Vijesti - Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH)

Dvadeset treća skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH) održana je 16. travnja 2024., u samostanu “Egipat” u Sarajevu.

Skupštinom je predsjedao potpredsjednik Konferencije fra Jozo Grbeš. Sudjelovali su provincijalni poglavari i poglavarice sa sjedištem u BiH te četiri predstavnika muških i ženskih redovničkih zajednica u Bosni i Hercegovini, s provincijalnim sjedištem izvan BiH.

Na Skupštini je također sudjelovao apostolski nuncij u BiH nadbiskup mons. Francis Assisi Chullikatt i predsjednik Biskupske konferencije BiH vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić koji je okupljene redovnike i redovnice pozdravio i zaželio Božji blagoslov. Na početku je, među ostalim, pročitan i pozdravni govor predsjednice Hrvatske redovničke konferencije s. Lidije Bernardice Matijević koja kao i predsjednica KVRPP BiH s. Željka Dramac sudjeluje na Generalnoj skupštini UCESM-a.

Uslijedilo je predavanje na temu „Identitet i izazovi posvećenog života na sinodalnom putu Crkve“ koje je održala s. Ana Marija Kesten, provincijska glavarica sestara SMI-Sarajevo. Svoje predavanje predavačica je temeljila na nekoliko točaka: poziv, identitet, identitet redovničke zajednice, poslanje posvećenog života, izazovi za posvećeni život na sinodalnom putu Crkve, posvećene osobe na sinodalnom putu Crkve. U svom je izlaganju s. Ana Marija, među ostalim, istaknula: „Redovnik/redovnica, neprestano nastoje oko programa osobne preobrazbe, učvršćivanja vlastitog identiteta, utemeljenja, izgradnje i izvršenja povjerenog zadatka. Svjesni su da su pozvani od Boga i da su od Njega poslani u povijest s točno određenom zadaćom. Svjesni su da njihov život ima smisao unutar smisla sveopće stvarnosti. Njihovo biti poslan od Boga usmjereno je biti poslan za ljude.“

Nadalje je istaknula: „Dokle god redovnik/redovnica u svojim životnim iskustvima ne istražuju ono unutarnje ‘transcendentalno iskustvo’ kao iskustvo poziva, kao život ispunjen po Otajstvu, dokle god redovnici i njihove zajednice ne osjete zamku u svemu onom što ne vodi do Boga, i ne ostvaruju poticaje nadnaravnoga u svakodnevnici na različitim poljima, bit će beskorisni za zemaljski grad i bit će kao da su izgubili najbitniji smisao poslanja. Naprotiv, dokle god svjesno doživljavaju iskustvo svoga zvanja u Bogu i s Bogom i njime hrane sva svoja ostvarenja neće biti elita svijeta, već će biti mnogo više: bit će pokazatelji novoga svijeta koji prožima Duh Božji i kvasac novoga čovječanstva.“

Govoreći o identitetu i krizama bilo svećenika bilo redovnika predavačica je citirala vlč. Ivicu Žižića koji se propituje: „Kako biti svećenik, a ne izgubiti sebe i kako ne izgubiti svoje svećeništvo tražeći sebe (u drugima)?“ Isus Krist je jedini odgovor na ovo pitanje, kazala je s. Ana Marija. „On je jedina mjera, izvor svećeničkog, kao i redovničkog identiteta. Vlastiti identitet može biti jedino plod otkrića koje nastaje vraćanjem u ‘Nazaret’ svoga zvanja, ondje gdje smo u Riječi prepoznali sebe i svoje poslanje. Samo u Njemu moguće je sačuvati istinski duh i žar poziva. Stoga ostati svećenikom i redovnikom, redovnicom do svog konačnog susreta s Kristom može samo onaj tko zna zašto je postao svećenik ili redovnik i neprestano se vraća na taj izvor svoga poziva.“

Govoreći o izazovima na sinodalnom putu Crkve, s. Ana Marija je rekla: „Redovnička zajednica na sinodalnom putu Crkve svjedoči da je posvećena osoba pozvana na trajno suobličenje s Gospodinom. Poistovjećenje ili identifikacija redovnika s Isusom dostiže svoj vrhunac kad svaki oblik redovničkog života prihvati granice svojih karizma, kao što je Isus prihvatio svoje, kad prihvate također iskustvo Božje povezanosti, osjećajući se bačenima u istu sudbinu Isusovu. Na taj način redovnik živi iskustvo Božjeg sinovstva u poslanju, koji pretpostavlja borbu protiv neprijatelja; borbu protiv zloga u pustinji, borbu protiv zla u kojem se nalazi čovječanstvo. Ne smije se zaboraviti da je redovnički život prije svega misionarski po svom biću i ostvaruje se u poslanju posebnog karizmatskog iskustva.“ Nadalje je istaknula: „Bog se pojavljuje na zemlji kao misionarska zajednica koja nudi spasenje, dijeli plodnost, traži ljude da s njime dijele stol prijateljstva, Trojstvenu ljubav. Tako redovnička zajednica, zajednica skupljena po snazi Oca, Sina i Duha Svetoga, ima poslanje: biti ponuda spasenja, sakrament Trojstva, poslana svim ljudima, kako bi se svi vratili u kuću Očevu i postigli slobodu djece Božje“, zaključila je s. Ana Marija.

Nakon predavanja fra Šimo Ivelj predstavio je Prijedlog dokumenta: „Mjere i upute za zaštitu djece i ranjivih osoba“ koji je nakon rasprave usvojen.

Potom je apostolski nuncij u BiH mons. Chullikatt u svom obraćanju sudionicima Skupštine, osvrnuvši se na temu Skupštine istaknuo: „Sinodalnost oblikuje Crkvu kao Božji narod u pokretu. Proces zajedničkog hoda za ostvarenje projekta kraljevstva Božjeg i evangelizacije naroda uključuje zajedničko okupljanje kako bi slavili uskrslog Gospodina i razlučili što Duh govori Crkvama. Stoga ste za ovaj susret odabrali dobru – i više nego aktualnu – temu Identitet i izazovi posvećenog života na sinodalnom putu Crkve. Sinoda znači ‘hoditi s/zajedno’. To je hod pod vodstvom uskrslog Gospodina, cijelog Božjeg naroda u šarolikoj mnogostrukosti njegovih članova i u odgovornom i konvergentnom vršenju različitih karizmi i službi za opće dobro. Naime, osobe posvećenog života služeći se vlastitim snagama i karizmom, u zajedništvu s biskupom djeluju u evangelizaciji, katehezi i župnom pastoralu (usp. Vita consecrata, 48 i 49). Za takav oblik suradnje potrebno je posijati sjeme u plodnu zemlju i povijest vlastitog mjesta, što je Božji dar. Radi se o malom zrnu [usp. Mt 13,31; Mk 4,31; Lk 13,19], o želji da se drugome bude bližnji [usp. Lk 10,25-37], ali s jednom širom i ambicioznijom vizijom poslanja.“

U svom zaključku nuncij Chullikatt je kazao: „U ovom sinodalnom okviru, među mnogim izazovima koji očekuju posvećeni život, možda se nalazi i izazov osnaživanja, novog zamaha, životnosti i sposobnosti da se ‘posije’ u težnje ljudi, osobito na njihovim putovanjima koja su ispunjena naporom, radošću, entuzijazmom, potragom za smislom i budućnošću. Nastojanje oko toga može doprinijeti da se posvećeni život sve više doživljava kao ‘život’ koji se živi za druge, kao i tome da posvećene osobe svojim darovima i karizmama i dalje mogu uljepšavati živote mnogih muškaraca i žena u potrazi za Isusom – i na taj način postati ‘proroci’ dvadeset i prvog stoljeća, kako želi naš dragi Sveti Otac.“

Zatim su usvojena izvješća predsjednice Konferencije i voditelja povjerenstava koja djeluju pri KVRPP BiH. U završnom dijelu, potpredsjednik Konferencije zahvalio je svim sudionicima na zajedništvu i sudjelovanju, osobito sestrama družbe Služavke Malog Isusa na srdačnom gostoprimstvu te zatvorio rad Skupštine.

Uslijedio je euharistijsko slavlje koje je predslavio nadbiskup Tomo Vukšić te izrekao homiliju. Nakon Euharistije zajedništvo se nastavilo uz zajednički objed.