Vijesti - Klarise predstavljene u župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici

U Godini posvećenog života, na poticaj župnika Norberta Ivana Koprivca, vjernici župe Navještenja BDM u Velikoj Gorici nastavljaju upoznavati muške i ženske redovničke zajednice. Nakon karmelićana, klanjateljica Krvi Kristove, isusovaca, kapucina, dominikanki, uršulinki i Isusovih malih sestara u subotu 30. siječnja predstavile su im se sestre klarise.

Redovničku zajednicu sestara klarisa prisutnim je župljanima u Pastoralnom centru Nazaret približila sestra Marija Hedviga od Predragocjene Krvi Kristove Bliznac. Sestra Marija Hedviga u samostanu je 26 godina od doživotnih zavjeta. Obnaša službu ekonome u zajednici i jedina od sestara izlazi svakodnevno iz samostana da bi obavila sve poslove potrebne za život zajednice.

Klarise su kontemlativni Red i njihovo je poslanje molitva za Crkvu u svijetu – za njihove poglavare, za Papu, Biskupe i Svećenike. Biti molitvom blizu potrebama Crkve i građana i moliti za one koji vode javne poslove Države, kako je sveta majka Klara, utemeljiteljica njihovog reda, rekla svojim sestrama: "Moramo zaštititi molitvom ovaj grad jer nas on hrani." Njihova je karizma duhovno rađanje sinova i kćeri u Gospodinu Isusu Kristu za Crkvu i za Kraljevstvo Božje.

Dnevni red sestara klarisa počinje u ponoć molitvom službe čitanja. Osam puta na dan sestre zajednički mole, a dan završavaju molitvom povečerja u 20:30. Nakon te molitve odlaze na počinak do ponoći. Redovito u zajednici proučavaju spise sv. Klare i sv. Franje da bi ih što više upoznale i ostale vjerne njihovoj karizmi.

Sestra Marija Hedviga posvjedočila je da je njezino obraćenje svaki dan izlazak iz same sebe i svojih interesa, odricanje od svoje volje i stavljanje na raspolaganje Poglavarici i Zajednici. Kako je njihova sveta majka Klara napisala u posljednjem pismu sv. Janji Praškoj: "Neka šuti jezik tijela, neka govori jezik duha."

Govoreći o povijesti zajednice, sestra Hedviga je pojasnila kako je sveta Klara rođena u Asizu u 13. stoljeću u vjerničkoj plemićkoj obitelji. Njezina je majka molila za nju dok ju je nosila pod srcem. Poslušavši Božji glas da će to dijete biti veliko svjetlo u Crkvi nadjenula joj je ime Klara. Klara je suvremenica svetog Franje Asiškog. 

Franjo je iz bogatije trgovačke, ali ne plemićke, obitelji. Želio je postati plemić i s tom nakanom je išao u rat. No, pao je u zarobljeništvo i doživio susret s Bogom koji mu je promijenio život. Upoznavši ga, Klara je željela živjeti Evanđelje poput Franje. Njih dvoje potajno su se dogovorili da osnuju bratstvo. Na Cvjetnicu 2012. Klara bježi iz obiteljske kuće. Braća predvođena svetim Franjom odvode je k sestrama Benediktinkama. Ošišala je kosu, napravila tonzuru, koja je bila znak posvete Bogu. Ujutro je rodbina digla na noge čitav Asiz i krenuli su u potragu za Klarom. Željeli su je vratiti u obiteljski dom no ona se ne želi udati, premda je imala jako puno prosaca, već želi život posvetiti Bogu. Kad su je našli u samostanu Benediktinki tražili su je da pođe kući, no kako nije htjela, primijenili su silu. Uhvatila se za oltar, a kad im je pokazala da je ošišala kosu, pustili su je i vratili se bez nje kući. Posebno ih je začudilo što je Klara očevo imanje podijelila siromasima i odabrala da u samostanu bude sluškinja. Svetoj Klari nije bila po volji diskriminacija u politici i u crkvi, koja je bila prisutna i u samostanima. U to vrijeme u samostanu redovnica nije mogla biti poglavarica ukoliko nije imala miraz. Kad je sve imanje razdala siromasima bilo je sigurno da će Klara biti sluškinja u samostanu kod Benediktinki. U to vrijeme žene se nisu smjele slobodno kretati ulicama. Trebale su biti u društvu supruga ili brata. Klara to nije poštivala. Željela je svjedočiti Isusa. Vidjela je da to ne može u samostanu sestara Benediktinki. Franjo je dobio poziv od Boga da popravlja Crkvu pa je redom popravljao sve ruševne crkve, među njima i crkvu svetog Damjana. Unaprijed je prorekao da će u taj obnovljeni samostan doći gospođe koje će svojim životom proslaviti gospodina Isusa. U taj samostan je premjestio Klaru. U samostanu svetog Damjana Klari su se pridružile njezine dvije sestre, majka i mnoge prijateljice.

Franjin i Klarin život u siromaštvu bio je u to vrijeme neprihvatljiv u Crkvi. Bili su u početku pokornički pokret. Opstali su kao pokret zbog svoje poniznosti jer nikad nisu kritizirali pape I svećenike. Tražili su blagoslov od pape. Franjo je dobio papin blagoslov, a Klara ga je dobila tek pred smrt. Njezin glas se daleko čuo. Svećenici i pape su joj se preporučivali u molitve. Papa Inocent IV. potvrdio je dva dana prije njezine smrti njezin način života. Ona je ustrajala da slijedi Isusa u siromaštvu i papa je potvrdio ta njezina pravila.

Sestre i danas nastoje živjeti siromaštvo. Žive od providnosti Božje. Ne rade u ustanovama u kojima bi mogle dobiti plaću. Klara je odgajala sestre da ostanu vjerne zavjetu siromaštva. Klara je od pape tražila blagoslov i potvrdu povlastice siromaštva da nakon njezine smrti ne bi sestre izmijenile pravila i prihvatile materijalna dobra i na taj način se odrekle siromaštva. Gdje god sestre presele trebaju ustrajati u siromaštvu. Odgajala je sestre da rastu u pravoj sestrinskoj ljubavi. Onu koja im između njih bude poglavaricom, sestre trebaju slušati iz ljubavi, jer će im ona svojim životom biti uzor.

Nakon predstavljanja susret je nastavljen u župnoj crkvi Navještenja Marijina Euharistijskim slavljem koje je predslavio župnik, a pjesmom obogatio zbor mladih župe. Sestra Hedviga u Euharistiju se uključila čitanjem Božje riječi. Na kraju Euharistije, za uspomenu na ovaj susret, napravljena je zajednička fotografija ispred oltara. Potom je uslijedio nastavak druženja u župnom pastoralnom centru  Nazaret.