Vijesti - Kairo: Govor svetoga oca Franje na molitvenom susretu s klerom, redovnicima i redovnicama

Vaša Blaženstva,
draga braćo i sestre,
Al Salamò Alaikum! (Mir s vama!)

“Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu! Krist jednom zasvagda pobijedi smrt, radujmo se u Njemu!”

Susret s vama na ovome mjestu gdje se obrazuju svećenici i koje predstavlja srce Katoličke Crkve u Egiptu ispunja me radošću. Sretan samo što mogu pozdraviti u vama, svećenicima, posvećenim muškarcima i ženama malo katoličko stado u Egiptu, taj “kvasac” koji Bog pripravlja za ovu blagoslovljenu zemlju, kako bi, zajedno s našom pravoslavnom braćom, u njoj raslo Njegovo kraljevstvo (usp. Mt 13, 13).

Želim prije svega zahvaliti za vaše svjedočanstvo i za sve dobro koje činite svakoga dana, radeći usred brojnih izazova, a često uz malo utjehe. Želim vas također ohrabriti! Ne bojte se svakodnevnoga tereta, tereta teških okolnosti kroz koje neki od vas moraju prolaziti. Mi častimo Sveti Križ, to sredstvo i znak našega spasenja. Tko bježi od križa, bježi od uskrsnuća! “ Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo” (Lk 12, 32).

Radi se dakle o tome da treba vjerovati, svjedočiti istinu, sijati i obrađivati ne očekujući urod. Zapravo, mi ubiremo plodove za koje su zaslužne čete drugih, Bogu posvećenih osoba ili vjernika laika, koji su velikodušno radili u Gospodinovu vinogradu: vaša ih je povijest puna!

Usred brojnih razloga za obeshrabrenje i brojnih proroka uništenja i osude, usred tolikih negativnih i očajnih glasova, budite pozitivna snaga, budite svjetlost i sol ovoga društva, budite lokomotiva koja vuče vlak naprijed, prema njegovu cilju, budite sijači nade, graditelji mostova i tvorci dijaloga i sloge.

To je moguće ako posvećena osoba ne podlegne napastima koje susreće svakoga dana na svome putu. Želim ukazati na neke, najznačajnije od njih. Vi ih poznajete, jer su te napasti dopro opisali prvi monasi iz Egipta.

1. Napast prepuštanja da nas drugi vuku, namjesto da mi vodimo. Dužnost je Dobroga Pastira voditi stado (usp. Iv 10, 3-4), voditi ga na svježe pašnjake i izvore vode (usp. Ps 23). Ne može dopustiti da ga povuku razočaranje i pesimizam: “A što ja mogu učiniti?” Uvijek je pun inicijativa i kreativnosti, kao izvor iz kojeg izbija voda i kad je presušio; uvijek ima umilne riječi utjehe, čak i kad mu je srce slomljeno; on je otac kad djeca s njim postupaju sa zahvalnošću ali nadasve kad su mu nezahvalna (usp. Lk 15, 11-32). Naša vjernost Gospodinu ne smije nikada ovisiti o ljudskoj zahvalnosti: “ Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!” (Mt 6, 4.6.18).

2. Napast stalnog jadikovanja. Lako je uvijek optuživati druge, za mane poglavarâ, za crkvene ili društvene prilike, za slabe mogućnosti… ali posvećena je osoba ona koja, snagom Duha Svetoga, svaku zapreku pretvara u mogućnost, a ne svaku teškoću u ispriku. Tko se uvijek žali, zapravo ne želi raditi. Zato Gospodin, obraćajući se pastirima, kaže: “uspravite ruke klonule i koljena klecava” (Heb 12, 12; usp. Iz 35, 3).

3. Napast ogovaranja i zavisti. Ova je ružna! Velika je opasnost kad posvećena osoba, namjesto da pomaže malenima da rastu i raduju se uspjesima braće i sestara, dopusti da je vodi zavist, te postane osoba koja ogovaranjem ranjava druge. Kad, namjesto da se trudi rasti, počinje uništavati one koji rastu; namjesto da slijedi dobre primjere, osuđuje ih i umanjuje njihovu vrijednost. Zavist je rak koji u kratkom vremenu razori svako tijelo. “Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati” (Mk 3, 24-25). Naime – ne zaboravite to! – “đavlovom je zavišću došla smrt u svijet” (Mudr 2, 24), a ogovaranje je sredstvo kojim se služi i njegovo oružje.

4. Napast uspoređivanja s drugima. Bogatstvo je u različitosti i jedincatosti svakoga od nas. Uspoređivati se s onima kojima je bolje nego nama često nas dovodi do toga da nas obuzme mržnja; uspoređivati se pak s onima kojima je gore, često nas dovodi do toga da postanemo oholi i lijeni. Tko teži stalnom uspoređivanju s drugima na kraju bude kao paraliziran. Naučimo od svetih Petra i Pavla živjeti različitost karakterâ, karizmî i mišljenjâ u slušanju i poučljivosti Duhu Svetom.

5. Napast “faraonstva” – u Egiptu smo! –, riječ je o otvrdnuću srca i o tome da ga zatvorimo Gospodinu i braći. To je napast osjećaja da smo iznad drugih te da ih dakle iz taštine podlažemo sebi; to je umišljenost da drugi trebaju nama služiti, umjesto da mi njima služimo. Ta zajednička napast je prisutna od samog početka među učenicima, koji – kao što se kaže u Evanđelju – “putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći” (Mk 9, 34). Protulijek su za taj otrov riječi iz Markova Evanđelja: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj” (Mk 9, 35).

6. Napast individualizma. Kao što kaže poznata egipatska izreka: “Poslije mene potop”. To je napast egoistâ koji putem gube cilj, te umjesto da misle na druge, misle na sebe same, ne osjećajući zbog toga bilo kakav stid, štoviše - opravdavaju se. Crkva je zajednica vjernika, Kristovo tijelo, u kojemu je spas jednoga člana povezan sa svetošću sviju (usp. 1 Kor 12, 12-27; Lumen gentium, 7). Individualist je, naprotiv, uzrok sablazni i konfliktnosti.

7. Napast hoda bez kompasa i bez cilja. U tom slučaju posvećena osoba gubi svoj identitet i počinje biti “ni meso ni riba”. Živi sa srcem podijeljenim između Boga i svjetovnosti. Zaboravlja svoju prvu ljubav (usp. Dj 2, 4). Zapravo, bez jasnog i čvrstog identiteta posvećena osoba postaje izgubljena, dezorijentirana i umjesto da vodi druge, gubi ih. Vaš identitet kao djece Crkve je da budete kopti – to jest ukorijenjeni u svoje plemenite i drevne korijene – i da budete katolici – to jest dio jedne i sveopće Crkve: poput stabla koje, što su mu korijeni dublje u tlu to se više diže prema nebu!

Dragi svećenici, drage Bogu posvećene osobe, nije lako oduprijeti se tim napastima, ali je moguće ako smo ucijepljeni u Isusa. “ Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni” (Iv 15, 4). Što smo više ukorijenjeni u Kristu, to smo više živi i plodni! Jedino tako posvećena osoba može očuvati zadivljenost, oduševljenost prvoga susreta, privlačnost i zahvalnost u svojemu životu s Bogom i u svojemu poslanju. O kvaliteti našega duhovnog života ovisi kvaliteta našega posvećenja.

Egipat je pridonio obogaćivanju Crkve neprocjenjivim blagom monaškog života. Pozivam vas, stoga, da se nadahnjujete na primjeru svetoga Pavla Pustinjaka, svetog Antuna, svetih otaca pustinjaka, brojnih monaha, koji su svojim životom i svojim primjerom otvorili vrata neba tolikoj braći i sestrama; i tako ćete i vi moći biti svjetlo i sol, to jest razlog spasenja za sebe same i za druge, vjernike i nevjernike, a posebno za posljednje, potrebite, napuštene i odbačene.

Neka Sveta Obitelj štiti i blagoslovi sve vas, vašu zemlju i sve njezine stanovnike. Iz dubine svoga srca želim svakome od vas dobro i preko vas pozdravljam vjernike koje je Bog povjerio vašoj brizi. Neka vam Gospodin udijeli plodove svoga Duha Svetoga: “ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost” (Gal 5, 22-23).

Nosit ću vas trajno u svome srcu i u svojoj molitvi. Samo hrabro i naprijed s Duhom Svetim! “Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!” I, molim vas, ne zaboravite moliti za mene!