Vijesti - Karitativno djelovanje redovničkih zajednica

Izlaganje s. Katarine Maglica, OP, na konferenciji za novinare u povodu dana Posvećenog života

Ovogodišnja poruka Hrvatske redovničke konferencije za Dan posvećenog života započinje riječima iz Ivanove poslanice: "Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom" (1 Iv3,18). Taj poticaj, da ne kažem opomena, potpuno odgovara stanju u svijetu, ali i u našim zajednicama, jer ono čemu svjedočimo jest sve dublji raskorak između teorije i prakse, između govora o duhovnim vrijednostima i njihove primjene u praksi. Upravo smo mi, posvećene osobe, pozvane izbližega slijediti Krista, biti poslanici njegove ljubavi, dobrote i milosrđa. Uzalud nam pravila i odredbe, dokumenti i znanstveni traktati ako oni koji dotiču naš život ne mogu prstom u nas pokazati i zadivljeno uskliknuti: "Gle kako se ljube!" Ili, još bolje: "Vidi kako nas ljube!" U Godini milosrđa razlagali smo i razmišljali o svim djelima milosrđa, duhovnim i tjelesnim. Sveti Otac i biskupi, moralisti i sociolozi, naša vodstva i župnici, svi su vrednovali teoriju i praksu, poticali i opominjali, teološki tumačili, tražeći uporišta svojih stavova u Isusovim riječima i djelima, u životu prve Crkve i u Svetom pismu. Danas ne želim razvijati teološku refleksiju o karitasu u redovničkim zajednicama, ni pratiti njen rast i razvoj kroz Božju objavu, ni govoriti o shvaćanju samog pojma karitasa u crkvenom nauku. Pokušati ću nešto više reći o praktičnom karitativnom služenju muških i ženskih redovničkih zajednica i njihovoj sadašnjoj praksi na ovim prostorima.

Karitativno služenje je nerazdruživo povezano s temeljnim poslanjem zajednice i bitni je kriterij njene vjerodostojnosti. Karitas je životni zakon zajednice. U izvoru i uzoru ljubavi – Isusu, vidimo more ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Sve zapovijedi sazdane su jednoj: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim – ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Mt22,37-40). Karitativni rad nalazi svoje uporište upravo u toj zapovjedi i ona ga određuje. Taj bi rad trebao biti natopljen ljubavlju, nježnom brigom za drugoga. Svjesni smo da u nama taj osjećaj odrasta urastanjem u vlastitu zajednicu. Ako ga nemamo za one koji nas okružuju, neće ga biti ni za one koji su dalje od nas. Pružanje nasušnog komada kruha i čaše vode nije dovoljno. Ljudi trebaju osjetiti da o njima iskreno brinemo, da nas zanimaju kao osobe. Zato treba žrtvovati vrijeme i biti kreativan u iskazivanju ljubavi. Možda im treba netko kome će ispričati svoju životnu priču, pokazati svoje rane i ožiljke koje im je život ostavio u baštinu. Ponekad ljudima treba obećati molitvu i moliti ih da i oni mole za nas i za našu zajednicu. Ponekad im ne treba milostinja ni dar: treba im naša prisutnost i doživljaj Kristove ljubavi koja se po nama na njih izlijeva. Oni su gladni čovječnosti, gladni su ljubavi. Pozvani smo stoga pristupiti siromašnima, susretati ih, gledati ih u oči, zagrliti ih i tako im dati da osjete toplinu ljubavi koja razbija samoću.^[1]

Zamolila sam redovničke poglavare i poglavarice koji žive u Hrvatskoj i predstavnike poglavara koji ne žive na tlu Hrvatske, jer članovi takvih zajednica žive i djeluju u ovoj zemlji i pomažu karitativna djela svojih matičnih zajednica, da odgovore na nekoliko pitanja vezanih uz ovu tematiku. Od mogućih 77 odgovora, dobila sam 31. To je oko 42 % udovoljenih molbi. Ugodno me iznenadio muški svijet, čiji poglavari žive u Hrvatskoj. Od mogućih deset, odgovore je poslalo osam provincija. Ne zamjeram ni ženskim zajednicama koje imaju svoje poglavare u Hrvatskoj, iako je od mogućih 26 odgovorilo samo njih 15. Uzorak je prihvatljiv. Neću statistički obrađivati podatke, jer držim da se ljubav i dobrota ne mogu izmjeriti ni prikazati brojkama i dijagramima.

Htjela sam dobiti potvrdu onoga što već od prije znam, htjela sam da se moja sigurnost temelji na svjedočanstvu onih koji to svakodnevno žive. Pitanja su bila poredana sljedećim redom:

1. Koja tjelesna djela milosrđa svoje zajednice (provincije, kongregacije, družbe...) možeš posebno izdvojiti?

             Gotovo u svim zajednicama, redovnici i redovnice:

• dijele hranu pojedincima i obiteljima u potrebi, bilo da je riječ o obrocima i svakodnevnom davanju sendviča ili o paketima s namirnicama za samostalnu pripremu
• mnogi i mnoge djeci plaćaju tople obroke u školi i novčano pomažu obitelji s financijskim poteškoćama i obitelji s brojnijom djecom. Nekima plaćaju račune za mjesečne režije koje sami ne mogu platiti; nabavljaju knjige i školsku opremu đacima; ishode stipendije za studente; nabavljaju ogrijev za obitelji u potrebi
• prigodno pripremaju hranu za pučke kuhinje; novčano i u vidu namirnica pomažu socijalne samoposluge
• redovito, višekratno šalju pomoć misionarima; novčano brinu za Marijine obroke
• uključuju se u sve humanitarne projekte kad su ljudi pogođeni prirodnim nepogodama
• pomažu potrebnim članovima obitelji svoje braće i sestara, sudjeluju u troškovima pogreba bliske rodbine svojih članova i onih za koje se brinu, ako je to potrebno.
• novčano pomažu razne udruge: Kap dobrote, Pro life, UNICEF, Betlehem, Cenacolo, Udrugu slijepih
• materijalno pomažu u vrtićima, domovima za starije i nemoćne, internatima i studentskim domovima, ako i u ustanovama gdje žive djeca, mlade i starije osobe koje ne mogu potpuno ili mogu samo djelomično, podmirivati troškove
• otvaraju svoje prostorije na rodbini i ostalim pratiteljima bolesnih osoba, posebno kad je riječ o djeci i teško bolesnim članovima obitelji dok su na liječenju u gradovima
• posjećuju bolesne u bolnicama, domovima za starije, domovima gdje žive osobe sa posebnim potrebama, napuštene susjede, zatvorenike u zatvorima; svi posjeti uključuju materijalne izdatke
• traže smještaj starcima, vode ih k liječniku, traže posao došljacima
• mnogi starije i ostavljene osobe uzimaju na posebnu brigu, dovode ih u svoje prostore ili ih redovito posjećuju
• pomažu pri nabavi skupih lijekova i ortopedskih pomagala, a često sudjeluju i u troškovima operacija koje se izvode u inozemstvu
• neke zajednice daju studentima miran kutak za učenje i studij
• o svom trošku vode pučke kuhinje; sestre milosrdnice u Zagrebu (80 – 120 osoba) pružaju mogućnost tuširanja, presvlačenja i šišanja; pekara u Lužnici tri dana peče kruh za siromahe; u Rijeci postoji pučka kuhinja (oko 80 osoba). Pet posto svih prihoda na razini provincije ide za siromahe
• franjevci sa zagrebačkog Kaptola imaju pučku kuhinju kroz koju dnevno prođe oko 150 korisnika
• pružaju smještaj beskućnicima (u Rijeci)
• sufinanciraju aktivnosti sestre Stanke Oršolić, članice Europske udruge protiv trgovine ljudima RENATE (Sestre Naše Gospe)
• organiziraju obroke za beskućnike i osobe s ruba društva (povremeno)
• podupiru sportske aktivnosti (nabava opreme)
• pomažu u socijalizaciji osoba s posebnim potrebama i siromašnijih: organiziraju druženja, igre, vježbe u komunikaciji
• neke sestre financijski pomažu nekoliko pripravnika za svećeništvo
• u planu je obnova nekih zgrada za siromašne studente i za osobe koje trebaju privremeni smještaj u većim gradovima (Dom u Puli, Dom fra Ante Antića u Zagrebu i slično)
• neki redovnici i redovnice pomažu članove svojih zajednica u misijskom radu u Ukrajini, Kongu, Beninu, Južnoj Americi: pridonose školovanju djece, prehrani, liječenju, gradnji škola i crkava...
• pomažu sestre i braću u Bosni: Malu školuu Varešu, Kuću milosrđau Sarajevu, Dom Majke Margariteu Sarajevu za studentice slabijeg imovinskog stanja, Kuću "Egipat".
• Majčino selou Međugorju zbrinjava, u svojih 7 kuća, djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i vodi dječji vrtić za djecu za koju se nema tko skrbiti – franjevci Hercegovačke provincije, sestre franjevke…
• Udruga Betlehemza promicanje dostojanstva života pruža smještaj i pomoć samohranim majkama/trudnicama u nevolji/beskućnicima/obiteljima i osobama ranjenim ovisnošću te osobama s raznim psihofizičkim opterećenjima
• franjevci u Bosni i Hercegovini razvili su cijelu mrežu ustanova za pomoć najpotrebnijima
• mnogo sestarskih zajednica izvan grada Zagreba sufinancira katoličke vrtiće koje same vode, jer mjesne općine pomažu minimalnim doprinosom. Isti je slučaj s raznim domovima koje vode redovnici i redovnice. Upravo zato ih naši redovnici ubrajaju u polje svoga karitativnog djelovanja

Zanimljivo je bilo pročitati svjedočanstvo o tome kako naše klauzurne sestre i Male sestre, koje i same žive od milodara, prenose dar ljubavi, jer i one same žive od ljubavi. One vide i čuju vapaj onih koji imaju manje od njih i dijele s gladnima, pridonose za školovanje mladih, šalju pomoć misijama i ublažavaju vapaj onih koji su potrebni njihove pomoći, već prema svojim mogućnostima.

Već i samo nabrajanje tjelesnih djela milosrđa pobuđuje divljenje prema kreativnoj snazi svjedočenja, uočavanju svih potreba čovjeka i želji da se na njih odgovori bez očekivanja ikakve nagrade ili koristi za sebe. To prati osjećaj nelagode, jer teško je odgovoriti na sve potrebe čovjeka, osušiti sve suze i zacijeliti sve rane koje je nepravda prouzrokovala. Svjesni smo da Isus u tim svojim udovima snažnije pati, krvavo se znoji, trpi bičeve i udarce, poniženja i odbacivanja.

2. Postoji li neka zaklada, udruženje, društvo preko kojih se karitativno djelovanje odvija? (Ako imate neke zaklade, kada su one počele s radom?)

Pomoć obično ide izravno potrebnima. Često se potrebni susreću na porti, u susjedstvu, u crkvi, pred liječničkom ordinacijom, na putovanju. Suosjećanje izazivaju životne priče pojedinaca, patnja i muka koja iz njih progovara i ispružena ruka koju osjetiš, iako se nije pomakla iz sugovornikova krila. Najsnažniji su ti susreti oči u oči, kad srcem dotakneš siromaštvo osobe ispred sebe; tada ne možeš ostati hladan.

Pomoć se dijeli direktno ili preko raznih udruga i zaklada. Nabrojati ću samo neke:

• Zaklada Maria de Mattias(djeluje od 2007.) sestara Klanjateljica krvi Kristove
• Dom dragi bližnji– Okučani ( KKK)
• Terapijska zajednica Marijanovac– Bosanski Aleksandrinovac (KKK)
• Dom za studenticeMaria de Mattias– Zagreb
• Dom za studentice – Sarajevo
• Udruga Sveti Lovro– Zaklada Cenacolo
• Udruga Sveti Vinko Paulski
• Marijanska vinkovska mladež
• Fond Blaženi Augustin Kažotić– dominikanci
• Fond Mir i dobro(franjevci Provincije Svetog Jeronima)
• Udruga Panis vitae(franjevci Split)
• Djevojački dom Paula di Rosa, Ženski djevojački dom u Splitu (Sestre službenice milosrđa)
• Dječji dom Egipatu Sarajevu
• Fond Kruh Svetog Ante
• Udruga Betlehem(Pavlini)
• Zaklada Ivanova kućaje u idejnom planu (Sinovi Bezgrešne – Kutina)
• Udruga De Pau – dnevni centar, kuća utočišta(sestre milosrdnice, RI)
• Karitasov Dom Sveta Ana(za žrtve obiteljskog nasilja , vodi sestra svetog Vinka
• Centar duhovne pomoći
• Društvo suradnika Božje ljubavi, sestre Božje ljubavi (u nastajanju)
• Društvo prijatelja Malog Isusa(Služavke Maloga Isusa)
• Zaklada Sveti Benedikt
• Zaklada blažena Marija Petković
• Karitasov hospicij Rijeka, vodi ga sestra Presvetoga Srca
• Kuća sestre Žarke, namijenjena bolesnicima koji boluju od zloćudnih bolesti i za njihovu rodbinu – boravak besplatan
• Župski karitasi – preko njih često djeluju i samostanske zajednice

Postoje projekti koji su ujedno i društva preko kojih se djeluje: Majčino selo u Međugorju, Dječji vrtić Sveta Mala Terezija i likovna radionica Sveta Katarina(franjevci Mostar).

Zatim, djelovanje u sklopu projekta "Obnova": pučke kuhinje, Centar za fizikalnu terapiju, Terapijska zajednica Izvor, Projekt "Trauma centar", Međunarodni franjevački studentski dom, Studentski stipendijski fond Kap dobrote(franjevci Bosanske provincije).

Neki od tih domova i ustanova ne djeluju besplatno, ali neosporno je da redovnici i redovnice uvelike sudjeluju u financiranju njihovih djelatnosti, jer sredstva koja dobivaju nisu dostatna za pokriće materijalnih troškova.

Mnogo smo toga izostavili jer se ponavlja, a mnogo redovnika i redovnica nisu poslali izvještaje.

Očito je da se redovništvo u svome radu s potrebnima koristi raznim udrugama, fondovima, društvima i zakladama kako bi barem djelomično pridonijelo ublažavanju posljedica nejednakosti u društvu i zakona tržišta koje melje sve pred sobom, sistematizirajući  svoj karitativni rad i podižući ga na organiziraniju razinu djelovanja.

3. Počivaju li nabrojena karitativna djela na vlastitim materijalnim sredstvima ili postoje načini na koji senzibilizirate one koji imaju kako bi odvojili nešto za one koji nemaju?

1. Materijalna sredstva vrlo su često rezultat povremenog ili stalnog odricanja redovničkih zajednica od dobara na koje imaju pravo, ali ih se ipak ostavljaju:
2. odriču se voća, pića, pušenja, kolača, mesa nekoliko puta godišnje
3. odvajaju određene svote novca od svojih prihoda i poklanjaju je potrebnima. To nisu uvijek viškovi. Često je riječ o onome što bi zajednici u cjelini značilo, ali milosrđe poziva na odricanje iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. Ovdje je prikladno istaknuti važnost činjenice da se članovi odriču, kako bi osjetili slast i muku odricanja iz ljubavi u cilju iskazivanja ljubavi
2. Redovničke zajednice sudjeluju u akcijama prikupljanja pomoći ili same organiziraju takve akcije u kojima sudionike oduševljavaju za odricanje. Bude želju za pomaganjem u onima koji imaju ili koji imaju više, ne bi li dijelili s onima koji nemaju.
3. prikupljaju hranu, odjeću, obuću, higijenske potrepštine i dijelove namještaja pa sve to dijele i dostavljaju onima kojima je to životno potrebno
4. skupljaju ili izrađuju stvari koje se mogu unovčiti te taj novac rabe u plemenite svrhe (skupljanje boca, čepova, izrada ukrasa, čestitki, svijeća, adventskih vijenaca, ikebana, kolača i ostalih domaćih proizvoda, prodaja maslinovih grančica)
5. organiziraju dobrotvorne obroke i druženja u svrhu sakupljanja novca
6. oduševljavaju ljude za darivanje novca za Marijine obrokei za kumstva
7. traže donacije iz inozemstva, od poslovnih ljudi i pridruženih članova
8. senzibiliziraju ljude za vrijedne pothvate i putem medija (razni intervjui, okrugli stolovi, predavanja s tom namjerom)
9. skupljaju milodare za određenu svrhu ("Kruh svetog Ante")
10. djeluju u župskim karitasima
11. stalni su sponzori određenih djela, podupiratelji, simpatizeri, prijatelji i volonteri
12. vode razne projekte koji su dobro zaživjeli i iziskuju veliku materijalnu potporu, a vraća se tek mali dio uloženog; ti projekti donose obilate plodove, kako dobro vidljive tako i one manje vidljive, a ipak prisutne (Hospicij u Rijeci, Marijanovac za odvikavanje; Majčino selo, Centar za starije i nemoćne osobe "Dragi bližnji", domovi za studente i studentice, Kuća sestre Žarke, Karitasov dom svete Ane, Centar "Sanguis Chrsti" na Olibu, pučke kuhinje, Dom Marije Krucifikse Kozulić, "Trauma centar", Stipendijski fond Kap dobrote, Izvor za liječenje ovisnost·te brojni drugi projekti)           
13. redovnici su, kao i ostali svećenici i župnici, uspjeli potaknuti mnoge da umjesto vijenaca na grobove daju priloge za pomoć određenim ustanovama ili za pomoć potrebnima koje susreću u svojoj crkvi, ulici ili mjestu gdje žive.

4. Jesu li karitativna djela u tvojoj zajednici redovita, povremena, ili već uhodane dragovoljno nametnute obaveze?

Iz nabrojenog se dade zaključiti da dobrotvornost nema kraja. Uključuje povremene akcije i stalno djelovanje, uhodane obaveze. Ljubav se može ohladiti, ali ne smije iščeznuti s lica zemlje. Ljubav je obaveza, zadatak i stil življenja.

5. Jesu li karitativna djela milosrđa ostavljena na volju pojedine vaše zajednice ili su određena i već ustaljena nekim ranijim dogovorom ili odlukom?

Karitativna djela se ponegdje oslanjaju na prihvaćanje odluke vrhovnih ili kućnih kapitula, negdje su propisana konstitucijama i statutima određene provincije, dok su drugdje prepuštena uviđavnosti članova zajednice. Sva ta djela počivaju na Kristovim riječima i duhu Svetog pisma: "Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste" (Mt4,25). Valja naglasiti da je karitativni rad stil življenja posvećenih osoba, a ne samo propisi i odluke.

Zanimljivo je primijetiti da mnoge redovničke zajednice već u samom svom nazivu kriju i korijen svoje karizme: Kćeri Božje ljubavi, Kćeri milosrđa, Milosrdne sestre svetog Križa, Sestre Milosrdnice, Službenice milosrđa, Kćeri kršćanske ljubavi, Misionarke ljubavi, Sestre milosrdnog Isusa, Kćeri Marije Pomoćnice, Milosrdna braća.

Poziv na djelo ljubavi ostalih zajednica krije se u njihovoj karizmi. Već i sam duhovni poziv pojedinca uključuje želju da se postane prava Kristova slika i otisak njegova bića, da ga se u svemu nasljeduje, da mu se bude sličan.

6. Institucionalni oblik karitativnog rada ili slobodniji oblik?

To je ozbiljno pitanje koje treba postaviti danas, jer bi sutra moglo biti kasno. Uzroci uvijek imaju posljedice. Ne trebamo se zavaravati nadajući se da siromaha sutra neće biti. Globalno društvo ubrzano stvara, takoreći proizvodi uvijek nove siromahe: isključene, obespravljene, pregažene, marginalizirane ljude. "Siromaha ćete uvijek imati među sobom", napomenuo je Krist. (Iv12,19)

Gdje novac, prestiž i karijera zamagljuju pogled i na njih se gleda kao na uspjeh i životnu sreću, siromaštvo cvjeta. "Ono nas na bezbroj načina svakodnevno proziva, u tisućama lica obilježenih patnjom, isključenošću, zlostavljanjima, nasiljima, mučenjima i zatvaranjima, ratom, lišavanjem slobode i dostojanstva, neznanjem i nepismenošću, izvanrednim zdravstvenim situacijama i nezaposlenošću, trgovinom robljem i ropstvom, progonstvom i bijedom, prisilnom migracijom. Siromaštvo ima lice žena, muškaraca i djece izrabljivanih zbog niskih interesa, gaženih izopačenom logikom moći i novca."^[2]

Potreba je uvijek više nego mogućnosti. Bijedu svijeta treba i planski i neplanski ublažavati. Redovništvo je prisutno u raznim socijalno-karitativnim ustanovama, vlastitim i tuđim, u onima kojima je samo postavilo temelje i onima u čiji se socijalno-karitativni rad uključilo.

Potrebne su takve ustanove: sveobuhvatnije su, moćnije u načinu prikupljanja sredstava, pomažu planski razrađenim postupcima djelovanja, brojnije su osobljem koje je u njima zaposleno. One su izvor egzistencije brojnih zaposlenika. Riječ je o institucijama koje humanitarno djeluju, vođene osjetljivošću prema čovjeku u bijedi. To je pohvalno, ali s naše točke gledišta nedovoljno.

Karitativna djelatnost i zauzetost ne smiju postati samo socijalni servis ili akcija za ublažavanje nevolja u svijetu gdje su profesionalni kriteriji, stručnost i kompetentnost jedini uvjeti uključivanja u dotične institucije. Napose se vlastite institucije toga tipa, Crkva i redovništvo u njoj, ne smiju svoditi na isključivo socijalne strukture, čiji je glavni motiv djelovanja humanost. Redovnici, bilo u svojstvu zaposlenika, volontera ili djelatnika u ustanovi koja im pripada, uvijek trebaju ostati svjedoci vječne ljubavi, u čije ime djeluju i koju žele pokazati svakom korisniku i suradniku. Karitas se ne iscrpljuje u ublažavanju materijalne bijede. On uključuje kulturne i religiozne potrebe korisnika, naviještanje evanđelja milosrđa, evanđelja prihvaćanja, praštanja, bez obzira na naciju i porijeklo. Posebno su u opasnosti župski karitasi svedeni samo na pružanje materijalne pomoći. Duhovna dimenzija i dimenzija zajedništva veoma su važne komponente. Sve je očitije da svijet Crkvu vrednuje samo kroz njeno socijalno djelovanje. Tako i redovništvo koje je u srcu Crkve. Nedovoljan je to razlog za obraćenje srca Bogu, blijeda slika Božjeg kraljevstva. Ta to isto rade razni državni instituti i agencije, možda i bolje od crkvenih institucija. Valja nam se zapitai: Kojim putem krenuti? Treba li, po svaku cijenu, institucionalizirati naš karitativni rad i po mogućnosti u njega uključiti državne ustanove, ili je važnije sačuvati izvornost; dijeliti ono što imamo i možemo, čak i više nego što možemo, i pristupati ljudima osobno, toplo i ljudski, dijeleći s njima vrednote evanđelja i snagu zajedništva. Ili ćemo svoj rad staviti u okvire i pravila pa ga promatrati i vrednovati u brojkama? Sve ima svoje prednosti. Istina, najvažnije je pomoći u konkretnoj potrebi, ne očekujući nagradu, plaću ni uzdarje.

Nastavljanje Isusovog djela

Dobro nam se s vremena na vrijeme zapitati – može li se svaka naša zajednica svijetu objaviti riječima kojima je to Isus učinio kad je započeo javno djelovanje: "Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! Posla me blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje; vratiti vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene; proglasiti Godinu milosti Gospodnje. "(Lk4,18-19)? To bi trebala biti naša stvarnost. Ona to i jest, ako zapažamo brata do sebe, njegove potrebe, njegove muke i patnje, suzu u njegovom oku. Svjesni smo da praktično djelovanje koje ne počiva na molitvi, razmatranju i sakramentalnom životu postupno gubi svoj sjaj i snagu jer će se svesti na rad, na posao, prestat će biti sredstvo prenošenja i otkrivanja Božje ljubavi i milosrđa, njegove blizine i brige za svako njegovo stvorenje. Sama ljudska snaga bez pomoći Božje nema trajnosti ni ustrajnosti. Osoba koja razmatra i kontemplira Isusov život ne ostaje zatvorena u sebi. Već prolazi svijetom promatrajući ga Kristovim pogledom, ljubeći ga Kristovim srcem, osjećajući potrebe toga svijeta, dodirujući njegove patnje. Takve osobe nastavljaju Kristovo poslanje u svijetu. Važno je prema svijetu biti otvoren, brinuti se i ljubiti sve što je Bog stvorio. Vlastito kontemplativno iskustvo postaje razlog promatranja bližnjega i poštivanja svake osobe u njenom ljudskom dostojanstvu. Odatle izvire želja da služimo mističnom Kristovom tijelu, u svakom njegovom udu, trudeći se umanjiti patnju čovjeka i čovječanstva. Činimo to bilo zagovornom molitvom za bližnjega bilo odjelotvorenjem ljubavi prema Kristu koji pati u ljudima.

Karizma svake redovničke zajednice u početku je imala jasan cilj i djelovanje. Polazište je bio čovjek, čovjek tražitelj, čovjek patnik, čovjek ponižen u svome dostojanstvu, čovjek siromašan i prezren, čovjek izgubljen u prostoru i vremenu. Možda je to razlog zbog kojeg su zajednice uspjele preživjeti tolika stoljeća: uvijek je postajao, osim duhovnoga, i onaj opipljivi razlog njihova postojanja.

Kako bi rekao bivši Učitelj Dominikanskoga reda Timothy Radcliffe, prirodno se stanište mijenja, diše na sasvim nov način, ima uvijek drukčije potrebe, probleme i zahtjeve. Redovništvo ima zahtjevan zadatak: pohvatati niti koje oblikuju današnje gibanje svijeta. Ne smijemo smetnuti s uma da živimo u vremenu globalizacije. Svijet je sve povezaniji, ali i međusobno zavisniji; razlike se zaoštravaju između uključenih i isključenih. Elektronička tehnologija povezuje udaljene prostore, a ljudi su sve udaljeniji jedni od drugih; migracije ljudi se ubrzavaju; sredstva društvenih medija nameću stavove i mišljenja nekolicine koji ih kontroliraju; globalni i lokalni govor se više ne razumiju; ljudi u nečemu postaju bogatiji, u drugome siromašniji; sukobi identiteta su posvuda opipljivi, što je posebno vidljivo u sukobu religija koje se koriste u cilju političke hegemonije. Od redovništva se očekuje da postane snažan faktor pomirenja svijeta, i to svojim življenjem i propovijedanjem evanđelja, posebno vršeći tjelesna djela milosrđa. Solidarnost ne smije ostati mrtvo slovo na papiru.

Pokidani i razlomljeni odnosi zahtijevaju zajedništvo i pomirenje različitosti. Mi kao zajednice, i kao zajednica, imamo što ponuditi svijetu, ali nam često treba odvažnosti, znanja koje izvire iz tajne Presvetoga Trojstva i ljubavi koja u Bogu nalazi opravdanje.

Budućnost redovničke prisutnosti na karitativnom polju

Vremena se mijenjaju. Redovničke zajednice nisu više osamljene u radu s bolesnima, odbačenima, ovisnicima, marginaliziranima. Državne institucije preuzimaju organizaciju i rad na tim poljima. Redovništvo se pokušava uklopiti; pronaći radno mjesto u okviru postojećeg dobro organiziranog rada, sretno da i dalje može živjeti vrednote svoje karizme i istodobno stvarati ekonomsku podlogu za normalan život i djelovanje zajednice. Kriteriji istinskih potreba Crkve, čovjeka i društva pokazuju nam da mnogo toga nije obuhvaćeno pravnim aparatom, da čovjek nije dovoljno vrednovan u svim svojim potrebama. Tu redovničke karizme mogu naći svoj prostor i ponovo oživjeti, iako s pomalo drukčijim nijansama. Moramo vjerovati da je to disanje Duha u vremenu u kojem se nalazimo kao zajednica. Osvrnemo li se na ogore nabrojena tjelesna djela milosrđa, uviđamo da nas čovjek današnjice treba.

Budući da naše zajednice sve više osjećaju teret godina i smanjenu fizičku sagu, one ne mogu odgovoriti sva očekivanja, jer bi za to trebale biti brojčano biti jače, ekonomski bogatije, duhom snažnije.

Sam po sebi, redovnički život upućuje na traženje Boga, jer življenje zajedništva ima privlačnost, postaje predmet divljenja i ispit života. Upućuje pogled onkraj opipljivoga.

Glas se evanđelja čuje i kad se ono naviješta riječima i kad ga se promatra na djelu. Ovaj potonji glas je jači, prodorniji, glas osnažen iskustvom.

Ako se baš ni u čemu ne budemo razlikovali od svijeta, nećemo imati razloga opstati, nestati ćemo. Istost se uklapa u sve i gubi identitet, izumire, jer nema budućnosti. Od svijeta nas još uvijek dijeli oduševljenje življenja zajedništva, hrabrost da plovimo protiv struje, da se ne opredjeljujemo za "sumnjive" vrijednosti današnjeg vremena te potreba učenja iz vlastite povijesti i tradicije. Sigurnost da je redovništvo na pravom putu ne leži u brojnosti i ne krije se u raznovrsnosti poslova koje preuzima, već u tome da jest i ostaje korektiv Crkvi i društvu. Redovništvo treba zadržati snagu znaka i proroka za vrijeme u kojem živi, a ne utopiti se u rijeku onih koji se zadovoljavaju pukim preživljavanjem i nekakvom klimavom sigurnošću. Redovništvo govori življenim vrijednostima: zajedništvo dobara, ujednačenost stavova i ideja, zajedništvo u molitvenom životu, zajedništvo stola, zajedništvo svih članova zajednice, mir, tišina, radost i predanje, rad i propovijedanje riječima i primjerom, zauzimanje za one s ruba društva, njegovanje skromnosti, gostoljubivosti, žrtvenosti, zahvalnosti, dosjetljivosti. To su vrijednosti koje današnjem vremenu obilježenom natjecanjem, stjecanjem, isključivanjem, podijeljenošću, nedostaju. Štoviše, nitko ih i ne smatra vrijednostima, jer se misli da one smetaju na putu do vrha, do uspjeha i prestiža.

Ako se starenje naših zajednica nastavi, malo ćemo moći činiti svojim konkretnim radom, ali naš će karitativni duh živjeti u volji i želji, molitvi, blizini i toplini. Ljudima je to ponekad najvažnije. Apostolat molitve, slušanja i žrtve ima svoju budućnost. Danas, a još više sutra, to će biti prava karitativna djela jer čovjeka današnjice sve više guši osamljenost, nedostatak pravih prijatelja: on više ne nalazi na uši voljne slušati ni bližnje kojima će njihova tajna biti svetinja. Nije okružen osobama koje će im istinu o njima samima kazati blago, radi njihove dobrobiti, koje imaju strpljenja s njihovim slabostima, ograničenostima i zastranjenjima.

Zaključak

Da sam poslušala Kristove riječi "Neka ti ne zna ljevica što čini desnica" (Mt6,3) ne bih ni govorila o ovoj temi. Ipak, držim da je ponekad dobro progovoriti o onome što redovništvo radi, za što se sve zauzima, gdje svjedoči ljubav obojenu žrtvenošću. Rado ću se poslužiti riječima koje je fra Joško Kodžoman, provincijal franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja, napisano uz odgovor na moj upitnik: "Još je puno toga dobroga što se čini iz dana u dan, ali ostaje neprimijećeno. Dijelom je to posljedica svjesnog djelovanja u nekakvoj skrovitosti, a dijelom bi to pripisao manjku sustavnog djelovanja koje bi podrazumijevalo evidenciju i povremeno predstavljanje javnosti u obliku nekog biltena. Živimo u takvom vremenu u kojem sve ono što mediji nisu zabilježili, nije se ni dogodilo. Možda pretjerujemo u nekakvoj samozatajnosti i skromnosti. S druge strane, ljudi će pomisliti da ništa ne činimo, što je daleko od istine."

Željela sam progovoriti o ovoj temi kako bismo i sami vidjeli koliko dobra zajedno činimo i kako zajedništvo nosi vrijedne i obilate plodove djelovanja. Pojedinac malo toga sam može učiniti. Zajednica mu je zaleđe, pomoć, korektiv i ohrabrenje. Što redovništvo radi, radi u ime Crkve kojoj pripada i u ime Isusovo koji ih zove i šalje na svoju njivu. Jedni će riječju i djelom uklanjati uzroke siromaštva pojedinaca i čovječanstva općenito, a drugi će uklanjati posljedice kad već do njih dođe, jer čovječanstvo bježi od Boga i njegove zapovijedi ljubavi, što donosi gorke plodove.

Na kraju nam ostaje pitanje – radimo li na ovom polju dovoljno ? Ne znam! Ali znam da radimo koliko nam to sile, mogućnosti i okolnosti dopuštaju. "Istina, to je kap u oceanu ljudskih potreba", kao što reče sestra lvana Šerović, benediktinka iz Trogira.

Nikada nećemo iskorijeniti svu bijedu svijeta, otrti svaku suzu, izliječiti svaku ranu. Radimo, sestre i braćo, koliko možemo. I to je nešto! Uvijek nam ostaje biti znak pored puta, ako već ne možemo ublažiti svu bijedu svijeta i izići ususret svim potrebama čovječanstva.