimun definira Gospodinova Mesiju, na kraju svoga hvalospjeva. Tema svjetla, koja odjekuje u Prvoj i Drugoj pjesmi o Sluzi Jahvinom kod Deutero-Izaije(usp. Iz 42,6; 49,6),snažno je prisutna u ovoj liturgiji, koja je otvorena dojmljivom procesijom vrhovnih poglavara i poglavarica ovdje zastupljenih Instituta posvećenoga života, koji su nosili upaljene svijeće. Ovaj znak, specifičan za liturgijsku tradiciju ovoga blagdana, vrlo je izražajan. Ukazuje na ljepotu i vrijednost posvećenoga života kao odsjaja Kristova svjetla; znak je to koji podsjeća na ulazak Marije u Hram: Djevica Marija, najizvrsnija Posvećena, nosila je u naručju samu Svjetlost, utjelovljenju Riječ, koja jedošla da Božjom ljubavlju rastjera tamu svijeta.

Draga posvećena braćo i sestre, svi ste vi bili zastupljeni u tom simboličnom hodočašću, koje u Godini vjere još više izražava vaše prianjanje uz Crkvu, da budete potvrđeni u vjeri i da obnovite svoje predanje Bogu. Svakome od vas, i vašim institutima, s ljubavlju upućujem svoj najsrdačniji pozdrav i zahvaljujem vam za vašu prisutnost. U Kristovu svjetlu, s mnogobrojnim karizmama kontemplativnog i apostolskog života, vi surađujete u životu i poslanju Crkve u svijetu. U tom duhu zahvalnosti i zajedništva, želio bih vam uputiti tri poziva, tako da u potpunosti možete ući u ova »vrata vjere« koja su uvijek za nas otvorena(usp. Apostolsko pismo Porta fidei, 1).

Na prvom mjestu pozivam vas da njegujete vjeru koja će biti u stanju osvjetljavati vaš poziv. Potičem vas stoga da se prisjetite, kao na jednom unutarnjem hodočašću, »prve ljubavi« kojom je Gospodin Isus Krist zagrijao vaše srce, ali ne s nostalgijom nego hraneći taj plamen. Zato je potrebno biti s Njim, u šutnji klanjanja, i tako probuditi volju i radost dijeljenja svoga života, svojih izbora, poslušnosti vjere, blaženstva siromašnih, radikalnosti ljubavi. Polazeći uvijek iznova od toga susreta ljubavi, vi ostavljate sve da bi bili s Njim stavljajući se kao On u službu Bogu i braći (usp. Apostolska pobudnica Vita consecrata, 1).

Nadalje, pozivam vas na vjeru koja će znati prepoznati mudrost slabosti. U radostima i trpljenjima sadašnjega trenutka, kada se osjećaju tvrdoća i težina križa, ne sumnjajte u to da je Kristova kenoza (poništenje) već pashalna pobjeda. Samo u ograničenju i ljudskoj slabosti pozvani smo živjeti suobličavanje Kristu, u sveobuhvatnoj težnji koja anticipira, u mjeri mogućoj u vremenu, eshatološko savršenstvo (usp. VC, 16). U društvima učinkovitosti i uspjeha, vaš život obilježen kao »manjina« i slabošću malenih, suosjećanjem s onima koji nemaju glasa, postaje evanđeoski znak osporavan.

Na kraju pozivam vas da obnovite vjeru koja će vas učiniti hodočasnicima prema budućnosti. Po svojoj naravi posvećeni život je hodočašće duha u traženju Lica koje se ponekad otkriva, a ponekad skriva: „Faciem tuam, Domine, requiram“, Lice tvoje, Gospodine, ja tražim (Ps 27,8). To neka bude trajna čežnja vašega srca, temeljni kriterij koji usmjerava vaš hod, u malim svakodnevnim koracima kao i u najvažnijim odlukama. Nemojte se pridružiti zlogukim prorocima koji navješćuju kraj ili besmisao posvećenoga života u Crkvi naših dana; radije se  zaodjenite Isusom Kristom i obucite oružje svjetlosti – kao što poziva sv. Pavao (usp. Rim 13, 11-14)– ostajući budni i bdijući. Sveti Kromacije Akvilejski pisao je: »neka Gospodin od nas udalji ovu opasnost da se nikada ne bismo dali opteretiti snom nevjernosti, nego neka nam podari svoju milost i svoje milosrđe da uvijek možemo bdjeti u vjernosti Njemu. Naime naša vjernost može bdjeti u Kristu« (Sermone 32,4).

Draga braćo i sestre, radost posvećenoga života nužno prolazi kroz sudjelovanje u Kristovu Križu. Tako je bilo za Presvetu Djevicu Mariju, koja je patnju srca sjedinila sa Srcem Sina Božjega, probodenog zbog ljubavi. Iz ove rane izvire svjetlo Božje, a također iz patnji, žrtava, iz darivanja samih sebe, što posvećeni žive iz ljubavi prema Bogu i drugima, zrači ista svjetlost koja evangelizira narode. Na ovaj blagdan posebno želim vama posvećenima da vaš život uvijek ima okus evanđeoskeparuzije, da bi u vama Radosna vijest bila življena, svjedočena, navještena i da sjaji kao Riječ istine (usp PF, 6). Amen.