Vijesti - Konferencija za novinare u povodu Dana posvećenog života

U povodu obilježavanja Dana posvećenog života, u ponedjeljak 2. veljače, u sjedištu Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HRVRPP) održana je konferencija za novinare s temom "Kršćanska i redovnička obitelj: nada i budućnost Hrvatske".

U uvodnoj riječi, predsjednik HKVRPP fra Jure Šarčević, OFMCap, istaknuo je važnost Godine posvećenog života kako za redovništvo, tako i Crkvu uopće. Govoreći pak o proslavi ovogodišnjega Dana posvećenog života, podsjetio je kako se on obilježava od godine 1997. Također je naglasio kako je u povijesti Crkve u dva navrata dana velika pozornost posvećenom životu. Tako se godine 1994. slavila Sinoda o posvećenom životu, a dvije godine nakon toga papa Ivan Pavao II. napisao je apostolsku pobudnicu "Vita consecrata" u kojoj je na zaokružen način opisao zadaću i ulogu, i što je to redovništvo. Na to se nastavlja i ova godina, koju je papa Franjo proglasio Godinom posvećenog života. Govoreći o temi "Kršćanska i redovnička obitelj: nada i budućnost Hrvatske", o. Šarčević istaknuo je kako je ona na tragu prošlogodišnje Izvanredne biskupske sinode, te u jeku pripreme za Redovnu biskupsku sinodu koja će biti posvećena obitelji, a održat će se u listopadu ove godine.

Dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Tonči Matulić održao je predavanje na temu konferencije. Polazeći od teksta Poslanice apostola Pavla Efežanima istaknuo je kako tu nalazimo poruku da se obiteljski moral smješta u samo središte kristologije i ekleziologije, da se odnosi Krista i njegove Crkve za koju je on sama sebe predao preslikava na odnos žene i muškarca, a ne obrnuto.

Obitelj je nutarnja snaga koja oblikuje i oživotvoruje zajedništvo osoba, a kršćanska obitelj samo potvrđuje i usavršuje prirodno zajedništvo osoba, dakle osoba koje su povezane prirodnim vezama. Kršćanska obitelj izrasta iz prirodne obitelj, no ona se najprije hrani ne iz krvi i mesa, već Kristovom milošću. Dakle, kršćanska obitelj rađa se od Krista, a ne u rodilištu, ona od Krista prima milost brata i sestre, milost sinovstva, milost dostojanstva djece Božje. Ta milost bratstva je nutarnja snaga koja kršćansku obitelj usavršava do mjere uzrasta punine zajedništva među osobama samoga Presvetoga Trojstva. Sakramentalni život kršćanske obitelji omogućava da ona ostaje trajno povezana s Kristom, da zajedno s Kristom bude povezana s Crkvom. Stoga nije čudo da se kršćanska obitelj očituje tako da ju od davnina nazivamo kućnom Crkvom, posvijestio je dr. Matulić.

U nastavku je istaknuo kako je upravo kršćanska obitelj očitovanje i ostvarenje crkvenoga zajedništva: kršćanska obitelj kao Crkva u malom, kao osnovna stanica Crkve a po naravi i društva, od kojih je sazdano zajedništvo Crkve i zajedništvo ljudi. Ona je prema Drugom vatikanskom koncilu škola potpunije čovječnosti, aludira se na pojam obilja, a pojmom obilja pojašnjava se milosno Božje djelovanje u nama.

Govoreći o krizi naravne obitelji, dr. Matulić naglasio je kako danas uviđamo da je naravna obitelj u krizi, a budući da je naravna obitelj temelj kršćanske obitelji, onda nesumnjivo da postoji i kriza kršćanske obitelji.

No, nastavio je predavač, "kršćanska obitelj kao škola potpunije čovječnosti, kao škola u kojoj se uče bogatije veze duha, ljubavi, služenja, odricanja, žrtve, brižnosti, uzajamne pomoći zahtijeva predani i angažirani odgoj. Štoviše, odgojnu razmjenu, a odgojna razmjena je između roditelja i djece, iz čega proizlazi da je odgojna razmjena u kršćanskoj obitelji dvosmjerna: davanje i primanje je dvosmjerno. Svaki odgajatelj, tj. roditelj ujedno je i odgajanik, a svaki odgajanik tj. dijete ujedno je odgojitelj. Tako je to u kršćanskoj obitelji u kojoj su svi najprije djeca Božja".

Također je podsjetio kako su roditelji primili dijete na dar, te je stoga potrebno da u kršćanskoj obitelji živi svijest darovanosti života. K tomu kršćanska obitelj je i škola nade, nade koja nepostiđuje, nade u ostvarenje Božjih obećanja na svakom članu obitelji, tako je kršćanska obitelj nositeljica vječnog određenja svojih članova i to vječno određenje očituje se i kroz sakramentalni i molitveni život i svakodnevni život, rekao je dr. Matulić, te istaknuo kako je kršćanska obitelj po svom poslanju zalog budućnosti, ona je budući vijek među nama, sve buduće, ono eshatološko već živi i djeluje u kršćanskoj obitelji sada.

Stoga ne treba čuditi što se u Crkvi razni oblici crkvenoga zajedništva opisuju jezikom obiteljskoga zajedništva. U konačnici otajstvo živoga Boga, otajstvo utjelovljenja vječne riječi Očeve u Isusu Kristu pod krilom ponizne Djevice Marije iz Nazareta snagom Duha Svetoga kao i sveza Krista i Crkve zapravo se opisuju jezikom obiteljskog života, obiteljskoga zajedništva. Ne treba se onda čuditi da redovničke zajednice traže od sebe da budu poput obiteljskih zajednica, pa se može reći da su redovničke zajednice velike ili manje obitelji. Jer smo vidjeli da sve ono što čini kršćansku obitelj čini i redovničku zajednicu, rekao je dr. Matulić, te upozorio da "redovničku zajednicu čine njezina pravila, duhovnost utemeljitelja, ali milost Kristova čini da redovnička zajednica bude obiteljska zajednica".

Ideal redovništva nije ni ostvarenje individualizma, sebičnosti, isključivosti, autoriteta, nego upravo suprotno: zajedništvo života, međusobno darivanje i primanje, uzajamna pomoć i ljubav. Ako je kršćanska obitelj nade i osvjedočiteljica budućnosti u svijetu, onda ne može drukčije biti s redovničkom zajednicom, jer i ona živi i ostvaruje eshatološku puninu, štoviše ona je jedinstveni eshatološki znak među nama, ona je krimen da se može usred svijeta posve posvetiti, posve ugađati, i posve usredotočiti samo na jedno, a to je Kraljevstvo Božje koje već djeluje među nama. Ako se redovnička zajednica bavi sobom radi sebe, radi pukog opstanka, onda se ne treba čuditi ako redovništvo prestaje biti taj znak, svjedočanstvo nade, nego onda sve nužno pretvara u strategiju preživljavanja. Dakako, imamo na umu krizu koja nas razdire, muči, koja je sve prisutna, koja je sve zahvatila. No, krizu ne shvaćamo u negativnom pesimističkom smislu, već u smislu nade, u smislu budućnosti. Stoga i obiteljska i redovnička zajednica znak su i zalog nade i budućnosti, zaključio je dr. Tonči Matulić.

Svjedočanstvo obiteljskoga života posvjedočili su Mirjana i Ivica Topčić iz župe sv. Ivana XXIII.