Vijesti - Ljetovanje s Gospodinom

U malom gradiću Cresu, na istoimenom otoku i ove godine od 14. do 21. srpnja u organizaciji HKVRPP održan je ljetni kamp “Susret” za mlade pod vodstvom Marijinih sestara s. Jelene Lončar i s. Slavice Tubak. Sudionici ovogodišnjeg kampa bili su mladi iz Đakovačko-osječke, Zagrebačke i Vrhbosanske nadbiskupije. Duh Sveti nas je okupio sa svih strana. Za duhovno vodstvo brinuo je vlč. Pavo Martić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je kao kapelan tri godine radio s mladima u župi Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu.

“Krenuli smo ispred Zagrebačke prvostolnice u 8 sati. Blagoslov smo dobili od Gospodina jer je cijelim putem do Cresa padala kiša. Ispunjeni radošću zaplovili smo u sigurnu luku s našim kormilarom Isusom Kristom i započeli svoje susrete kroz koje nas je vodio naš kapetan, vlč. Pavo Martić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije koji je kao kapelan tri godine s velikom radošću radio s mladima u župi Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu. Svojim dubokim, radosnim i poticajnim razmišljanjima obogaćivao nas je iz dana u dan.

Svaki naš dan započeo je klanjanjem pred Presvetim a završavao je vrhuncem i izvorom našeg kršćanskog života-euharistijom. Svakoga dana mladi su imali priliku pomiriti se sa svojim Bogom u sakramentu ispovijedi i kroz duhovni razgovor razmišljati o sebi.

U milosnim danima koji su bili pred nama razmišljali smo o proroku Iliji, Samuelu, Isusu Kristu i velikom a tako skrovitom svecu Dominiku Saviu o kojem se jako malo govori, a može nam biti svima za primjer kako s ljubavlju izgarati za Gospodina.

Kroz radionice koje su vodile s. Jelena i s. Slavica mladi su pokazali svu svoju kreativnost i maštovitost izražavajući sebe kroz svoja umjetnička djela. Sve nam je to pomoglo da nakon ovog susreta budemo svojim obiteljima i svima onima kojima nas Bog šalje sol zemlje i svjetlo svijeta. Otvorili smo vrata svoga srca Kristu, stekli nova prijateljstva i s upaljenim svjetiljkama svoga života radosno krenuli u svoju svakodnevicu.”

(s. Slavica Tubak, Marijina sestra, članica povjerenstva za zvanja pri HKVRPP)

Osvrt sudionice kampa

Krenula sam na put za Cres ne znajući što očekivati, sa željom za duhovnim odmorom i kupanjem u moru. Najveća mi je briga bila hoću li se uspijeti uklopiti. Sada kada se osvrnem na to, moje želje su ostvarene, a briga uistinu nije bila potrebna. Prvi dan prošao je sporo, kao i upoznavanje i prilagođavanje na prostor. Navečer je bila misa koja je bila predivna. Vlč. Pavo Martić pričao je o ljubavi, bio je to divan početak. Završio je misu s citatom: „A sada ostaje vjera, ufanje i ljubav, ovo troje, ali najveća je među njima ljubav!“ (1 Kor 13,13). Tada je u meni nešto zatitralo, srce se otvorilo, a suze su mi same od sebe pobjegle. Znala sam da će ovo biti predivno iskustvo za mene. U početku mi se činilo kako će osam dana uistinu dugo trajati. Na kraju, dani su prolazili samo tako, jureći prebrzo, a u nama su se skupljali plodovi misa, klanjanja, molitve krunica i časoslava. Primili smo barem tri blagoslova dnevno i Božja prisutnost nas je nosila. Da nismo shvatili kako i kada, počeli smo se povezivati, tako različite osobnosti, iz različitih mjesta i dobi počeli smo stvarati jednu predivnu prijateljsku ili obiteljsku klimu na čelu s časnom Slavicom, Jelenom, neponovljivom Božanom i još manje ponovljivim vlč. Pavom Martićem. Uistinu, svaki od nas je Božja neponovljiva jedinka, svaki od nas različit, a mi smo se tako divno povezali da se na kraju nismo htjeli rastajati. Dane smo provodili odlično, maksimalno iskorišteno tako da smo se navečer vračali uvijek umorni, što našu mladost nije spriječilo da ne ostanemo barem još sat vremena pjevajući, družeći se i izmijenjujući svoja iskustva. Koliko smo se molili, sudjelovali u radionicama, toliko smo imali i slobodnog vremena kupujući se i šetajući. Bilo je predivnih trenutaka, uvijek nam je bila pjesma na usnama zahvaljujući neumornom Rastimiru Orliću na gitari i nezaustavljivom slavuju Ivani Brletić. S obzirom da ne mogu sada napisati sve, htjela bih izdvojiti situacije koje su u meni uistinu ostavile veliki dojam. Osobno, moram priznati, u meni se probudilo nešto što nisam znala da posjedujem. Rekla bih da se Bog savršeno očitovao kroz radionice časnih sestara. Nikada nisam mogla sudjelovati u aktivnostima u kojima se izlažem pred ljudima. Na Cresu se u meni nešto promijenilo, jednostavno se u meni nešto probudilo, upoznala sam dio sebe kojeg nisam bila svjesna, uživala sam u izmišljanju scenskih nastupa, pokreta, predstavljanju svoje grupe. Nadalje, moram izdvojiti vlč. Pavu Martića koji je uvijek bio tu za nas, za svako naše pitanje, za razgovor, ispovijed ili nas barem nasmijao svojom djetinjom radosti i smijehom. Samo Bog zna, koliko je nama mladima to potrebno. Razumijevanje, otvorenost i pastir koji nas želi voditi Božjim putem. Ne mogu nikako izostaviti Benediktinski samostan koji smo posjetili. On odiše takvom Božjom prisutnošću, a na Njegovim službenicima lice obasjava čistoćom i Božjom blagošću. Divno iskustvo, taj samostan i časne sestre koje sam tamo upoznala zacrtale su se u meni. Taj mir, sigurnost i hrabrost koju su u meni pobudili da uvijek i ispočetka bez obzira na okolnosti odgovaram: „Da!“ na Božji poziv. Očarala me i plaža na Lubenicama, izlet koji je bio pun pogodak, predivno iskustvo i spoznanje kakvu nam je predivnu prirodu i zemlju Bog stvorio te dao na korištenje. Na kraju, moram spomenuti kuhinju časne sestre Božane. Moji zagorski nepci naviknuti na piletinu i mlince bili su potpuno razoružani njezinom kuhinjom, posebno krumpirušom što je u meni pobudilo želju da je i ja naučim napraviti. I svakako, posebno veliko hvala časnim sestrama Slavici i Jeleni koje su u predanosti i ljubavi, strpljivo s nama bile, radile, prepoznavale naše potrebe i postale dio nas. Njihova radost na licu, potvrda mi je kako je čovjek najviše sretan i uistinu ispunjen kada živi Božji poziv upućen njemu. Još jednom, hvala im na takvom primjeru! Cres je za mene bio Blagoslovljeno i predivno iskustvo- riječ koju sam toliko puta spomenula u ovom tekstu. Tom iskustvu se radujem i želim ga ponoviti sljedeće godine, ako je ikako moguće s istom ekipom!

(Nikol Martinec, župa Dobrog Pastira Brestje-Zagreb)