Vijesti - Konferencija za medije u povodu Dana posvećenog života

Nastavljajući tradiciju, i ove je godine Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica u povodu Dana posvećenog života organizirala konferenciju za novinare koja je održana u četvrtak 2. veljače u sjedištu HKVRPP. O samom temi konferencije „Afirmacija žene u redovništvu" govorila je dr. s. Rebeka Anić, članica Školskih sestara franjevki Krista Kralja Provincije Presvetog Srca Isusova.

Pozdravljajući okupljene novinare, te redovnice, među kojima i više poglavarica, predsjednik HKVRPP fra Jure Šarčević, OFMCap. naglasio je kako se Dan posvećenog života sve više afirmira u Crkvi. Podsjetio je kako je Dan ustanovio papa Ivan Pavao II. 1997. godine. U novije vrijeme Crkva sve više svraća pozornost na redovnički, odnosno Bogu posvećeni život. U tom je vidu podsjetio i na Biskupsku sinodu o posvećenom životu (1994.) nakon koje je papa Ivan Pavao II. napisao apostolsku pobudnicu Vita consacrata koja je jedan od najvažnijih dokumenata o redovničkom životu. 

Podsjetio i na Godinu posvećenog života, koja je i u Hrvatskoj imala velik odjek, a pokrenute su različite inicijative. I Godina milosrđa bila je povezana s redovnicima, jer su među zaštitnicima bili i redovnici. 

S. Rebeka Anić uvodno je postavila niz pitanja poput: koje značenje ima afirmacija u redovničkome životu i čime se mjeri, i tko je mjeri; kojim izričajem redovnice izriču svoje samoozbiljenje; te naposljetku što se podrazumijeva pod pojmom žene, jesu li sve žene iste, je li se nekim ženama lakše afirmirati u redovništvu drugima teže i o čemu to ovisi.

Afirmacija žene redovnice ovisi o drugim čimbenicima, npr. o pravima koje žene općenito i redovnice posebno imaju u Crkvi u različitim povijesnim razdobljima. 

Bilo bi zanimljivo vidjeti koji je utjecaj na svaku pojedinu redovnicu imao položaj Crkve u predsocijalističko, socijalističko, i u razdoblju demokracije kod nas. Afirmacija ovisi i o karizmi zajednice i karizmi pojedine osobe, o instituciji u kojoj redovnica djeluje. Ovisi i o razlozima zašto netko dolazi u redovničku zajednicu i kako shvaća poziv, kao i o karakteru pojedine redovnice, ali i o karakterima i sposobnostima glavarica, rekla je s. Anić. Ističući teološku antropologiju žene i posljedice koju ta antropologija ima na poimanje uloge i prava žena i žena redovnica, ukazala je na katoličku teološku antropologiju u kojoj do danas prevladava filozofsko određenje žene koje se temelji na naravi. U temelju tog određenja je Aristotelov nauk o živim bićima na temelju koje su skolastici definirali narav žene u terminima: pasivnosti, manjih intelektualnih sposobnosti, veće emotivnosti i sl. Posljedično ženu se smatralo nesposobnom za više obrazovanje, za političke i javne funkcije, a prikladnu za upravljanje obiteljskim odnosima i obavljanje kućanskih poslova. Filozofske postavke o naravi žene negativno su utjecale na tumačenje žene kao slike Božje.  

U tom je vidu upozorila kako se ženu do 20. st. ne samo u katoličkim dogmatskim udžbenicima, nego i u protestantskim smatralo da je djelomično slika Božja. „Slika Božja u duhu je zajednička i muškarcu i ženi, ali se smatralo da tijelo žene nije sposobno očitovati sliku Božju na van, pa stoga žena nije prikladna za upravne funkcije. Na temelju toga se zaključivalo da su žene u obitelji, javnom i crkvenom životu potrebne muškoga vodstva".
Nadalje je podsjetila kako je crkvena naučiteljica sv. Katarina Sijenska uspjela ostvariti svoju karizmu unatoč tome što se njezino djelovanje nije uklapalo u okvir propisan ženskoj naravi. Sada joj se divimo, a u svoje vrijeme jedva je izbjegla inkviziciju. Pitanje je kako bi danas prošla u našim redovničkim zajednicama i u Crkvi, rekla je s. Anić. Podsjetila je na još jednu crkvenu naučiteljicu Hildegard iz Bingena, te naglasila kako su tijekom cijele povijesti kršćanstva žene, posebno redovnice bile duhovne voditeljice, ne samo žena laikinja i redovnica, već i svećenika, redovnika, papa i kraljeva. 

Novi Zakonik Kanonskog prava temelji se na modelu jednakovrijednosti, ali ne ravnopravnosti. Žene i muškarci su jednakovrijedni, ali nisu ravnopravni. Ravnopravnost je nemoguća zbog temeljne razlike između služba naučavanja, posvećivanja i upravljanja koje su pridržane samo klericima, a iz kojih su žene isključene. Prema novom Crkvenom zakoniku laici i žene i muškarci, pa time i redovnice mogu obnašati mnoge službe u Crkvi. Sažeto se može reći da žena, a time i redovnice mogu obnašati sve službe koje nisu vezane uz svećenički red. Mogu obnašati pojedine dušobrižničke službe, ali ne i dušobrižništvo u cjelini, jer je to povezano sa svećeničkim redom, pojasnila je.

Na pitanje „može li se sadašnji pravni položaj žena i žena redovnica u Crkvi u odnosu na prošlost tako jednoznačno odrediti kao napredak", podsjetila je kako su ženski samostani ranog srednjeg vijeka općenito vrijedili kao enklave ženskog vršenja vlasti kako na svjetovnom, tako i na duhovnom području. Opatice su imale 23 prava koja su inače pripadala biskupu. Povjesničari nabrajaju 24 ženske opatije u kojima su opatice obnašale više ili manje kvazibiskupsku ulogu. One su dijelile beneficije, imale su nadzor nad dušobrižništvom, bez njihova izričitog odobrenja ni jedan svećenik nije mogao dušobrižnički djelovati na području opatije, one su dijelile dispenze pri zaprekama sklapanja braka, vršile su službe za koje je pretpostavka bila sakramentalno ređenje: nosile su evanđelje, propovijedale u službi Božjoj, dijelile novakinjama blagoslov, ispovijedale i opraštale grijehe. Ako to usporedimo sa suvremenom situacijom onda možemo reći, da žene redovnice ne mogu za stalno biti primljene ni u službu čitača i ni akolita, premda te službe mogu obnašati, naglasila je s. Anić.

Kratko se osvrćući na prikupljene podatke (2013.) koje službe u Crkvi u Hrvatskoj mogu obnašati žene laikinje i redovnice, ustvrdila je: „Hoće li ženama biti povjerene određene zadaće i službe koje prema Zakoniku kanonskog prava mogu obnašati laici, ovisi o osobnom stavu i teološkom obrazovanju određenog (nad)biskupa, župnika, odnosno bilo kojeg klerika koji upravlja određenom institucijom". U tom vidu je podsjetila kako se na mrežnim stranicama njemačkih biskupija od 2000. godine mogu pronaći planovi i programi kako osigurati veću ravnopravnost žena i muškaraca pri zapošljavanju i na radu u crkvenim institucijama. „Mi ih nemamo, ali imamo određene pomake. Ako se usporedi broj redovnica u vodećim službama u crkvenim institucijama početkom demokratskih promjena i danas možemo vidjeti da su promjene velike i značajne. Npr. na katoličkim učilištima ima veliki broj redovnica na odgovornim pozicijama".

Spomenuti podaci iz 2013. daju samo dio slike o stvarnom stanju žena i redovnica u Hrvatskoj. Oni ne govore ništa o uvjetima rada, o odnosima, o plaćama, o mogućnostima napredovanja, ili poteškoćama s kojima se žene susreću. U Hrvatskoj o tome nemamo istraživanja. Bilo bi dobro kad bi ženske redovničke zajednice u Hrvatskoj provele istraživanje o svom djelovanju nakon demokratskih promjena. Bilo bi zanimljivo vidjeti s kojim izazovima smo se suočile, kako smo na njih odgovorile, koje su nam se mogućnosti otvorile, na koje poteškoće smo nailazile i nailazimo, koje su se nove inicijative i ustanove pojavile, koliko smo zadovoljne uvjetima djelovanja i odnosima u vlastitim ustanovama, crkvenim i državnim. Pretpostavljam da takva istraživanja postoje u nekim družbama ili provincijama, ali mislim da jedno nacionalno istraživanje bi bilo dragocjeno ne samo kvantitativno, nego kvalitativno, jer mi onda mogli dati odgovor i na temu današnje tiskovne konferencije, zaključila je s. Rebeka Anić.