Vijesti - Kažotićevo kod dominikanaca na zagrebačkoj Pešćenici

Na blagdan prvoga hrvatskog blaženika Augustina Kažotića u nedjelju 3. kolovoza u istoimenoj je župi na zagrebačkoj Peščenici svečano proslavljen poznati duhovni velikan. Misno je slavlje, uz koncelebraciju desetak svećenika predvodio mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Uvodno je u ime župne i samostanske zajednice biskupa pozdravio p. Marko Bijelić, župni upravitelj.

Započinjući propovijed biskup Šaško je rekao kako u životu postoje trenutci u kojima osjećamo da nam nedostaje najvažnije. Današnja Božja riječ progovorila nam je baš o tome, o glavnim potrebama čovjeka; i to tako da ne upadnemo u zamku neke čudne duhovnosti koja ne vidi stvaran život, ali niti u zamku materijalizma koji u čovjeku narušava njegovu duhovnu bit. Slušajući proroka Izaiju, osjećamo da je njegova poruka puna pouzdanja. Usred krize koja prožima prognanike prorok se spominje Boga, Gospodara stvorenoga, i cijele ljudske povijesti, obećanja i oslobođenja. Na kraju svoje proročke knjige prepušta se slici koja može djelovati sasvim nestvarno, ako se u njoj ne vidi iskustvo Božje prisutnosti, istaknuo je biskup.

Sveti Pavao pak govori o sigurnosti koja provire iz Kristove ljubavi. On spominje okolnosti koje bi nas u životu mogle dovesti do pomisli da nas je Bog napustio. Navodi sedam iskušenja: nevolju, tjeskobu, progonstvo, glad, golotinju, pogibao i mač. Kao što znamo, sedam je u Bibliji broj punine. To je broj koji i ovdje na slikovit način želi reći da su obuhvaćene sve okolnosti u kojima se čovjek pita: Gdje je Bog? Zašto to dopušta?; sve životne okolnosti u kojima živimo kušnju odmicanja od Boga Sveti Pavao odgovara da nas ništa ne može rastaviti od Božje ljubavi. U svemu pobjeđujemo ne po svojoj snazi, nego po Bogu koji nas ljubi. Nadalje, mons. Šaško je kazao kako je vrhunac govora o ljudskim potrebama i sigurnosti danas pred nama čudo umnažanja, odnosno – bolje – čudo dijeljenja. Radosna vijest koja je naviještena nalazi se u istini da sigurnost nije u gomilanju, nego u dijeljenju. To nam Isus povjerava, a mi kao da se ne dopuštamo u to uvjeriti, premda smo i sami toliko puta doživjeli da radost nije donijelo skupljanje, nego baš dijeljenje, dioništvo susreta s drugima. Isusova čuda nemaju kao cilj zadiviti nekoga, niti je na prvome mjestu očitovanje njegove vlasti nad prirodnim zakonima. Čuda su u Novome zavjetu znakovi, znamenja novoga svijeta, početak budućega koje je započelo živjeti Isusovim dolaskom i darom njegova Duha ljudima. U tome svjetlu čudo umnažanja u naše živote unosi barem tri važna vidika. Isus je prikazan kao onaj koji jača i krijepi umorne i potlačene. Dođite k meni, svi vi umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Može izgledati poput nestvarne utjehe, osobito za one koji se svakodnevno moraju boriti za najnužnije, ne iz sebičnosti, nego iz ljubavi prema najbližima, za svoju djecu i obitelj. Zatim je važno vidjeti da Isus čini čudo po rukama svojih učenika. Čudo zapravo ovdje ostvaruju ljudi. I treće: Čudo obvezuje nas, da ljudi oko nas ne umiru zbog nedostatka kruha i, još više, zbog nedostatka ljudskosti. Tu leži i smisao našega euharistijskog slavlja. Ono povezuje, ono okuplja u istu obitelj u kojoj za svakoga ima mjesta. I bez obzira koliko se malo našlo hrane u našim rukama, to malo je dostatno, ako dijelimo u Božje ime, ako nismo sebični. Jedino čega ne smije nedostajati jest ljubav. Ona dijeleći umnaža, naglasio je propovjednik.

Potom je svratio pozornost na život našega Blaženika rekavši kako je za njega uslijedilo školovanje i to na onim učilištima koje je podizala Crkva, svjedočeći kroz sva stoljeća brižnost za obrazovanje i odgoj. Ma koliko se trudili neprijatelji Crkve pokazivati nazadnost Crkve, njezinih stavova, povijest će uvijek ponavljati isto: suvremene bolnice, škole, učilišta, kulturalne institucije, razni domovi i ustanove socijalne skrbi za potrebite izrasle su na temelju kršćanske ljubavi i imaju korijen u zauzetosti Crkve. To vidimo diljem Europe i svijeta; to nam pokazuje i Zagreb i svaki hrvatski grad. On nije u ljudskoj sebičnosti i promociji, nego u darovanosti, u osjetljivosti za bližnje. Premda postoje i tragovi zla i ljudi koji su pristali biti nositelji zla, sve što je veliko i uistinu vrijedno ostalo je živjeti u ljepoti dara i nesebičnosti. Istaknuo je kako do nas iz Blaženikova života dopire nekoliko žarišta njegova posebnog zanimanja. Bio je posrednik u sukobima među raznim skupinama, želeći graditi zajedništvo; brinuo se za odgoj i školovanje djece i mladih, ne samo svojim osobnim poučavanjem, nego i osnivanjem i organiziranjem školstva, počevši od katedralne škole; nastojao je da školovanje ima i svoju materijalnu potporu, pritom ne gubeći iz vidika onu istu snagu darovanosti koja mora biti trajno prisutna želi li se dobro, tako da je i sam predavao besplatno, ali ujedno i gradio sustav koji daje mjesta siromašnoj djeci. Dobro je znao da za to Crkva ne može bez materijalnih dobara. Za njega siromaštvo nije bio cilj pretvoren u ideologiju. Zato je suzbijao siromaštvo, i duhovno i materijalno, a promicao ne navezanost na zemaljsko. To je nutarnja snaga kršćanstva koje pred sobom ima stvarnost neba i osjetljivost za patnju na zemlji. Čuvajući to ravnovjesje uključio se u gorljivu teološku raspravu koja je početkom 14. stoljeća potresala Crkvu o odnosu prema materijalnim dobrima. I ta je tema uvijek aktualna, naša, jer Crkva živi u kušnji da se naveže na materijalno, ali i u kušnji da brigu za ovaj svijet prepusti drugima, da ju se ona ne tiče i bude u rukama onih kojima je stalo da Crkva nema svoj glas u javnosti, da bude beznačajna, da ostane na marginama društva, dok sebičnost pustoši dušu naroda. Blaženomu Augustinu bilo je važno bogoslužje. Zato ga je obnavljao, tražio najprikladnije izražaje vjere u slavljenju Crkve, jer u liturgiji se odražava ne samo cjelokupan život vjernika, nego i kršćanska kultura. U toj kulturi nema mjesta praznovjerju, raznim oblicima gatanja i pokušaju da se Boga zamijeni posezanjem za magijskim sredstvima. Zato je važno poznavati svoju vjeru i rasti u njoj, hraneći se molitvom, pred izazovima koji svjedoče nevjeru i privlačnost zla.

Zaključujući propovijed, pomoćni biskup zagrebački dr. Ivan Šaško je rekao da bl. Augustin ima itekako što reći i današnjoj Europi, jer se neprestano udaranje u zidove sebičnosti, oslonjenost na ljudsku oholost koja stvara zakonsku i političku podlogu, nužno raspliće u uvijek složenijim krizama sa sve težim posljedicama. S druge strane, s pouzdanjem u Gospodina, prihvaćajući njegovu riječ, stavljajući svoje živote u njegove ruke i primajući od njega blagoslov, ulazimo u savez koji nadilazi naše strahove i nemoć. On u svoje ruke uzima ono za što mi mislimo da je premalo, u svoje ruke, da nas strah ne ukoči; da ne počnemo sebično braniti i čuvati dar koji jača i koji se umnaža darivanjem. Tako smo ponovno vraćeni u prostor vjere, u onu zbilju koja nas je danas okupila i želi u nama rasti, da bi nam vratila radost; one iste vjere koja je bila u srcu Augustina u djetinjoj dobi u Trogiru, Splitu i bila darivana u Zagrebu, Francuskoj, Italiji, Europi. I tu je ponovno među nama, govoreći našim srcima, a među nama ponovno nekom mladiću ili djevojci – na nov način, baš kao što je uvijek nova i, jer je oslonjena na Boga, uvijek napredna kršćanska kultura. A ona je jednako snažna u remek-djelima umjetnosti kao i u vjeri koja ne dopušta da ljudi oko nas gladuju, tuguju, očajavaju ili strahuju. Zagovaraj nas, blaženi Augustine, da živimo radost Radosne vijesti!

Misno je slavlje glazbeno animirao mješoviti zbor, prigodno sastavljen od djelujućih zborova u župi. Blagdanskoj proslavi prethodile su Devetnice našem Blaženiku i trodnevna priprava koju je predvodio p. Dominik K. Gerbic, mladomisnik.

(www.kazotic.org)