Vijesti - Izlaganje dr. Silvane Fužinato na simpoziju „Mudrost u Bibliji“

„Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12) tema je o kojoj je izlagala dr. Silvana Fužinato s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu u petak 23. listopada na znanstvenom simpoziju „Mudrost u Bibliji“ na Sveučilištu u Zadru.

Dr. Fužinato pojasnila je strukturu Psalma 90, egzegetsko-teološku analizu te karakteristike Božjeg i čovjekovog lica koje proizlaze iz Psalma 90 koji pripada mudrosnoj meditaciji. U njegovom središtu je pathos prolaznosti vremena. Promišljajući o čovjekovoj prolaznosti u svjetlu Božje vječnosti, psalmist traži smisao svoga postojanja i moli Gospodina da ga nauči brojati svoje dane, kako bi stekao mudro srce.

U spoznavanju čovjekovog lica u svjetlu Božjeg lica, čovjek se u istini o samome sebi obraća Bogu moleći za mudro srce. „Ta mudrost srca ne podrazumijeva samo racionalno traženje ili maksimalno uživanje u preostalom vremenu, nego Božju mudrost koja pomaže čovjeku u prihvaćanju ograničenosti života kao sastavnog dijela Božjeg nauma. Spoznajom ograničenosti svoga bića i prolaznosti, čovjek u Bogu traži sigurno utočište i mir koji će ispuniti nutarnju prazninu i uništiti grijeh. Brojeći svoje dane, čovjek prodire u svoju dubinu te prihvaća vremenitost kao sastavnu značajku svoga postojanja“, rekla je dr. Fužinato.

Nakon molbe za milosrđem, psalmist moli da ih Gospodin nasiti smilovanjem i obraduje za dane kada su stradali. Završava molitvom za plodnost, za ispunjenje i postojanost svojih djela. „Ta molitva očituje čovjekovo mudro srce koje spoznaje da bez Božjeg blagoslova i Božje milosti čovjekovo djelovanje riskira ostati neplodno. Čovjekov život je muka, ali i poduzimanje i ostvarivanje. No, ako je čovjekovo djelovanje plodno i njegov život je ispunjen smislom, puninom i radošću. Stoga psalmist moli Boga da svojom slavom, dobrotom, ljubavlju i milošću prožme i upravlja njegovim djelovanjem, kako bi ono bilo učinkovito, kako bi dalo smisao i puninu njegovom životu“, poručila je dr. Fužinato.

Psalam ukazuje na temeljne značajke čovjekovog mudrog srca, a to su: prihvatiti svoju vremenitost, preuzimati odgovornost, živjeti granice i otkrivati vrijednost malenosti. Te osobine mudroga srca daju smisao čovjekovoj vremenitosti te unose svjetlost i radost u njegovu mukotrpnu svakodnevicu.

„Prihvatiti krhkost i prolaznost svoga bića i života znači postati svjestan svoje smrtnosti. Ne radi se o pasivnom prepuštanju sudbini, očajavanju nad sobom i svojim životom, ni o depresivnom življenju iz dana u dan, nego o spoznaji vlastite vremenitosti i smrtnosti kao sigurnom putu k spoznaji istine o samome sebi, mudrosti i straha Božjega koja čovjeka vodi k punini života. Paradoksalno, u spoznaji i prihvaćanju vlastite smrtnosti čovjek otkriva smisao svoga života. Jedino u zagrljaju vlastite smrtnosti čovjek će iznova otkriti Božju milost i Božju ljubav koja će njegovom životu podariti stabilnost i sigurnost. Na taj način i u svojoj kratkoj vremenitosti, čovjekov život biva prožet Božjom vječnošću“, rekla je dr. Fužinato, istaknuvši da je „važno preuzeti odgovornost za svoju prošlost i odgovorno živjeti svoju sadašnjost“.

„Biti odgovoran u prihvaćanju svoje grešnosti i slabosti te življenja u istini o sebi. Jer svjetlu Božjega vječnoga lica čovjek spoznaje svoje zemljano, prolazno i krhko lice izranjeno slabostima, grijesima i patnjama. U svakodnevnim životnim događajima Bog djeluje na čovjeka vodeći ga k mudrosti. Odgovorno živjeti u istini o sebi znači prihvatiti i Božju različitost koja se očituje u njegovoj srdžbi, jednako kao i u milosrđu i dobroti“, istaknula je dr. Fužinato.

Naglasila je da „u mudrosti srca čovjek spoznaje da mu vrijeme, svijet i život ne pripadaju, te da s njima ne može raspolagati prema svojoj volji i osobnom nahođenju. Pripadaju samo vječnom Bogu i dar su njegove milosti. U odgovornom življenju svakodnevice, čovjek spoznaje da je svaki dan dar Božje ljubavi i milosti i da je svaki novi dan, dan Božjeg spasenjskog dolaska u kojem je potrebno poštivati Božje i čovjekovo vrijeme.“

Psalam 90 je poetska forma duhovne meditacije koja kontemplira jednu od fundamentalnih tema čovjekovog života: prolaznost vremena i čovjekovog života u svjetlu Božje vječnosti. Središnja tema Psalma je objava Božjeg nepromjenjivog i vječnog lica te čovjekovog krhkog i prolaznog lica, tj. Božje vječnosti i čovjekove prolaznosti. U trećem dijelu Psalma 90 čovjekovo i Božje lice prikazani su zajedno.

„U svjetlu osobnog odnosa s Bogom i u svjetlu Božjeg lica, čovjek spoznaje i svoje vlastito. U trećem dijelu Psalma, psalmist se diže iz svoje grešnosti i moli Boga za mudrost življenja, naknadu za proživljenu bol i patnju te plodnost djela svojih ruku. Temeljna značajka Božjeg i čovjekovog lica koja se provlači cijelim psalmom je vrijeme. U prvom i drugom dijelu Psalma prisutan je kontrast između vječnosti i vremena, a u trećem dijelu Psalma je preokret stvarnosti: čovjek biva uronjen u Božju vječnost u svjetlu kojega spoznaje samoga sebe. Upotrebom antiteze vrijeme – vječnost, autor slavi Božju transcedentnost“, rekla je dr. Fužinato.

Karakteristike Božjega lica su stabilnost i vječnost. Psalmist se izravno obraća Bogu, oslovljavajući ga njegovim osobnim imenom, Jahve. „Taj osobni odnos izražava se pojmom mā’ôn koji na hebrejskom znači prebivalište, a označavao je i sklonište za divlje životinje. Kasnije zadobiva i sakralno značenje Božjeg nebeskog prebivališta i njegovog zemaljskog prebivališta u hramu. Značenje prebivališta kao sinonim veže se uz pojam hrid, stabilna i čvrsta, na kojoj čovjek može temeljiti svoj život. U tom svjetlu psalmist definira Boga kao svoje prebivalište, utočište i okrilje u kojemu pronalazi sigurnost, zaklon i zaštitu. U prolaznosti vremena autor zaustavlja pogled na Bogu – čvrstoj stijeni koji, za razliku od prolaznog i nestalnog čovjeka, ostaje od vijeka do vijeka“, rekla je dr. Fužinato, dodavši kako „čovjekova svijest osobne prolaznosti nije plod umora, razočaranja ili pesimizma, nego spoznaje Božje vječnosti“.

Karakteristike čovjekovog lica koje autor prikazuje su krhkost (metafora je trava i cvijet koji vene), grešnost i prolaznost. „Svjetlost Božjega lica koja rasvjetljuje najtamnije dubine čovjekovog grešnog bića ne upućuje samo na Božji sud i kaznu, nego i na moguće pozitivno nadilaženje krize izazvane Božjom srdžbom. Svjetlost Božjeg lica upućuje i na Božju ljubav, dobrotu i milosrđe, jer se Božja srdžba u biblijskom motrištu nalazi unutar sveopćeg obzorja Božje ljubavi, kako kaže Psalam 30,6: ‚Jer samo za tren traje srdžba njegova, a čitav život dobrota njegova. Večer donese suze, jutro klicanje‘“, rekla je dr. Fužinato.

Opisujući susret između dviju slobodnih volja, istaknula je kako čovjeka želja za autonomijom i besmrtnošću vodi u grijeh i potiče na borbu s Bogom. Božja volja čovjeku postaje prepreka koju želi nadići, ali ta borba je neravnopravna. Božje gospodstvo prožima čovjeka i njegove dane.

Prema židovskoj tradiciji, s Psalmom 90 započinje četvrta od pet knjiga Psalama, koja se sastoji od psalama 90 do 106. Ta se knjiga naziva „Mojsijevom Knjigom Psalama“ jer se njegovo ime spominje na početku, u sredini i na kraju. Sugestivnim metaforama i bogatom teološkom mišlju jedan je od najljepših psalama koji potiče na traženje i spoznaju svoga lica u svjetlu Božjega lica, rekla je predavačica. Mudrost života čovjekovom svakodnevnom biti i činiti daje smisao, snagu i osvjetljava put u hodu prema vječnosti. Kontrast između čovjekova i Božjeg lica, između čovjekove privremenosti i Božje vječnosti, naglašava pathos prolaznosti vremena kojim odiše cijeli Psalam 90.

Iako je naslov Psalma 90 na hebrejskom „Molitva. Mojsija, sluge Božjega“, njegov autor nije Mojsije, nego mu je pripisan kao jednome od najvećih autoriteta i najuspješnijih posrednika između Boga i njegovog naroda. Autor je kasniji pisac koji se nadahnjivao na tekstovima koje je tradicija pripisivala Mojsiju, rekla je dr. Fužinato.

Glede književnoga roda, prema stilu i sadržaju većina autora Ps 90 svrstava u pučke tužbalice, videći u njemu elemente kasnosužanjske mudrosti o kratkoći i prolaznosti života. U njemu pisac govori o ljudima općenito, bez aluzija na Izrael te prikazuje čovjekovo opće stanje prolaznosti i krhkosti, upotrebljavajući općenite metafore iz biljnoga svijeta, rekla je dr. Fužinato.

Istaknuvši potrebu da se čovjek vrati k sebi i živi u istini, što uključuje prihvaćanje i življenje svojih ograničenosti, dr. Fužinato je upozorila kako je želja za svemoći trajna čovjekova napast.

„Danas i jučer čovjek je bolestan od svemoći. Svojim vlastitim rukama čovjek i danas gradi idole kako bi ih stavio na prvo mjesto koje pripada samo Bogu, ne prihvaćajući i skrivajući svoje granice. Istinska mudrost sastoji se u spoznaji da su ljudska postignuća djelomična. Spoznaja svojih granica stvara u čovjeku plodno tlo za rađanje novog života. Prvi korak na putu prihvaćanja i življenja osobnih granica je spoznaja da nas upravo one vode prema višim ciljevima. Samo onaj tko je svjestan svojih osobnih granica, može uvijek započeti iznova i svoje slabosti učiniti plodonosnom riznicom života u svijesti da svaki čovjek živi zahvaljujući vječnom Bogu. Prašina koju Bog skuplja i od koje stvara čovjeka svjedoči da nijedan čovjek nije zauvijek izgubljen, nijedna nemoć prokleta, jer je prožeta prisutnošću Vječnoga“ ohrabrila je dr. Fužinato, naglasivši kako se čovjekovo mudro srce očituje u otkrivanju Božje nazočnosti i tamo gdje se čovjeku čini da Boga nema, u svakodnevnim malim stvarima.

U otkrivanju vrijednosti malenosti, riječ je o promjeni perspektive. „Čovjek svakoga vremena sklon je promatrati i vrednovati svijet i čovjeka očima moći, prestiža i uspješnosti. Treba otkrivati vrijednost i veličinu malenoga sjemena nade i znakova ljubavi, povjerenja, milosrđa koje čovjekovom prolaznom životu daju smisao, ljepotu, radost i puninu za kojom svako ljudsko srce čezne. To znači živjeti život i svoje patnjom izranjeno lice u svjetlu Božjeg vječnog lica. U mudrosti srca kojom promatra svijet i osobni život, čovjekova prolaznost u Bogu pronalazi svoj smisao, krhkost stabilnost a grešnost milosrđe. Grleći svoju smrtnost, čovjek otkriva smisao svoga života u vječnom Bogu i njegovoj ljubavi koja jedina ima snagu preobraziti smrt u život, patnju u radost, vremenitost u vječnost. Prolaznost vremena koja na dramatičan i bolan način prožima čovjekovo biti i činiti, svaki dan iznova prigoda je za osudu ili spasenje, jer može preobraziti svakodnevicu u očaj, besmisao i ravnodušnost ili u plodno i odgovorno življenje u svjetlu Božje ljubavi i milosti. I jedna i druga mogućnost u rukama je čovjeka koji je pozvan pred licem vječnoga Boga neprestano i ustrajno, u istini o sebi, gorljivo i strpljivo moliti: ‚Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce‘ (Ps 90,12)“, potaknula je dr. Silvana Fužinato.